U ono vrijeme dok je drveće još govorilo rodila se u šumi mala breza. Bješe to tako lijepa i tanka breza da se još istog dana po čitavoj šumi pročulo za njenu nesvakidašnju ljepotu i stas. Sa grane na granu, sa lista na list prenosile su breze priču o najljepšoj među njima, tako da ubrzo za nju čuše i okolne šume – drevna kraljevstva jela, bukvi i hrastova.

   Uobražene jele nisu htjele ni da čuju za mladu ljepoticu. Nikako nijesu mogle prihvatiti da se  drveće koje jednom godišnje gubi lišće, može sa njima mjeriti po ljepoti. Bukve nijesu mnogo marile za svu tu pompu. Sve o čemu su one ikada razmišljale bilo je kako da sebi obezbjede što više prostora na Zemlji. Hrastovi sa druge strane nijesu razumjeli zbog čega su breze toliko opsjednute ljepotom i stasom, kad je mudrost  vrlina iznad svih.

   Uz izvjesnu dozu poštovanja, ali na bezbjednoj distanci živjela su tako godinama drevna kraljevstva jela, bukvi i hrastova, sve dok Ludi vjetar ne umješa prste u njihovu priču.    

  Zvali su ga Ludi, al’ on nije bio ništa luđi od svih vjetrova koji duvahu na ovoj planeti. Ludi, međutim nije bio zlokoban, već je najviše od svega  volio zbijati šale. Tu i tamo bi ponešto oduvao ili preturio da poštenom svijetu pomrsi konce, ali nikad nikog nije povrijedio.  Tako je jednom sa radnji ispremještao sve firme, pa se sjutradan iznad vrata pozorišta našla reklama „Supa od hrena i sarma“. Kao što možete zamisliti, interesovanje za pozorište, nikada nije bilo veće, a neko je čak i napisao bajku o tome. Ovog puta, na pamet mu je pala sjajna ideja da sva sjemena četiri drevne šume pomiješa, tako da se u svakoj šumi pojavi po jedan novi, sasvim drugačiji izdanak. Zamislite samo u kakvom su se šoku našle jele kad u njihovom zimzelenom kraljevstvu proklija mali hrast! I kako je tek bilo bukvama kad se jednog jutra kraj njih poče prenemagati mala jela. Ipak, najneobičnija pojava dogodila se u kraljevstvu drevnih breza. Bješe to izdanak kakav nije postojao niti u jednom od sva četiri drevna kraljevstva. Ko zna gdje se to smucao Ludi vjetar i kakvo je sjeme sa sobom ponio.  No, izdanak koji jednog jutra proklija u brezovoj šumi bješe zimzeleni bor kojeg Ludi vjetar donose i ostavi  da raste tik kraj male breze.

    Moglo bi se reći da je Ludi imao osjećaja za dramu i da ovaj njegov postupak uopšte nije bio slučajan. Opet su danima šumile breze. Sa grane na granu, sa lista na list prenosila se priča o mirišljavom malom boru, vitog stasa i neobično modernih listića-iglica. Čim to čuše, jele poludješe od ljubomore. Odmah su shvatile da se radi o pripadniku zimzelenog drveća i da po svim pravilima on pripada njima. Ako se već morao roditi u njihovim krajevima, trebao se roditi kod njih. Avaj, uzalud su poručivale po pticama da se i njima jedan takav pošalje, proljeće je već izmicilo, vrijeme rađanja novog drveća je prolazilo, a bor je puštao korijenje u listopadnoj šumi kraj male breze.

   U strogoj tajnosti zemljinog pokrivača duboko pod travom, počelo se preplitati i grliti njihovo korijenje. Srastalo je jedno sa drugim i stvaralo dom malim podzemnim stvorenjima. Ubrzo, u čitavoj šumi nije bilo ljepšeg para od bijele breze i visokog bora. Zlokobni vjetrovi i sve prirodne nepogode nijesu im mogli nauditi. Breza je šumila svojim nježnim listićima, šapućući o velikoj ljubavi. Bor je mirisao zanosan i golicao je svojim iglicima.  Voljeli su se, rasli i listali jedno uz drugoga onako kako samo zaljubljeni mogu, sve dok nijesu porasli sasvim dovoljno, da drugima zasmeta njihova ljepota.

   Sve prave su ljubavi tužne, u pjesmi, u bajkama, u onome što odrasli zovu životom… I kako to obično biva, u njihovu bajku upleo se neko treći. Kraljevstva drevnog drveća uplašila su se da će miješanjem drveća doći do istrebljenja jednih ili drugih, pa su odlučili da pozovu šumara i da jednom za svagda odstrane pridošlice. Kad to čuše bor i breza stegoše svoje korijenje još jače i grane pružiše jedno  prema drugome tako da ih niko nikad ne rastavi. Zalud, oštrica sjekire našla je svoj put kroz tijelo vitkog bora i pokidala grane koje su ih vezivale.  No, kad pade mirišljavi bor, za njim pade i tanka breza. Samo je njihovo korijenje zauvijek ostalo isprepleteno.

    Od tog dana, sva kraljevstva drveća umukoše, tužna i svjesna svog grijeha. Jedino još i danas šume breze, sa grane na granu, sa lista na list, prenose priču o jednoj ljubavi, ali jezik drveća sada niko ne razumije.