Dok svakog dana živimo kao svjedoci svođenja ljudskosti na nivo biološkog i nepamćene kontrole čovječanstva na tom najnižem nivou, osjeća se istovremeno neka čudna nostalgija. Poput gospođe Ilse koja se u Kazablanki uz pjesmu As Time Goes By prisjeća dana ljubavi u okupiranom Parizu, i mi se prisjećamo jednog vremena kada se čovjeku još činilo mogućim da zadobije i sačuva svoje dostojanstvo. Danas biramo samo da li ćemo sami sebe pretvoriti u zvijeri – odbacivanjem naredbi i izlaskom iz socijalne sredine koja je njima uslovljena – ili ćemo dozvoliti da se našim tijelima i duhu čini šta god je moćnicima drago, kao da smo na kakvoj orvelovskoj životinjskoj farmi. Jedino što plaši više od date slike je inteligencija koja ćuti ili koja se čak stavlja u službu ovakvom stanju stvari. Otuda su filosofija i njeni savremeni čuvaoci nikada potrebniji da ponude čovjeku objašnjenja i trasiraju moguće izlaze. U to ime,ključne riječi za Kombinat ove sedmice analizira Kristina Bojanović, filozofkinja i prevoditeljka.

FEMINIZAM

Žensko progovaranje, prohodavanje. Kad god (naivno) pomislim da je već sve  rečeno i poznato, da ne može biti da danas neko iole slovesan ne razumije porijeklo feminizma ili ne zna njegovu suštinu, ošine me novi slučaj seksizma, susretnem antiženski raspoložene ljude, mizogine tekstove, emisije, obraćanja, propagandu. Ili se pak suočim sa upornim predrasudama i zazrom od feminizma kao neupitne kolektivne ženskocentrične ideologije, stvorene da ratuje protiv muškaraca i da se bori za nadmoć među polovima. Ili uvidim da šira javnost i dalje (pogrešno) poima feminizam kao polje rezervisano i svedeno samo na djelovanje ženskih nevladinih organizacija.

Feminizam je vizija, ideja, način ostvarivanja socijalne pravde koju je moguće realizovati jedino uz saradnju žena i muškaraca. Problem patrijarhata i seksizam moraju da prepoznaju svi, kako bi se ukinuo. To znači prepoznati pogubnost patrijarhalne ideologije prema kojoj su pol i rod vrednosne kategorije. Moraju postojati obrazovni sistem i socioekonomski uslovi koji podrazumijevaju kvalitetan i dostojanstven život, a to su nužni faktori emancipacije kojoj bi svi trebalo da težimo. Nažalost, nema cjelovite društvene svijesti o tome, zato što se kod nas na nivou kulture, tradicije i običaja žena percipira kao inferiorno biće, dok su muškarci dominantni, i njihove se uloge, vrijednosti, ponašanja i dostignuća gotovo uvijek vrednuju više nego ženski. To se uopšte ne dovodi u pitanje, već se bespogovorno i nekritički prihvata. Današnji feminizam „na terenu“ zalaže se za promjenu javnih politika, bori za jednaka građanska prava, jednake plate i mogućnosti na radnom mjestu, za reproduktivna prava i kontrolu rađanja, fokusira na problem nasilja u porodici, seksualnu eksploataciju… Feminizam ne odnosi pobjede, on je u permanentnom procesu borbe. Potrebno je jedno, nazovimo ga subverzivno znanje, koje se suprotstavlja vladajućim idejama i ideologijama, znanje čiji je cilj da dekonstruiše paradigmu onoga što se smatra muškim i univerzalnim, polazeći od kritičke analize i promjene društvenih, rodnih odnosa moći i poretka koji ih proizvodi. Istakla bih takođe da ne smije postojati privilegovana pozicija, da se moramo udaljiti od binarnostî koje postavljaju uvriježene percpecije i dihotomije, da moramo uključiti svoje filozofske, naučne, jezičke, etičke i političke skenere, kako bismo bili u stanju da imenujemo gdje jesmo (ili nismo). Tačno je da su žene živjele nadovezane na vlastitu isključenost i da im je ta okolnost omogućila da obavljaju akciju, to jest reakciju. Ali žena neće otuđenost, njena je funkcija sadržana u prevazilaženju takvog otuđenja, ona ne dopušta muškom ili drugom da sve prekrije svojom spoljašnjošću, u najširem značenju tog pojma, već se pojavljuje, takoreći stvara se u geometriji beskonačnog i hladnog prostora, bio on mentalni ili fizički. Najzad, da bi uopšte postojao etički odnos, neophodno je da i muškarci i žene imaju mjesto za sebe koje je otvoreno ka drugom, ali se ne može podvesti pod njega.

PRIVATNO&JAVNO ZDRAVSTVO

Briga o čovjeku i njegovom zdravlju hiljadama godina bila je krucijalno načelo medicine, nekada umjetnosti liječenja, koja je često bila povezivana sa filozofskim ili religioznim svjetonazorima određenih kultura i naroda. Prije nego što uopšte progovorimo o javnom i privatnom zdravstvu, moramo problematizovati današnju medicinu i podsjetiti da se zbilo svojevrsno izobličenje ovog umijeća, koje se reflektuje u nezaustavljivom prodoru tehnologije u medicinu i prebrzom razvoju takozvane naučne medicine, a po svoj prilici nauštrb istinske brige o zdravlju. Nije novost da je pojava tehnologije i aparature svela ljudski neposredni kontakt na minimum i zaprijetila potpunim prestankom istog, ali čini se da je kod pružanja zdravstvenih usluga i odnosa između ljekara i pacijenta to naročito upadljivo i ima teže posljedice, koje vrhune u potpunoj depersonalizaciji. Bilo da se obretete u javnoj ili privatnoj zdravstvenoj ustanovi, utisak je takav. Ali nije samo u tome problem: uprkos činjenici da medicini odavno na prvom mjestu nije briga o zdravlju i da je od ljudske bolesti i unesrećenosti, u sprezi sa farmacijom, napravila unosan biznis, ljudi u bijelim mantilima i klompama i dalje ulivaju povjerenje i strahopoštovanje i pacijentima i onima koji to nisu.

Samo pojedinci, zdravstveni radnici, koji još razdvajaju humanost od ličnog interesa, uspijevaju zablistati u tim ustanovama koje, ako su javne, pretvorile su se u neorganizovane čekaonice na, po pravilu prekasni pregled, intervencije, i preranu smrt, a ako su privatne, izgledaju poput banaka, beživotno, surovo, sa istaknutim cjenovnicima i osmijehom tek onda kad se ispostavi račun za intervenciju ili mišljenje. Mišljenje „u humane svrhe“ se, dakle, naplaćuje i plaća. Pomoć u nevolji koja košta toliko da se nevolja ustostručuje. I nije više stvar u tome hoće li poniženi, uplašeni, bolesni čovjek, spas golog života potražiti u okvirima javnog zdravstva, gdje će ga, pored sve muke, zateći nepisani imperativ o neophodnosti podmićivanja, „hvatanju veze“ i već pomenuto beskrajno čekanje na uslugu, ili u okvirima sve češće ničućih privatnih klinika, za čije će tretmane morati platiti prodajom imovine ili kreditnim zaduživanjem – problem je što su se nekad sveta čovjekoljubivost i briga za drugog, neprocjenjiva pomoć nevoljniku, neodrediva vrijednost života preobrazile u beskompromisnu trgovinu. I što medicinari, ubijeđeni u višnjost i nepogrešivost sopstvene struke, daju sebi za pravo da čovjeka otržu od prirode i prirođenih mu vidova prevencije i liječanja. Što su postali slijepi za vidanje. Dok god bude tako, svjedeno je hoće li nas skenirati i po organizmu nam rovariti javnici ili privatnici.

JEZIK

Pronađena u prevodu. Baviti se filozofijom, odgovoriti na njen poziv (živjeti je, što znači zadati sebi podvig poistovjećivanja misli, riječi i djela) znači, pored ostaloga, skućiti se u jeziku, voljeti ga i poštovati bezgranično i neumorno, oplemenjivati se njime, ali mu, skromno, odgovorno i nepretenciozno, ponuditi i sopstvene darove, odjeke duha koji je i sâm primio dar. Moj neraskidivi splet, nježan i veličanstven zamršaj sa jezikom/jezicima ovaplotio se u prevodilačkom pregnuću. Kad se prevodilac i tekst nađu licem u lice, kad se stušte i osjete, kad odluče da su jedan sa drugim i jedan kroz drugog i jedan u drugom, onda bivaju svjedocima stvaranja novog života, novog djela. Kad prevodite, unaprijed znate kakav vas posao čeka: zahtjevan tekst, izumijevanje i iskivanje novih riječi, borba da autorova ideja ostane autentična, neoskrnavljena nijednom nepreciznom riječju, ali ujedno je to i topos posebnog ushićenja, jer znate da ćete naučiti nešto novo, i da će se pomjeriti i prevodilačke i saznajne granice.

Velika je odgovornost dati vjetar u leđa nekoj knjizi ili tekstu i pustiti ih u svijet svoga jezika. Pri tome, nije dovoljno samo osjećati materiju, opipati tekst, znati sopstveni i strani jezik i njihove gramatike, nije dovoljno biti vičan u jeziku ili biti vičan jeziku. Prevodiočeva obaveza je razigrati i umiriti kad se mora, spojiti i razdvojiti gdje je nužno, spjevati i otpjevati kad je potrebno. A krajnji rezultat i neopisiv doživljaj: skupa sa autorom kojeg prevodite biti akterom uzvišenog hermeneutičkog čina – čina razumijevanja. Čitaoci prevod i izvornik moraju razumjeti kao jedno, prevodilac je mater i matrix, majka i babica, darovateljka i donositeljka života. Prevođenje je odgovornost i u smislu od-govaranja, odgovora na ono što je prevodiočev živi odnos s djelom koje ne samo da prevodi, već ga ispituje i istražuje, i s kontekstom koji ga okružuje. Prevoditi uvijek znači i dobronamjerno inovirati, sprovoditi kreaciju koja ište, saopštava i prenosi istinu.A svaka knjiga traži objavu i svjetlost, mora se osvijetliti i uistiniti. Svaka prevedena knjiga dokučuje nam ono što je izgledalo kao da je izvan shvatljivosti, i omogućuje uznos, dohvat nečega što ranije nismo znali: jer sve što se skriva iščezava kada se od njega produži ka viđenju, da se poslužim riječima Morisa Merlo-Pontija.

OLIMPIJADA

Nisam ljubiteljka sporta, osobito savremene koncepcije istog, niti mi je ikad pažnju privlačilo nadmetanje timova i pojedinaca, sa svom pratećom ikonografijom, strašću, državnim simbolima, i najzad, glorifikovanje pobjednikâ u nekom sportu kao kakvih nedostižnih nacionalnih heroja. Naravno, poštujem mišljenja da su sportisti “najbolji ambasadori” neke države, da su njihovi uspjesi nacionalno blago itd.(jer tako je valjda najlakše, najjednostavnije i najplemenitije misliti), ali mi je uvijek bila sporna ta “aura” ratničkog u sportu, sveprisutne predstave i osjećaja da je sport svojevrsna zamjena za rat ili, ako se može tako kazati, rat u mirnodopskim uslovima. Nerijetko je sport prožet varvarskim. S druge strane, ako prihvatimo blagorodnije stanovište, naime da je sport samo igra, a čovjek, po prirodi, homo ludens, opet moramo postaviti pitanje, a u kontekstu ovogodišnjih Olimpijskih igara, kome je još do igre u doba svesvjetskog biopolitičkog terora, segregacije i torture? Kome još pada na pamet da se nadmeće, ubira poene i nagrade, stiče materijalno bogatstvo, obara sponzore s nogu, ko još ima smjelosti da ovjenčava stare i nove sportske podvižnike, dok svijet ulazi u novu formu totalitarizma (medicinskog) ipostaje krvnik nevakcinisanima?

Igrati se olimpijskih igara u vremenu kada su se dželati zaigrali sa slobodom i nad sviješću, znači izigrati svekoliku odgovornost i etiku koje bi morale biti prvobitne. Nema mjesta za razigravanje, nema vremena za proigravanje, kada nam prijeti nadigravanje od strane bezuma, nepomenika. Da se savremeni svijet, čovjek, pa i razni olimpijski komiteti kojim slučajem drže antičke tradicije igara u gimnazijumima, gdje su se vježbali tijelo i duh, održavala predavanja iz filozofije, književnosti, muzike, gdje su vježbači bili okruženi bibliotekama, vjerujem da ne bismo došli u situaciju da se sport pretvori u arenu novca, pokrovitelja, kladioničara i (p)omamljenih masa, a Olimpijske igre u podmaskovni globalni “event” mimo dodira sa stvarošću i odgovornosti spram nje, već bi možda zdrave glave na zdravim tijelima mogle da steknu atinsku mudrost, spartansku disciplinu, da pogledaju sa olimpskih visina i pronesu delfski plamen.

FRANCUSKA

Od dana kada sam, u petom razredu osnovne škole, naučila francuski alfabet, spojila je Francusku i mene nit što se ne raskida. Francuska, ljubav krcata slikama, doživljenim i zamišljenim. Olimp de Guž, revolucionarka i autorka Deklaracije o pravima žene i građanke, giljotinirana u Parizu 1793, jer je “prešla granice svoga pola”. Ras(pad) Bastilje. Gi de Mopasan sjedi ispod Ajfelovog tornja, jer to je jedina pozicija s koje (se) ne vidi to čelično “čudovište”. Elijarovo “Volim te”. I svi ostali pjesnici. Slikari se tiskaju na Monmartru. Šansonjeri briljiraju. Emmenez-moi. Romanopisci se upisuju u nezaborav. Drugi pol Simon de Bovoar krči put savremenoj feminističkoj teoriji. Fuko i Delez na protestima 1968. Sorbonne i njeni studenti. Moj život u Parizu. Odzvanja najpjevljiviji jezik na svijetu. Muzeji skladište povijest civilizacije. Metro stanica Pigal, mjesto svega (ne)zamislivoga. Velelepna crkva Sacre Coeur u komšiluku. Biblioteke i knjižare, gdje nema kraja policama. Mostovi upečatljive ornamentike, gorostasni i elegantni. Štandovi sa knjigama pored Sene, nasmijani dobrohotni prodavci. Svakodnevlje, vedri ljudi na piknicima u parkovima. Ljupki bistroi. Latinske, arapske četvrti, život na ulici. Saobraćajni haos. Rijeke ljudi, boja. Neugasiva svjetlost. Neka bude slobod(n)a, Francuska.

TESLA

Jul je mjesec Teslinog rođenja, u julu obavezno dodatno i intenzivnije odajemo počast tom geniju, duhu koji nas, zapravo, ni trenutka nije napustio. No, energija kojom se bavio, koju je odašiljao i koja besprekidno i sveprožimajuće živi, sa svim svojim treptajima i vatrama, zna i da pomuti glave nekih ljudskih prilika koje nikako da Nikolu Teslu liše ovosvjetskih „znamenja“. Naime, fascinantni su pokušaji zadrtih umova i prizemnih politika da jednog van-rednog, vansvjetskog čovjeka uporno kategorizuju i redukuju na nekakvog lokalca, lokal-patriotu i lice koje krasi kovanice, novčanicu od sto dinara, ceger-suvenir ili magnet za frižider, ime koje se nadijeva automobilima i televizorima. Ali pod veličinom, još uvijek za većinu nepojmljivom i neprozirnom, u prašini ostaju sve nizine i tričarije koje pripadaju logici prisvojitelja, ma koliko napadne i istrajne izgledale. Malenom duhu je, u cilju nadimanja vlastite sujete, najlakše i najprirodnije poslužiti se nekim nedosegljivim, poštovanim i slavljenim, nekim ko je za vjeke vjekovao zadužio čovječanstvo, prisvojiti njegovu genijalnost i tvorevinu kao ličnu/nacionalnu prćiju, i iskoristiti ga za etnička i politička razvlačenja i ukalupljivanja. Energija nastavlja da diše, da biva u nama, sa nama i oko nas, polja njene suštine šire se i rađaju nova.

Čini nam se da o Tesli mnogo znamo, ali smo ga rijetko puštali da progovori. Samo smo ga svojatali, mahali unaokolo krštenicom mu, čeprkali mu po genealogiji, ne bismo li otkrili nešto što će „nas“ da uzdigne u očima svijeta, i što će „nama“ da ugodi. A sve pod krinkom odavanja počasti najvećem od svih naučnika – a „našem“. Možda bi najbolji gest našeg nacionalnog, političkog, naučnog i istinskog prijateljstva prema Nikoli Tesli bio da ga pustimo da bude ko jeste: besmrtnik. Iskivati i štampati može se do u nedogled, tj. dok nas konačnost ne iscrpi.Beskonačnost/energija je, (i)pak, njegova. No, jedno je sigurno: da može da vidi sadašnjicu, i dalje bi šteriku palio.

JOGA

Benefite joge osjetila sam već nakon drugog ili trećeg časa, mnogo prije nego što ću odlučiti da je dublje izučim i temeljnije praktikujem. Privukla me je njena otmena dinamika, gotovo baletski stil tjelovježbe, jedinstvo disanja i pokreta, pospješenje smirenosti i jačanje vitalnosti. Joga je drevna disciplina samorazvoja, zasnovana na filozofskim idejama razvijenim i razrađenim kroz dugu tradiciju raznovrsnih polemičkih dikursa i rasprava i duboko meditativnih, intuitivnih promišljanja vedskih i upanišadskih proroka. Ona je u svakom pogledu praktična filozofija koja daje smjernice za integrisani, uravnoteženi život. Holistički pristup joge, koji opisuju razni klasični i moderni učitelji, podrazumijeva da se primjenjuje nekoliko kompnenata: etički kodeks ponašanja (jama i nijama), fizička praksa (asana, pranajama, mudra, bhanda) kojom regulišemo tjelesni sistem i održanje dobrogfizičkog zdravlja, mentalna praksa (prathjahara, dharana, dhjana, samadhi), regulacija ishrane, kao i regulisanje dnevnih aktivnosti, uključujući uredan san, načine rekreacije i radne navike.To pomaže otklanjanju svih nadražujućih faktora odgovornih za neravnotežu u funkcionisanju kompleksa tijelo–um.

Nažalost, jogu prate brojne predrasude, sumnjičavost i osude, ali neću trošiti vrijeme i prostor na to; reći ću samo da joginska praksa (i teorija) ne pripadaju nikakvoj religiji, sekti, ideologiji njuejdžizma i slično, da se njeno praktikovanje ne kosi sa načelima bilo koje religije, i da se dokazi navedenog nalaze u relevantnoj literaturi o jogi, kao i na časovima koje drže stručni i edukovani ljudi. Zato je važno potražiti znalce, i držati se podalje od šarlatana, raznoraznih lajfkoučeva i pseudoinstruktora, sklonih da svoj „nauk“ papreno unovče. 

VELIKA

Iako se danas pitanja ratnih zločina najčešće posmatraju izolovano, istorijska i socijalna nauka neprekidno insistiraju na tome da se konkretni događaji vrednuju s obzirom na širi kontekst. Filozofija je pak obavezna drukčijem, dubljem kontekstu. Pokolj nedužnih spada u korpus pitanja etike (i) rata. Svirepost ubijanja i kolosalnost stradanja mogu se ocjenjivati na različite načine, shodno etici koja stoji (ili ne stoji) u osnovi nečijeg pogleda na svijet. Zločin o kojem govorimo je dugo bio prećutkivan, naprosto nije tematizovan, niti mu je pridavana pažnja koju zaslužuje. Ali kada neka tema, makar bila i hiperbolično bolna, stupi u središte pažnje javnosti, onda se neminovno moramo zapitati kakva je priroda te pažnje. Ne služi li obraćanje pažnje na neki važan događaj upravo njenom skretanju, a ne pokretanju, pobuđivanju? Dok se priča o teroru u nekadašnjem ratu, ispod radara nekažnjeno i neopaženo treba da promaknu današnji tragovi naoko sublimnog bioterorizma. Spomenom na zlo ne smiju se prikrivati zli dusi našeg trenutka. Pitanje stradanja golorukog stanovništva u prošlom, svjetskom ratu, vješto se uključuje u prostor dnevnih vijesti i postaje moneta za političko potkusurivanje.

Prije političkih i nacionalnih biljega zločinaca i žrtava, nužno stoji problem traga čovjeka i tragova nečovještva. Pijetet prema žrtvama je uopšte stran dnevnopolitičkoj logici. Politika, razumije se: lišena svog uzvišenog antičkog značaja i značenja, nekad i iz plemenitih pobuda, naprosto instrumentalizuje žrtve, jer je instrumentalizam odavno oteo njen prvobitni smisao i vlada njome kao silni, neprikosnoveni uzurpator. Stradanje nejači ne bi smjelo biti povod ispitivanjima i ispipavanjima snaga, provjeravanju ko je “jači” u političkoj areni. Žrtva je, u dubini, na tu arenu sitnih i krupnih osveta i podmetanja sasvim nesvodiva. Žrtva je dovijeka neprebrojiva, jer nije svodiva na broj. Prije nego što uputimo aplauz političarima za ovu ili onu inicijativu, moramo biti svjesni da ih instrumentalistička nesuština njihovog rada goni da se žrtvama, čak i u velikim evokacijama, poigravaju. Lako je podnijeti rezoluciju. Teško je podnijeti i nositi bol.     

FILOZOFSKI ČASI

Za vrijeme zlotvorskog zaključavanja svijeta, boravila sam u Beogradu, i bila, kao i ostali građani Srbije, žrtva nezapamćenog pedesetodnevnog protivustavnog policijskog časa. Dok se najavljivao taj bezumni potez, a prethodno zapanjeni nijemošću i neangažovanošću filozofa na planetarnom nivou, njihovom bolnom ćutnjom povodom konstruisanog zla i pratećih izopačenosti, poput medijske propagande i manipulacije, te shvativši da kao mislioci ne možemo a da ne prizovemo na um, odnosno da ga u pomoć ne pozovemo, kolega Milosav Gudović i ja odlučili smo da pokrenemo youtube kanal filozofski časi, kratku audio-video formu koja se tokom trajanja policijskog časa emitovala svakoga dana, dok je nakon ukidanja istog nastavila da se emituje jednom sedmično. Do sad je do ušiju i očiju naših malobrojnih ali dragocjenih pratilaca, stiglo 115 “epizoda”. U okviru filozofskih časa, čitamo odlomke iz knjiga filozofâ od antike do danas, čitamo sopstvene tekstove i analize stvarnosti, čitamo poeziju… Počeli smo angažovanim osvrtanjem na pojmove sloboda, nasilje, istina, pravda, laž, maska, lice, a kasnije proširili pojmovno polje. Takođe su emitovana dva naša razgovora, u kojima analiziramo situaciju kuge XXI stoljeća, kuge koja je zarazila mozgove i otrgla svaku mogućnost refleksije, pa i one najminornije, na nivou elementarne logike. Iz tih razgovora izrodio se tekst “Trag (u doba) kuge. Kapljice o neumnim danima”, objavljen u Kritici, časopisu za filozofiju  i društvenu teorije, gdje smo se direktno i nedvosmisleno, filozofskom argumentacijom, postavili protiv struje, i ponudili svoje odgovore na, sada već poodmakli i zaoštreniji biopolitički teror.

Filozofski časi nisu nikakav originalni sadržaj niti ideja koju treba osobito isticati, ali su nama, a cijenim i našim pratiocima i poštovaocima, važni kao svjedočanstvo jednog vremena, kao osvrt na jednu duboku krizu, na doba lišeno potrebe za mišljenjem, kao svjedočanstvo vremena kada filozofe niko nijednom nije pozvao niti ih išta upitao, i kada je cjelokupna javnost, i laička i akademska, bespogovorno kleknula pred silinom medicinsko-medijske hajke na čovječanstvo. Najskromnije što smo mogli da kao filozofi u takvim okolnostima učinimo, jeste da podsjetimo na nužnost filozofije, njenu snagu, kritičnost i ljepotu, te brojna važna filozofska zborenja iz pera velikih mislilaca, s dobrom namjerom da pozovemo ljude da nađu par minuta vremena da se u-časove u nauk što je dragocjeniji od svih i po mnogim aspektima spasonosan, posebno ako se hoćemo baviti svojom konačnošću, razumjeti je, prihvatiti i s njom se uskladiti i osloboditi, i naravno, ukoliko želimo imati neophodnu kritičku distanciju u odnosu na sve što nam se plasira.

JAVNI SERVIS

Uz časne izuzetke, kojih ima uvijek i svuda, i koji su, natjerani mukom ili nekom drugom okolnošću, posve zalutali u pojedine opskurne ustanove, javni servis sam uvijek doživljala kao pozornicu neukih, zadojenih i ostrašćenih samovoljnika, koji nisu sasvim raščistili sa značenjem pojmova “javnost” i “servis”, a kamoli da tu javnost dolično i etično opsluže. Nije, doduše, javni servis jedini sporni medij, naprotiv, svima koji nam se obraćaju slikom i zvukom, ima se štošta zamjeriti – uređivačka politika, sklonost lažima i manipulaciji, podmetanje, spinovanje, nadobudnost – ali javni servis mora biti najizloženiji kritici i trpjeti pritiske i konstruktivne zamjerke, ne bi li spoznao svrhu svoga postojanja i eventualno počeo da djela u njeno ime. Nekontrolisana redukcija pojava i događaja, obezvređivanje ličnosti i djelâ, nezaustavljivi govor mržnje, cinično i tragikomično uživanje u podsticanju podjela među građanima, i što je možda donekle i najopasnije, nesposobnost traganja za istinom, nemogućnost razmišljanja o mogućnosti istine, analize i otkrivanja, produkovanje obmane, strah od vlasti, indoktriniranost epskih razmjera, učinili su javni servis svojevrsnom trovačnicom, koja ne guši samo građane, nego u koju tone i u kojoj ropće i sâm javni servis, odrođen od svake odgovornosti, slobode i autonomije.

Crnogorski javni servis nikada nije bio poprište konstantne javne debate o svim pitanjima koja zaokupljaju društvo, u kojoj bi se sučeljavali najrazličitiji društveni akteri, nezavisni intelektualci, slobodoumni ljudi, i sa kojeg bi se odašiljale dobronamjerne, kritičke i zdravomisleće poruke, te javnost pozivala na zajedništvo, naročito u prevalilaženju brojnih kriza koje odvajkada gnječe naše društvo, na izdizanje nad prolaznim dnevnopoltičkim trivijama… Javni servis nikad nije služio, uglavnom je podmetao. Vjerujem da će nekada, neko novo rukovodstvo, ako bude stručno i časno, u svom djelanju sabrati saznajnu perspektivu i moralnu svijest.