Dok se pjesnici goste svojim samoskrivljenim siromaštvom, sitne duše gladuju pred punom trpezom. Ovaj kontrast postao je dosadan, sasvim stereotipan za pokušaj da se napravi oštra razlika između dva različita soja ljudi – onih koji „imaju samo riječi i odlično se snalaze u tom siromaštvu“ i onih koji nemaju pojma, ali pojam ima njih, pa tumarajući ipak nekako dolaze na njima namijenjeno mjesto. Možda ipak treba izaći iz svih tradicionalnih crno-bijelih dihotomija kako bi se moglo pogledati istini vremena koje živimo u oči. Ne možemo saznati istinu o pjesmi ako ne ispitamo kakvo je vrijeme rodilo pjesnika. Lažne poete naših dana mogu da se služe metafizikom kao svojevrsnim štitom, alibijem za odsustvo hrabrosti da se vidi žarište iz kojeg polaze boljke naših dana. Treba se zaputiti prema odgovoru na pitanje kako je profano ugrozilo sveto, kako je pjesnik zatvorio sve prozore koji vode u onostranost onda kada je pomislio da ne bi bilo loše da prije objavljivanja ipak koriguje onu satiričnu pjesmu, ne bi li povećao izglede da se zaposli kao lektor vlastodržaca. Pjesnik se, naprotiv, nalazi pred nikad težim zadatkom da, veslajući riječima kroz mulj onoga što nas svakodnevno porobljava, višestruko ranjavan, ipak dođe do čiste vode sa čije površine isparava slatki miris slobode. Sa ovakvom idejom zadatka savremenog pjesništva na umu, za riječ više o ključnim pojmovima sedmice za nama obratili smo se književniku Aleksandru Ćukoviću.

KAMENOVANJE

Javnost Crne Gore okamenila se kada je ovdašnji kamen progovorio onako kako nikada nije u svojoj prošlosti – kamenovanjem. Poznato je da je, pored ostalog, Crnu Goru kroz istoriju sačuvao i održao kamen. Kamenovati nekoga ili nešto u zemlji kamena – nezabilježeno je i sramno. Nije crnogorski. Kamenovati nekog pred Manastirom, u danima kada se svijet raduje Hristovom vaskrsenju – apsolutno nije crnogorski. Dijete je svetinja, a kamenom na svetinju – nije crnogorski. Nije, niti može biti njegoševski i markomiljanovski. Postavlja se pitanje, kuda bi Crna Gora, da to kamenje koje je dobilo ”krila” nije bilo mudrije od onih koji su ga bacili i da je kojim slučajem nekoga povrijedilo? A povrijedilo je Crnu Goru, svakako. Ona istinski žali što oni koji su posegnuli za njenim kamenom nijesu računali da je on, ipak, mudriji od njih.

Pjesnik davno uskliknu ”žilama za kamen”! Prije nego ga odvoji od tla, zbog bilo čega i uputi u bilo kom smjeru, svako kome je Crna Gora mila mora imati na umu taj vapaj.

PS. Javni apel geografima: kamenovanje konačno uvrstiti u oblik erozije! Nepogrešivo! Dokazano! A može biti nezaustavljivo i imati nesagledive posledice ako se nešto pravovremeno ne preduzme!   

STVARANJE

Stvaranje je radost, a biti urednik ”Stvaranja” znači i strah. Strah od stvaranja je parališuća, a strah od ”Stvaranja” pokretačka komponenta. Časopis ”Stvaranje” Udruženja književnika Crne Gore proslavio je nedavno važan i veliki jubilej – 75 godina postojanja. Taj vršnjak UKCG, rođen je na Cetinju 1946. godine. Pojava ”Stvaranja” bilа je od posebne važnosti za razvoj kulturnog života u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata. Prvi broj pojavljuje se u izdanju cetinjskog ”Oboda”, oktobra 1946. godine, a pokrenuli su ga Mihailo Lalić, Janko Đonović i Mirko Banjević. Glavni i odgovorni urednici prvog broja, koji je objavljen u skromnoj opremi, bili su: Janko Đonović, Mirko Banjević i Čedo Vuković. ”Stvaranje” je, kako reče književnik i književni kritičar Perivoje Popović, ”književno postanje Crne Gore”.

Taj časopis, kao uostalom i samo Udruženje, ima za cilj „bilježenje” književnog trenutka, stvaralačke zbilje, prije svega u Crnoj Gori, ali i na čitavom našem jezičkom prostoru. Preciznije, ono što je još značajnije i u čemu je zbilja potencijal jednog ovakvog časopisa jeste traženje i pronalaženje tog nasušnog „prestupa” kao najsvjetlijeg (zašto ne i najsvetijeg!) trenutka stvaralaštva. Dakle, i otklon i prestup, kao preduslov stvaranju. Onoliko koliko budemo jaki da prepoznamo „prestup” i nagradimo i afirmišemo „prestupnika”, toliko ćemo i postojati. Sve drugo bi bila samoobmana. Duboko vjerujem da Udruženje i ponos Udruženja, „Stvaranje”, to mogu. U svemu tome nemjerljiva je zasluga predsjednika UKCG Novice Đurića, koji svoju ljubav prema svemu što ima veze sa književnošću iskazuje i neprestanom i neumornom borbom za ‘’Stvaranje’’.

KONSTITUTIVNA SJEDNICA

One koji su bili ZA uspjela je da ujedini sa onima koji su bili PROTIV – u čekanju. Što se ostalog tiče – ostaje nam da čekamo!

BOMBE

Važno je da se nikada ne čuju, iako smo prošle sedmice, tu i tamo, svi mi slušali o njima. U svijetu laži (vidi: bukvalno sve) i bombi (vidi: Ukrajina, Sirija, Palestina…), sreća je lažna dojava o bombi. Priželjkujem vrijeme u kome će učenici morati pribjeći dobrom starom bježanju sa časova kako bi izbjegli slabu ocjenu, a ne korona virus ili pak dojavu o podmetnutoj bombi. To želim svoj djeci svijeta, jer je svijet u kome je postalo nemoguće dobiti neopravdani čas uistinu jeziv i nepodnošljiv.

PISAC U KUPATILU

U pitanju je sintagma koja je zaprijetila imenu onoga koji ju je stvorio i stavio za naslov svoje zbirke kratkih priča. Tom činu je, vjerovatno, dobrano kumovao i Instagram. Kako će se to rivalstvo okončati u ovom trenutku nije izvijesno. Ono što je izvjesno jeste da se ja tu neću ništa pitati.

Pisac u kupatilu je zauzet, nema vremena, ogoljen je, demistifikovan do krajnjih granica, utopljen u sukob s kolegama po peru, čovjek koji banalizuje i produbljuje istovremeno… Šta traži pisac u kupatilu? Šta očekuje od književnosti, politike, točka istorije, umjetnosti? Čemu se nada? Čija je to velika književnost nastajala u toaletu? Koje su to političke i uopšte istorijske odluke donošene za vrijeme pranja zuba? Sve su to granična pitanja iz kojih taj pisac iz kupatila crpi inspiraciju…

ĆIRILICA

Riječ je o pismu na čijoj strani pisac mora biti. Nije to bog zna kakav garant, ali neko mora. Nije to ni subverzija, nego pravda. Na tom pismu je nastala Crna Gora i ona ga se nipošto ne smije odreći. Udaljavanjem od ćirilice, odrekla bi se Njegoša, ”Gorskog vijenca”, Vuka, epske poezije, gusala, istorije i tradicije, odrekla bi se svoga duha i bića, imena i prezimena – sebe same i svoje suštine. U krajnjem – odrekla bi se prava na sopstvenu budućnost među razvijenim evropskim narodima.

KNJIŽEVNICI

Skup ljudi za koje niko ne mari. Bezopasna družina koju, po pravilu, teren ne prepoznaje. Agregat i pogonsko gorivo za održavanje rasvjete u paralelnom univerzumu za čijim svjetlom zaluta po koji svitac. Ovo vrijeme je pokazalo da su književnici ljudi koji zaista i isključivo postoje samo u knjigama, a koji još uvijek naivno misle da se tamo nalaze nekakvi junaci. Pisci su ljudi koji su izmislili sebe i koji ne znaju šta bi sa tim izumom. Kao što reče akademik Miro Vuksanović u svom Danonoćniku: „Nije dužnost pisca da stvara čudo. Pisac je stvoreno čudo”.

SUDSTVO

U ovom momentu sudi samo sebi. Kao što čovjek ne treba da ulazi u dijalog sa samim sobom ukoliko iz njega nema namjeru izaći bolji, tako ni sudstvo nije trebalo da ulazi u ovaj proces ukoliko nema namjeru da istinski i konačno izađe bolje. I to daje nadu da će pravda konačno stići pravo.

NJEGOŠ

Kako se približavamo današnjici, u istorijskom smislu, sve češće je trenutak svakovrsne krize ispraćen pitanjem „Ima li Crne Gore bez Njegoša”? U tim turbulencijama javlja se i pitanje „Kako obnoviti Njegoševu istinu”, kao glavni zadatak koji se stavlja pred novije generacije.

Vladičina snaga i uticaj na sve sfere duha čine da ga posmatramo kao imaoca tapije na Crnu Goru. Stoga nam je i sjenka stare priče o Njegošu kao Mažuranićevom „dobrotvoru” tako živa i bliska. Iz istog razloga se sa više žara i interesovanja bavimo polemikama o Njegošu pokušavajući da se na osnovu određenih autoriteta što bolje pozicioniramo u odnosu na „referentno tijelo” i kulturni i duhovni stožer.

Prosto, pitanja: ko smo, gdje smo, kuda smo se zaputili, definišemo u odnosu na Njegoša. Neko je zapisao i da se od Njegoša, pa do današnjih dana pjesnici grupišu na one koji su došli ispod njegove kamilavke i one koji nijesu. Matija Bećković kaže kako je „Gorski vijenac” postao zbirno ime za sve što je Njegoš napisao.

Savremeni trenutak donio je i novo veliko „pojednostavljenje” koje Dušan Kovačević ilustruje riječima: „Njegoš je danas u Srbiji pjesnik Crne Gore, a u Crnoj Gori je previše srpski pjesnik”. Prof. Darko Tanasković smatra da događaje iz savremenosti pripisivati u grijeh Njegošu i njegovom spjevu biva krajnje kontraproduktivno, pošto nam upravo sam autor, ukoliko ga pažljivo čitamo, pomaže da izbjegnemo te i takve situacije jer ćemo shvatiti metafiziku odnosa između prijatelja i neprijatelja, odnosno između dobra i zla. Takvo tumačenje ne služi dobro nama u današnje vrijeme, a Njegošu i njegovoj veličini apsolutno ne može nanijeti bilo kakvu štetu.

Kulturni obrazac, kao skup normi i vrijednosti koji odsudno utiče na ponašanje pripadnika neke kulturne i društvene sredine i po kojem se ona bitno razlikuje od neke druge sredine, pomaže nam da se samoodredimo u odnosu na drugog, ne da bi ga eliminisali, već da bi u toj različitosti spoznali sebe. Imati veličinu poput Petra Drugog Petrovića Njegoša za stožer garantuje da će sve ono što se bude kalemilo na tu kulturnu platformu imati čvrste i sigurne temelje, imati korijen koji erozija neumitne globalizacije neće oštetiti. Naprotiv, sa čim ćemo pred svijet?

Njegoša imamo na umu, kao prvu asocijaciju, kada želimo ilustrovati koheziju društva i pretpostavku naše kulture kao jedinstvene i skladne cjeline, nesvodive na druge kulture. Kroz njega, gotovo empirijski možemo ispitati odnos bilo kog pojedinca našeg društva prema bilo kojoj sferi vlasti, kulture, duha, zajedničkih dobara, individualnih interesa, neizvjesnih situacija, budućnosti itd.

Djelo Petra Drugog Petrovića duhu Crne Gore jeste dah, matica koja je sopstvenom snagom sabrala pređašnje elemente suštine u jedan jedinstveni i nedjeljivi korpus, ka čijem centru gravitiraju svi ovdašnji mikrouniverzumi.