Onaj ko misli da se može šetati samo u jednoj povorci, mahati jednom zastavom i uzvikivati samo jedna riječ, nikada nije vidio čestice vode koje se ulivaju iz jedne rijeke u drugu i na kraju u vodopadu iskaču iz toka plešući samostalno prije nego što se uliju u jezero u kom će počinuti. Biti jedan od onih koji prihvataju staru istinu da je čovjek biće zajednice, ali dodati tome i fascinaciju novošću i nezamjenjivošću svakog pojedinca, zahtjev je čovječnosti našeg doba. Pazite samo ko vas vodi i kuda – nekada se iza velikih riječi i obećanja kriju sitni interesi još sitnijih ljudi. Ko se pod kapom nebeskom može osmjeliti da nekome uskrati pravo na ljubav prema drugom? A ko se to usuđuje da ljubav prema čovjeku stavi iznad ljubavi prema Bogu? Ko je mislio da u pogledu zaljubljenih ne prisustvuje i taj Treći, još nije sreo oči sa kojih će to pročitati. U doba digitalizacje, maksimalne kontrole, virtualizacije svih odnosa, postavlja se pitanje možemo li još sanjati o grčkom imperativu da zajednicu gradi i održava prijateljstvo sugrađana. Jesu li i novinari, kao kohezivna snaga, namjerno ućutkivani ne bi li se održao užas tišine koju besmislena buka javnog prostora proizvodi. O svemu ovome, i više od toga, pisala nam je građanska aktivistkinja Kristina Ćetković, koja ove sedmice tumači zadate  pojmove.

35mm

Mediji i ljudska prava. Način da medije povežem sa ljudskim pravima, sa „običnim“ građanima koji na žalost sve manje i manje imaju prostora da se čuju i vide, uopšte nađu u medijima. Partije su me natjerale da izađem iz klasičnog novinarstva, tj. neiscrpno prenošenje izjava političara, i nađem način da profesiju zaista iskoristim. Jednom su nas najavili kao 35 minuta, tako da me 35 mm često asocira na zbunjenost čime se to mi zaista bavimo. 35 mm je širina filmske trake – i to je ono što mi radimo, stavljamo ljudska prava u fokus, dokumentujemo ljudske priče, kršenja ljudskih prava, informišemo o svakodnevnim problemima koje imaju realni ljudi, a ne VIP ličnosti.

INSTITUCIJE

Institucije čine ljudi. Institucije su loše i ljudi nemaju povjerenja u njih zato što u institucijama rade uglavnom bojažljivi i neprincipijelni građani koji samo mi se čini oslikavaju mentalitet našeg naroda. Kada budemo shvatili da su institucije sistem koji predstavlja časovnik u kome su zupčanici zaposleni u tim ljudima i kada budemo shvatili da časovnik ne radi zbog pokvarenih zupčanika shvatićemo i kako da taj časovnik popravimo kako bi počeo da kuca i radi kako treba. Lična odgovornost a ne kolektivna je nešto što nam je i dalje nepoznato, nešto što naše „čojstvo i junaštvo“ nikako da percipira kao vrijednost, i zato su nam institucije takve – uvijek krive i negativne.

PONOS

Jedan od grijehova zasigurno. Kada vidim kako se danas političari prepucavaju i pokušavaju da doskoče jedni drugima a sve u cilju čuvanja ponosa, zaista smatram da je ponos dobio potpuno drugo značenje. Mnogi psiholozi smatraju da je za srećan život i uopšte preživljavanje, fleksibilnost jedna od potrebnih vještina, ovdje je ponos taj koji ne dozvoljava fleksibilnost – u smislu krutosti i nespremnosti na saradnju i komunikaciju. Čini mi se da izreka „čega se pametan stidi time se budala ponosi“ danas dominira. Izvinjavam se za politički nekorektnu riječ zbog korišćenja izreke.  

RAVNOPRAVNOSTRavnopravnost koga i u čemu? To ne postoji. Zavaravamo se da smo ravnopravni i ravnopravne. U svemu. Pođite od onih koji žele ravnopravnost i njihovih mikrosistema. Čak su i gori od ovog našeg crnogorskog makrosistema. Ravnopravnost na transparentima i izjavama a u realnosti: povlastice za menadžere/ke, uslovi za rješavanje životnih pitanja – takođe samo za menadžere/ke, VIP stil života i slično. Zvuči poznato?

PARADA

Nisam dio ove priče iako sam godinama bila članica Organizacionog odbora iste. Biram da ne učestvujem u radu i organizaciji bilo čega što smatram da je izgubilo smisao i sa ljudima sa kojima ne dijelim iste vrijednosti. Ne vidim da čuvamo uspomenu i odajemo zahvalnost onima koji su izgubili živote tako što su pravili prve korake za sve nas. Ono što ja vidim jeste – velika pozornica za političare i partije u pukom popunjavanju štrikova koji ih vode sve većoj popularnosti. Pozornica koja postaje VIP scena i na kojoj je sve manje i manje onih običnih ljudi – omladine koja se nosi sa očekivanjima roditelja, malo starijih koji se nose sa očekivanjima društva i onih koji u tajnosti ili lošim kvazi brakovima čuvaju svoju istinsku seksualnu orijentaciju. Sve dok javne ličnosti i dalje budu kalkulisale o svom imidžu a suprotno njihovoj seksualnoj orijentaciji i prisustvovale Prajdu pod okriljem podrške ljudskim pravima, Parada će biti pozornica za njihove performanse a ne mjesto političkog protesta ugnjetavanih. 

LEZBEJKA

Odrednica za žene i djevojke koje osjećaju privlačnost prema istome polu – fizičku, emotivnu, duhovnu i svaku ostalu. „Bolest“ koja datira još iz VI vijeka prije nove ere kada je pjesnikinja Sapfo živjela i vodila školu za djevojke na grčkom ostrvu Lezbos. Na žalost i dalje žene u Crnoj Gori većinom ovu „etiketu“ ne žele da stave na sebe zbog stida i srama koji u njima izaziva ova riječ. I dalje za sebe kažu da su „u fazonu“, gej ili slično. Rijetke su žene koje će za sebe ponosno reći da su lezbejke i na taj način pokazati da se ne stide svoje seksualne orijentacije, da se ne stide svojih partnerki, životnih izbora i slično. Za mene je biti lezbejka ne samo etiketa koja označava moju seksualnu orijentaciju već mnogo više od toga. Za mene je reći da sam lezbejka podrška djevojkama i ženama da se ne stide svojih identiteta, da sa ponosom mogu pokazati da ih privlače osobe istog pola, da sa ponosom mogu koračati kroz život bez da se boje osude i pitanja sa kime dijele postelju. Biti javno autovana lezbejka jeste odgovornost i dužnost za sve one žene i djevojke koje žive u nesrećnim porodicama, brakovima, vezama – podrška da mogu da žive svoje prave i autentične živote u kojima će biti srećne. Javno se autovati kao lezbejka znači živjeti borbu za ljudska prava a ne samo biti ekspert ili ekspertkinja za njih i biti plaćen/a za to.

EKSPERT

Ova me riječ podsjeća na scenu iz crtanog filma. B E N Z I N – kako čudno piše VODA. Čini mi se da su danas svi eksperti i ekspertkinje. Do sada smo imali analitičare i analitičarke svega i svačega, naravno bez iskustvenog i obrazovnog pokrića a evo dolazi vrijeme eksperata i ekspertkinja, takođe bez pokrića. Poštujem i skidam kapu svima koji su svojim radom, obrazovanjem i stilom života zaista zaslužili titulu eksperata, ali bojim se da se ova riječ u poslednje vrijeme itekako zloupotrebljava. Mene su tjerali da učim kako bih stekla diplomi i imala znanje a danas mi se čini da roditelji slobodno mogu da tjeraju djecu da se samopromovišu, uključe u partiju – kako bi bili eksperti. A onda se ekspertiza zavisno od političke situacije u zemlji mijenja. Sramotno za cijelo društvo a žalosno zbog svih onih ljudi koji ne mogu da dođu do izražaja od eksperata i ekspertkinja koji su prepravili javni prostor. 

ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO

Veliki naklon i poštovanje za sve one koji se bave njime. Za svu njihovu: upornost, hrabrost, požrtvovanje, odricanje, teške trenutke… I velika žalost za iste čije priče, zbog nesposobnosti instutucija da se njihov rad za opšte dobro isplati, skoro nikada ne dobiju epilog. Želim da vjerujem svim srcem da će mediji u Crnoj Gori sve više biti okrenuti ka istraživačkom novinarstvu i da će početi da napuštaju trenutnu praksu – prenošenja saopštenja različitih partija do iznemoglosti čime guše sve ostale priče i glasove, i prave jedan javni diskurs koji više liči na gladijatorsku borbu privilegovanih dok ugnjetavani ostaju i dalje prepušteni sudbini. Žao mi je što emisija kolege Darka Ivanovića i koleginice Milice Đokđurić – Robin Hud nije zastupljena kao forma u svim medijima i na fakultetima.

NVO

U početku bješe jedna dobra ideja – nastala iz potrebe da se pomogne ljudima na terenu. A onda se ideja pretvori u svoju suprotnost. Male organizacije spremne da pomognu ljudima polako počeše da postaju sistemi za dobijanje grantova. Mali ljudi se zaboraviše. I onda sa svakim novim izborima nevladini ljudi postaše Vladini ili partijski eksperti i ekspertkinje. Čast izuzecima. Lijepo je promijeniti perspektivu, vidjeti i čuti nekim drugim očima i ušima, doživjeti nešto novo. Korisno je i ljekovito biti u tuđim cipelama. Nije lijepo i ljudski zaboraviti cipele tih drugih… Najbolja rečenica koju sam ikada čula na raznim seminarima, radionicama i ostalim aktivnostima nevladinih organizacija bila je „Walk The Talk“. Žao mi je što se ne sjećam od koga sam je čula. U slobodmom prevodu znači „Živi Ono Što Govoriš“. Ili da prevedemo još bukvalnije – ne mogu zahtijevati promjenu vlasti oni koji jednako kao i Đukanović decenijama „vladaju“ određenim organizacijama, ne mogu se za ljudska prava i demokratiju boriti oni i one koji ne znaju suštinu istih. I na kraju – ne mogu se za pravedno društvo boriti oni i one koji u svemu vide isključivo lični interes. Pravedno i demokratsko društvo nastaje isključivo kada svi mi podredimo lične interese javnom interesi i boljitku svih nas. Što bi Kant rekao – „Postupaj tako da maksima tvoje volje uvijek može istovremeno važiti kao princip sveopšteg zakonodavstva“. Ovo treba da bude zvijezda vodilja svih nevladinih organizacija, u suprotnom postaće paravladine institucije.

DIGITALNA TRANSFORMACIJA

O ovoj temi bi koleginica Snežana Nikčević mogla da govori danima. Za mene je digitalna transformacija jedna lijepa priča o udomljenju mačeta Zagore od strane ministarke javne uprave, digitalnog društva i medija  Tamare Srzentić i njenog supruga Eduarda. Naime, NVO sPas u kojoj volontiram je pokrenula kampanju #VladinLjubimac i #sPasi kojom pozivamo predatsvnike i predstavnice Vlade da daju svoj doprinos u promociji udomljavanja bezdomnih i nerasnih pasa i mačaka. I ministarka Srzentić je jedna od njih koja se odazvala pozivu i pružila sjajan dom za mače koje je ostavljeno na milost i nemilost sudbine na magistrali prema Nikšiću.

S druge strane mislim da digitalna transformacija u Crnoj Gori treba da prati ritam najsporijeg učesnika/ce jer samo tako će svi imati koristi od digitalne transformacije. Džaba nam uvođenje platomata koji treba da pomognu u rašćišćavanju redova i ubrzavanju procesa ako ćemo i dalje imati ljude koji ne razumiju kako funkcionišu platomati i koji će i dalje čekati red na šalteru. Takođe ne možemo govoriti o digitalnoj transformaciji dok god zaposleni u institucijama i dalje upućuju građane na posjedovanje pečatiranih hard copy primjeraka. Ona priča o fleksibilnosti i spremnosti za promjene treba da se pokaže i ovdje.

GRAĐANIN/KA

Kako gordo i ponosno zvuči ☺ Za mene to što sam građanka Crne Gore predstavlja da imam određena prava u ovoj zemlji, ali i obaveze prema ovoj državi. Biti građanin/ka znači da bez obzira na to u kom vjerskom objektu obavljam ritual, bez obzira na to koga štrikiram na glasačkom lističu, bez obzira gdje radim, moram plaćati porez, poštovati zakone i slično. Ali isto tako znači da mogu šetati kada i gdje hoću – Parada ili litije, mogu navijati za koga hoću… I naposljetku biti građanka Crne Gore za mene znači da ukoliko prekršim neki zakon neće me od sankcija spasiti zastava sa orlom kojom bih se ogrnula. 

Biti građanin(ka neke zemlje znači da smo sami izabrali državljanstvo bez obzira na naše porijeklo i korjene i poštovanje prema zemlji za koju smo izabrali da nam bude država.