Piše: Jovana Božović

Vuković ističe da relevantna istraživanja pokazuju da bi trebalo biti posebno oprezan u prve dvije sedmice (nakon masovne pucnjave), te da ekstenzivno izvještavanje kroz kontinuirano ponavljanje fotografija počinioca, snimaka, priče i detalja direktno utiče na potencijalne imitatore kojima svaka riječ može biti okidač za identifikaciju.

Način na koji mediji izvještavaju o zločinima drastično utiče na povećavanje vjerovatnoće da će se oni ponoviti. Koristeći referentni okvir medijske pismenosti, preporuke World health organization (WHO) – rezultate istraživanja rađenih u Americi gdje su masovna ubistva/pucnjave česta pojava – možemo upravljati ovakvim kriznim situacijama.

Verterov efekat, generalizujuća imitacija, zaraza masovnom pucnjavom i Papageno efekat su fenomeni čije definicije možemo vidjeti u medijima, a manifestovanje u praksi, nakon nedavnih masovnih ubistava.

Ekspert IREX-a za oblast medijske pismenosti, producent, prof. dr Vuk Vuković pojednostavljuje shvatanje ovih fenomena:

,,To nisu sinonimi već različite bihejvioralne i izvedene medijske teorije koje govore o medijskom izvještavanju u kriznim bezbjednosnim okolnostima kakva je ova, kao i posljedicama koje različiti oblici izvještavanja mogu da imaju po pojedince i po društvo u cjelini’’.

Verterov efekat

Verterov efekat je dobio naziv po jednom od najpoznatijih samoubistava u književnosti, koje je počinio glavni junak Geteovog romana ,,Jadi mladog Vertera“, zbog ljubavnih jada. U periodu svoje popularnosti, roman je izazvao ’’zarazu’’ samoubistvima među ljudima koji su ga pročitali i identifikovali se sa Verterom.

Ovaj efekat se odnosi i na masovna ubistva, koja su baš kao i samoubistva nakon popularnosti Geteovog djela, potaknuta medijem koji su počinioci konzumirali.

Gete je nakon efekta svog romana [1] svjedočio tome da su njegovi prijatelji iz očaja ‘’pretvorili poeziju u realan život’’, identifikovali se i imitirali Vertera. Kasnije, rekao je Gete, nešto što je počelo u užem krugu njegovih prijatelja, poprimilo je mnogo veće razmjere. Vlasti u nekim zemljama i gradovima, kao što su Italija, Kopenhagen, Lajpcig, stavile su zabranu na roman.

Osim Verterovog efekta, za bolje razumijevanje izazivanja i širenja kulture nasilja, koristimo definisanje još dva fenomena: Generalizujuća imitacija i zaraza masovnom pucnjavom.

Generalizujuća imitacija je model koji objašnjava kako ponašanje jedne osobe može da utiče na to da druga osoba počini sličan zločin. Tu sposobnost ljudi stiču u ranom dobu i postepeno je razvijaju kroz život. Ovaj model ne podrazumijeva da će ljudi u rizičnoj grupi uvijek počiniti identičan zločin po modelu, već da će izvesti ponašanje sličnih karakteristika.

Zaraza masovnom pucnjavom je kvalifikacija masovnih pucnjava pod ‘’zarazom’’ u psihološkom smislu, ali takvo kvalifikovanje nije dovoljno precizno i adekvatno da suštinski objasni ovu pojavu. Odnosi se na posledice, ali ne objašnjava bihejvioralne mehanizme koji izazivaju širenje ovakvog ponašanja.

Preporuke za medije

Vuković ističe da relevantna istraživanja pokazuju da bi trebalo biti posebno oprezan u prve dvije sedmice (nakon masovne pucnjave), te da ekstenzivno izvještavanje kroz kontinuirano ponavljanje fotografija počinioca, snimaka, priče i detalja direktno utiče na potencijalne imitatore kojima svaka riječ može biti okidač za identifikaciju.

Rezultati istraživanja rađenih u Americi [2] ukazuju na to da kada se masovna pucnjava desi, dođe do trenutnog porasta vjerovatnoće da će se isti događaj ponovo desiti u narednih 13 dana, u prosjeku. Ovakvi događaji posledica su medijskog izvještavanja o masovnim pucnjavama, koji ‘’daje ideje’’ individuama rizičnih grupa da počine sličan zločin.

Vuković poručuje da bi bilo dobro da izbjegnemo senzacionalizam, posebno istaknute naslove, sugerisanje epidemije i tzv. prelivanja na zemlje regiona, isticanje jednog razloga koji je navodni uzrok, prečesto ponavljanje, detaljne opise, kao i da vrlo oprezno i limitirano objavljujemo fotografije i video snimke.

Jedna od preporuka zasnovanih na istraživanjima o masovnim pucnjavama u Americi sugeriše da je važno izbjeći isticanje jednog razloga koji je navodni uzrok masovne pucnjave, upravo zato što je veća šansa da ljudi počine isti zločin kada se identifikuju sa počiniocem i kada mogu da nađu sličnosti između motiva počinioca i sopstvenih motiva. Dakle, treba izbjeći detaljne opise stanja i motiva – ‘’bio je depresivan, odbačen, maltretirali su ga vršnjaci itd’’, jer individue rizičnih grupa, u ovom slučaju djeca i mladi koji se osjećaju depresivno, odbačeno ili trpe vršnjačko nasilje, mogu da ovakav zločin vide kao jedino rešenje za situaciju u kojoj se nalaze.

Papageno efekat

Papageno efekat predstavlja metode izvještavanja kojim mediji pokušavaju da preveniraju pokušaje samoubistva. Dobio je naziv po liku iz Mocartove opere ,,Magična flauta“, Papagenu, koji je u poslednjem momentu spriječen u svojoj namjeri, jer su mu tri duha ukazala na to uvijek postoji rešenje i izlaz.

Da bi Papageno efekat zaista imao rezultata nije dovoljno da mediji ukažu na to da samoubistvo ili masovno ubistvo nije počinjeno, već i ukazati na to da je subjekat sa kojim se ljudi identifikuju našao zdrava rešenja i da se izborio sa krizom.

“Don’t name them“

Vuković podsjeća na vrlo važnu kampanju “Don’t Name Them” koja je namijenjena upravo medijima, a sa ciljem da se minimalizuju efekti senzacionalizma.

Potrebno nam je, kako smatra on, što manje epizodnog uokviravanja priče, a mnogo više tematskog (političkog, kulturalnog, istorijskog) koji će nam kroz fenomenološki narativ objasniti – šta sistem može da uradi; koji su zadaci države; kako da uskladimo regulativu sa opštim društvenim i istorijskim okolnostima.

U kriznim situacijama i tragedijama uloga medija koja, kako su pokazala istraživanja, dovodi do sprečavanja budućih tragedija jeste prikazivanje ovakvih činova u negativnom svjetlu. Diskusije o akcijama koje je počinilac preduzeo (priprema, planiranje i sami zločin) treba predstaviti kao sramne i kukavičke. Ukazivanje na to da će ovakvi zločini biti kažnjeni smanjuje šansu da će se ponoviti. [3]

Davanje previše medijskog prostora ovakvim događajima može da učini socijalni status počinioca zločina poželjnim, na taj način pogrešno signalizuje budućim potencijalnim počiniocima da je ovakvo ponašanje nagrađeno.

Vuković apeluje na crnogorsku medijsku scenu da izvještavaju u skladu sa strategijama za sprečavanje ponavljanja ovakvih zločina.

,,Ne mislim da specijalni programi i sadržaji, kojima nisu odoljeli ni crnogorski mediji, doprinose zdravom ambijentu koji će nam pomoći da se adekvatno orjentišemo u ovom trenutku, pa je ovo prilika da apelujemo na sve novinare i urednike da izvještavanje prilagode okolnostima“, rekao je Vuković.

Mjere Agencije bez efekta

Sedma od deset mjera [4] za sprečavanje budućih tragedija, koje je predložio Aleksandar Vučić, je vezana za medije i glasi ,,Pooštravanje sankcija za nepoštovanja propisanih obaveza pružalaca medijskih usluga u pogledu zabrane programa u kojima se emituje nasilje (uključujući internet, televiziju, društvene mreže).’’

Mi kao društvo, smatra Vuković, jednostavno odbijamo znanja koja su dostupna da bismo prevenirali probleme koji se nama nisu desili, ali negdje u svijetu jesu. To dovodi, kako on tumači, do kreativnog osmišljavanja ad hoc i neizvodivih mjera, bar kada je riječ o savremenim medijima, kakve su i one koje je predložio Aleksandar Vučić.

Vuković ocjenjuje da, nažalost, regulatorne agencije u regionu vrlo površno rade svoj posao kada je riječ o ograničavanju sadržaja na tradicionalnim medijima, pogotovo na televiziji.

,,Uglavnom je riječ o upozorenjima elektronskim emiterima i ta mjera nije pokazala nikakav suštinski efekat na kvalitet sadržaja koji pratimo“, konstatovao je Vuković.

On tvrdi da je Agencija za elektronske medije svojevremeno izdala niz upozorenja, čak i za govor mrženje, određenim (u tom trenutku) crnogorskim emiterima, ali da je otišla korak dalje tek onda kada je govor mržnje stavljen u politički kontekst.

,,Tada smo, s pravom, dobili odluku Agencije koja je ograničila sadržaj jednog televizijskog emitera, ali tek nakon što je taj emiter svoj govor mržnje usmjerio na nacionalne i identitetske kategorije u Crnoj Gori. Na sve ostale kategorije, prisutne i u crnogorskim medijima, Agencija najčešće ostaje nijema.“

Upravljanje društvenim medijima ili cenzura?

Društvene mreže na kojima korisnici dijele senzacionalističke snimke, fotografije i vijesti, po tradicionalnoj definiciji ne posmatramo kao medije, što ostavlja dosta prostora za zloupotrebu, širenje sadržaja koji kasnije može biti imitiran i smanjuje odgovornost pojedinca.

Na pitanje kako upravljati sferom društvenih medija, a da te mjere ne budu represivne i neafirmativne prema javnom govoru i kako izbjeći cenzuru, Vuković kaže da je situacija mnogo ozbiljnija iz više razloga.

,,Jedan je što za sadržaje na društvenim i onlajn medijima niko ne odgovara: iako postoji zakonska obaveza da onlajn portali budu registrovani kod Ministarstva kulture i medija, nema nikakvih posljedica ukoliko se oni ne registruju. Dovoljno je da se sjetimo portala Udar.me koji je targetirao javne ličnosti u Crnoj Gori uoči izbora 2020. godine i činjenice da se sva administracija u CG proglasila nenadležnom za to. Društvene medije domaće zakonodavstvo ni ne tretira, osim u pojedinačnim slučajevima koji se, po pravilu, svode na govor mržnje protiv političara/političarki na društvenim mrežama“, objasnio je Vuković.

On dodaje da često zaboravljamo da je jedan od društvenih medija i virtuelno okruženje, konkretno – virtualne igre (npr. MMORPG) i da su istraživanja, prije možda i više od decenije, ustanovila da opasnost nije isključivo u zavisnosti (o kojoj svi govore), već u potencijalnoj dominaciji virtuelnog svijeta nad igračevim realnim svijetom (o kojoj niko ne govori).

,,U eri digitalne kulture, sa tehničkom osposobljenošću i intuitivnom tehnologijom kakvu imaju nove generacije (Milenijalci, Generacija Z, Alfa generacija), suludo je razmišljati o ograničavanju interneta i represivnim mjerama, čak i da zanemarimo osnovna ljudska prava, odnosno – pravo na izražavanje i informisanje’’, ističe Vuković.

Na tom tragu je, dodaje Vuković, i odgovor na pitanje koje se tiče senzacionalističkih sadržaja koji se šire društvenim medijima.

,,S jedne strane, dio odgovornosti jeste na kompanijama koje su vlasnici društvenih medija i one se zakonodavstvom mogu natjerati da bolje regulišu sopstveno poslovanje. Važno je napomenuti da se kompanije koje su vlasnici društvenih medija u najvećem broju slučajeva nisu registrovane kao mediji ili producenti sadržaja, pa samim tim ni ne odgovaraju za sadržaj’’.

Odgovornost vlasti u kreiranju kulture nasilja

Predsjednik Republike Srbije, Aleksandar Vučić, je na pitanje o svojoj odgovornosti u ovakvim tragedijama, činjenicom da je javno na nacionalnoj frekvenciji pokazivao senzacionalističke fotografije sukoba klanova, odgovorio da je to uradio da se takva tragedija više ne bi ponovila. Na konferenciji za štampu povodom tragedije u Beogradu je takođe iznosio lične podatke o porodici maloljetnog počinioca, potencijalne motive, kao i karakteristike ličnosti koje mogu, i jesu, dovele do identifikacije kod budućih počinilaca.

Nakon toga, Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije je objavilo fotografije i snimak hapšenja osumnjičenog za drugo masovno ubistvo kod Beograda.

Sve gorenavedeno je kao po receptu za ponavljanje ovakvih tragedija i održavanje atmosfere nasilja.

Kroz svoj referentni okvir, medijsku kulturu, Vuković analizira stav Aleksandra Vučića o sopstvenoj odgovornosti.

,,Osnovni princip politike Aleksandra Vučića je, strah i moralna panika koji se ogledaju u svim onim postupcima za koje smo rekli da bi ih trebalo izbjegavati. Senzacionalizam, eksplicitni detalji, fotografije, video snimci, narativi o neprijateljima i to je pozicija na osnovu koje Vučić čuva moć i vlast i to je, nažalost, u teoriji savremene političke komunikacije prisutno još od prošlog vijeka. Mozak jako dobro pamti strah i traži onoga ko se “prodaje” kao najbolji spasilac.’’

Zadatak za interdisciplinarni tim eksperata

Vuković smatra da ovom problemu najefektivnije može da pristupi interdisciplinarni tim eksperata koji bi se bavio – javnim politikama, primjerima dobre prakse, uporednim zakonodavstvom u razvijenim zemljama, usklađenošću zakona unutar naših sistema, poštujući nalaze ozbiljnih psiholoških, socioloških i filozofskih studija, pogotovo u domenu prevencije.

Rešenje vidi u kritičkom odnosu prema sadržaju medija koji će, dugoročno, biti i poziv na odgovornost političara i njihovih javnih nastupa.

Smatra da je veliki dio odgovornosti i na nama, odnosno na državi koja bi kroz savremene programske medijske pismenosti direktno mogla da utiče na adekvatno ponašanje u tom prostoru.

Ako je društvena norma postala da ne šetamo goli jer smo se dogovorili da to nije prihvatljivo, Vuković tvrdi da se možemo dogovoriti i oko sadržaja koje širimo. Pohvalio je to što Crna Gora uvodi predmet Medijska pismenost u osnovnoj školi, ali smatra da i tu kasnimo jer već decenijama treba da govorimo o Digitalnoj medijskoj pismenosti.

Napomena: Cilj teksta je da kroz okvir medijske pismenosti razjasni neke od uzroka nastanka i fenomen ponavljanja ovakvih zločina, u nadi da neće davanjem medijskog prostora doprinijeti širenju, već razumijevanju istih.

Bibliografija:
[1] https://www.thelancet.com/journals/lanpsy/article/PIIS2215-0366(14)70229-9/fulltext
[2] https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/26135941/
[3] https://psycnet.apa.org/record/1964-05761-001
[4] https://nova.rs/vesti/politika/ovih-10-mera-je-vucic-predlozio-da-bi-se-sprecile-buduce-tragedije/