Istraživanje o stavovima građana i građanki Crne Gore o seksualnom nasilju nad djevojkama i ženama koje je sprovela Sigurna ženska kuća pokazalo je da gotovo petina muškaraca (18.8%) vjeruje da ukoliko je žena silovana, najčešće je uradila nešto što je dovelo do toga. Svaki četvrti muškarac u Crnoj Gori smatra da žrtva može da ,,spriječi silovanje ukoliko se zaista potrudi” kao i da žena koja čeka sedmicama i mjesecima da prijavi seksualno nasilje vjerovatno ga je izmislila.

Društvo često žene sa iskustvom seksualnog nasilja stavlja pod lupu, analizirajući njihovo ponašanje prije i poslije nasilja. Ukoliko se ponašanje žene koja je doživjela seksualno nasilje ne uklapa u neki zamišljeni obrazac ,,idealne žrtve”, društvo surovo kreće sa osudama, nevjericom, preispitvanje.

Na društvenim mrežama, ispod novinskih članaka i u svakodnevnom govoru, čuju se komentari: šta je obukla, koliko je popila, zašto je išla tamo, koliko je partnera imala ranije? Zašto nije (odmah) prijavila?

Istina je da ne postoji ponašanje koje izaziva seksualno nasilje i ne postoji ispravan ili pogrešan način ponašanja nakon preživljenog seksualnog nasilja. Zablude o seksualnom nasilju su i brojne i duboko ukorijenjene. Razumijevanje zabluda koje postoje u društvu, edukacija i demistifikacija seksualnog nasilja su od presudne važnosti kako za prevenciju tako i za pomoć ženama koje su preživjele seksualno nasilje.

Brojni su razlozi zbog kojih žene ne uspijevaju da se odbrane od nasilnika: nasilnikova fizička nadmoć ili upotreba oružja, strah da će ih nasilnik dodatno povrijediti ili ubiti ukoliko budu pružale otpor, stanje šoka uslijed kojeg nisu u mogućnosti da se pomjere niti da pozovu u pomoć.

Nakon preživljenog seksualnog nasilja svaka žena reaguje različito. Mnoge žene nisu u mogućnosti da odmah prijave seksualno nasilje zbog straha od počinioca ili osude javnosti, osjećaja sramote, nepovjerenja u institucije i pravosudni sistem, psihološke traume, osjećaja bespomoćnosti…

Jedan od razloga zašto pojedini prebacuju odgovornost na žrtvu je iz potrebe da se sami osjećaju bolje, bez straha za sebe, zaštićeno. U našem istraživanju 64% ispitanih žena smatra da nisu u rizuku od seksualnog nasilja. Među razlozima zbog kojih ispitanice smatraju da ne mogu postati žrtve sekusalnoga nasilja ističu se stavovi o tome da se seksualno nasilje u njihovom komšiluku ne dešava, da su bezbjedne u sredini u kojoj žive ali i da ,,ne daju povoda za to” ili da su bezbjedne jer imaju ,,normalno društvo”.

Svaki put kada preispitujemo šta je žrtva uradila da izazove nasilje, prebacujemo odgovornost sa nasilnika na žrtvu i normalizujemo nasilje u društvu. U društvu se stvara zabluda da nasilja ne bi bilo ukoliko bi žene promijenile svoje ponašanje – drugačije se oblačile, drugačije komunicirale, izbjegavale određena mjesta ili situacije, itd. Istina je da žrtvino ponašanje nikada ne može biti izgovor za nasilje. Odgovornost seksualnog nasilja je uvijek nasilnikova a nikada osobe koja je preživjela nasilje.

SŽK tim