Traženje i dobijanje podrške u Regionu, DPS-u je dugo polazilo za rukom, međutim kola su počela da idu niz brdo kada su iz ove partije počeli uporno da prave greške, odnosno kompromituju ideju antifašizma na koju se toliko pozivaju. I u regionu to mnogi počinju da uviđaju.

Antifašizam je prva lekcija na kojoj je razvlašćeni i kohabitivni DPS pao i, uporno, pada od poslednjih parlamentarnih izbora, iako je, po njihovom mišljenju, to bio najjači adut sa kojim su ušli u jedan postizborni ideološko-politički rolekoster, sa kojeg se, sasvim sigurno, strmoglavljuju. Ovog puta, glava o koju se spotakla rasklimana kompozicija je književnik Miodrag Popović, inače, starijim generacijama poznatiji kao bokser, a onima iz devedesetih na čijoj političkoj viziji Popović danas parazitari – kao diler ikona.

Nego, da ne zalazimo mnogo u lično, ovdje je u pitanju smrtno posrtanje jednog političkog narativa. Glavni junak, DPS, na koljenima, trom, zadihan i van sebe. Daleko od toga da je stabilan, a definitivno sklon destabilizaciji svega i svih oko sebe.

U Demokratskoj partiji socijalista polako postaju svjesni da su žrtva svoje miks ideologije i negativne kadrovske selekcije. Kada tome dodamo ono čega je javnost, poodavno svjesna – da je DPS mecena kriminala i koruptivna struktura koja je progutala sve državne resurse i javna dobra – onda je jasno da im je jedino preostalo nesrećno koketiranje sa – jedinim neiskompromitovanim u Crnoj Gori – antifašizmom.

Međutim, ne lezi vraže, i ovaj ideal se polako diskredituje. DPSova politička praksa demantuje zvaničnu retoriku.

Koketiranje sa antifašizmom, a odlazak u krevet sa ustaštvom, već duže vrijeme,  manir je DPS-a i pokušaja parapolitičkog pokreta koji se organizuje oko te partije.

Sve one fraze – ,,evropski kurs“, ,,građanska Crna Gora“, ,,multietnički sklad“ i, naravno, ,,antifašizam“ – su polako počele da se ne čuju i ne vide od pjesama Miroslava Škora i Tompsona; mahanja zelenih zastava i dima od suzavaca i zapaljenih guma.

Ipak, na domaćem terenu se ova očiglednost i dalje ne prepoznaje tako lako, te se DPS i dalje drži. S jedne strane, razlog je što i dalje imaju angažovane agresivne medije koji, sve više, preuzimaju formu političkih tabloida, s druge strane, što objektivno postoji i suportstavljen ekstrem, doduše, u mnogo manjoj ili manje vidljivoj mjeri, pa u takvoj konstelaciji  može opstajati i rugoba poput DPS-a.

Na kraju, možda DPS niko ne raskrinkava ozbiljno, samo zato što sve više služe za sprdnju od strane političkih rivala i dijela javnosti, nego li za analizu od neke objektivnije ili, pak, ozbiljnije strane.

Međutim, u regionu, i to malo snage i podrške personifikovane u tucetu karikatura poput Nenada Čanka, Anta Prkačina, Latinke Perović, Velimira Bujaneca… i medija skrojenih po njihovom kroju – opada. S druge strane, analiza ,,DPSovog slučaja“ i dijagnostika njihove političke bolesti su sve zastupljeniji. 

Zla sreća, pa je i tajming Đukanovićeve političke pečalbe bio loš, te ,,izaslanik“ Popović ne da je nesrećno nabasao u TV šou ustaškog voditelja, već je prisustvovao veličanju proustaškog atentatora, koji je jednim zločinom ubijao i tadašnju Jugoslaviju, ali i jednog Crnogorca – ambasadora Vladimira Rolovića.

Ovo prvo neka bude da je simbol antifašizma, a ubijeni ambasador je pripadnik naroda u koji se Popović kune.

Popović da vrati trinaestojulski nagradu

Na ovo Popovićevo nemušto gostovanje se uredno osvrnuo Đuro Radosavović, književnik i kolumnista. On je u svojoj prošlonedeljnoj kolumni ,,Kosmos ispod sača“ (portal Vijesti), prikazao sav paradoks u kojem jedan laureat trinaestojulske nagrade i, navodno, zagovornik antifašizma, gostuje kod poznatog proustaškog voditelja Velimira Bujaneca (emisija,,Bujica“ ).

Pored romantičnog spoja dvojice sagovornika, navodno različitih ideoloških pozadina, Radosavović sugeriše na sam kraj emisije kada je Bujanec odao počast Miru Barešiću, čovjeku koji je ,,1971. godine naoružan upao u ambasadu Jugoslavije u Švedsko ij ubio Vladimira Rolovića, tadašnjeg ambasadora SFRJ“ (Radosavović).

Da dodamo radi manje upućenih, Barešić je bio član emigrantske organizacije Hrvatski Narodni Otpor, koju je osnovao bivši upravnik logora Jasenovac, Vjekoslav Maks Luburić.

,,Da ironija bude veća, Milorad Popović dobitnik je i ,,Trinaestojulske nagrade”!“, napisao je Radosavović u svojoj kolumni, ali i podsjetio da Vladimir Rolović nije bio samo tamo neki ambasador Jugosalvije, već i sunarodnik današnjeg Milorada Popovića.

Radosavović dalje piše da je ,,Rolović rođen u selu Brčeli, kod Bara“ i da se borio za slobodnu Crnu Goru i Jugoslaviju!.

,,Zbog svega navedenog, ako je iole častan čovjek, Milorad Popović vratio bi ,,Trinaestojulsku nagradu” ili bi se makar sramio od imena, pa i od familije Vladimira Rolovića“, napisao je Radosavović.

Hrvatska ludom radovanje

Da su Đukanovićev tužibaba-karavan i druge putašestvije njegove rasute družine, u potrazi za regionalnom pažnjom i podrškom, postale već jedna izlizana praksa, potvrdio je svojom analizom i Žarko Puhovski, politički analitičar i profesor u penziji.

On je ocijenio da se hrvatski predsjednik Zoran Milanović – pozivom Milu Đukanoviću da posjeti Hrvatsku, na određeni način umiješao u unutrašnja pitanja Crne Gore, ali da Đukanoviću to nikako neće biti od pomoći.

Đukanović i njegovi pratioci trebalo bi da budu svjesni da ih tapšanja po ramenu iz regiona neće spasiti. Naprotiv, Đukanović dodatno ugrožava ono za šta se, ispostavilo se, najviše bori – ponos i čast Crne Gore. Ako je već to bitno, a ne ekonomija, građani, izlazak iz krize, emancipacija… trebalo bi da zna da, dok god ga tapše jedan debeljuškasti Plenković, zapravo mu se sprda.

Puhovski je, s tim u vezi, uvjeren da Hrvatska nema moć da održava Đukanovića na vlasti, ali da ima interes da ga podržava dok god je to moguće.

,,Da zaboravi to što je radio devedesetih godina, da zaboravi cijelu koruptivnu hobotnicu koja se vezuje za njega, ali i da zaboravi na to da je u Hrvatskoj potpuno zabranjeno postojanje Hrvatske pravoslavne crkve”, kaže Puhovski.

Takođe, ako Đukanović misli da je relevantna podrška jednog starog, bijesnog HOSovca poput Prkačina ili nekog poput Nenada Čanka, onda se predsjednik DPS-a sprda samom sebi. A o građanima Crne Gore da ne pričamo.

Đukanović treba da zna da su oni koji gravitiraju DPS-u i koji žele da imaju bilo  šta sa ustašama ili Nenadom Čankom – ogromna manjina danas u Crnoj Gori, bez obzira na famoznu nacionalnu orijentaciju, na čijem ekskluzivitetu on uporno insistira.

Predsjednik DPS-a ostaje sa sve manjim kružokom ljudi, a njihov brod je sve dalji od vrijednosti koje navodno zagovaraju.

Na tom tonu zaključuje i profesor Puhovski, komentarišući dobro poznati konstrukt da Đukanović čovjek koji je na braniku zapadnih vrijednosti.

,,Mislim da su te ‘zapadne vrijednosti’ izlizana floskula iz Hladnog rata koja više nema smisla”, kaže Puhovski.

Zaključak: presahli glas DPSovog antifašizma

Koketiranje sa antifašizmom, a odlazak u krevet sa ustaštvom već duže vrijeme je manir DPS-a i pokušaja parapolitičkog pokreta koji se organizuje oko te partije.

Iako je poslednjih godinu dana obilježilo graktanje navodnog crnogorskog antifašizma, kojim su mnogi jataci DPSa obilazili region pl- predstavljajući Crnu Goru kao zarobljenu fašističkom ideologijom i teokratijom, polako se i u regionu prepoznaje cijala ta šarada i cirkus.

Jednostavno, DPSovi antifašisti uvijek nekako završe ili u emisiji kod ustaše, ili zapjevaju Škora, ili dobiju podršku od Anta Prkačina.

Interesantno jeste, ali je nedvosmisleno jasno da demagoške karikature DPSovog antifašizma dostižu poslednje, zadihane korake.

Iako je region dugo ćutao na glasne i jasne pjesme Tompsona i Miroslava Škora – koje su se čule iz grla tzv. atriota i komita; iako je region ćutao na razne poruke podrške HOSovaca navodno zarobljenom crnogorskom identitetu i crnogorskom antifašizmu, izgleda da je nestalo konca u tom klupku i poslednje gostovanje Milorada Popovića, laureata Trinaestojulske nagrade, u studio kod Bekareca dovoljno govori.

 A Milorad Popović će ostati upamćen kao tačka razgolijevanja i spoticanja navodnog crnogorskog antifašizma.