Živimo u ratu svih protiv svih. Tako treba da glasi prva premisa svih promišljanja o životu našeg vremena. Napuštanjem majčine materice upadamo nenaoružani u rovove u kojima nam niko nije saborac i gdje nas svako posmatra kao krivca koji mu uskraćuje dio prava da rasprostre svoju samovolju do u beskraj. Čak i taj uterus koji te je do maločas hranio sada te odbacuje i tjera da učestvuješ u igri na čija pravila te niko nije uputio. Neosviješćenost prosječno, a nerijetko i iznadprosječno obrazovanog čovjeka spram ove temeljne istine vidi se u naivnim lamentima nad vojnim sukobina koji počinju sa: „Zar je moguće da u 21. vijeku…?“. Lijepo je vidjeti da ima ljudi koji i na zalasku vlastitog života još vjeruju u bajke, u crno-bijeli svijet u kome su granice između dobra i zla oštro postavljene, i gdje je razlika između zločinca i žrtve očigledna. Kruže glasine o postojanju suverene države, na čijem su braniku članovi nevladinih organizacija, koji u vlastitim zemljama žive od projekata koje finansiraju strane sile. Zaista, ničeg paradoksalnog nema u tome. U pokušaju da mislimo političku krizu u kojoj se svijet nalazi, pero rubrike Riječ nedelje ove sedmice smo predali u ruke Todoru Lakiću, saradniku u nastavi na Fakultetu političkih nauka na Univerzitetu Crne Gore.

UJEDINJENE NACIJE

Otjelotvorenje vjekovne težnje pacifista – filosofa – etičara o mehanizmu uspostavljanja i održanja svjetskog mira, koji se često nadovezivala na uvjerenju u nezaustavljivi i eksponencijalni napredak racionalne ljudske vrste. Nakon Drugog svjetskog rata, ta ideja je zaživjela, ali je bila mjera (truležnog) kompromisa, nedovoljna da obezbijedi apsolutni mir i sigurnost u poslijeratnom svijetu. Vrijednost UN-a je u njenim svevremenskim vrijednostima koje prepoznaje utemeljivačka Povelja; Specijalizovanim agencijama UN-a koje su obezbijedile mnoge srećne živote i rast životnog standarda. Ipak, UN pate od hronične birokratske tromosti i ograničenja u pogledu djelovanja UN-a u kriznim situacijama, uslijed mehanizma odlučivanja unutar Savjeta bezbijednosti. Srećom, teorijska rasprava o nazivu organizacije <kulturna ili politička nacija> ustupila je mjesto shvatanju UN-a kao Ujedinjenih država. Ujedinjene nacije su imale sreću da se osnuju u vrijeme postojanja (isprobanog) nuklearnog oružja. Ta sreća leži u strahu od nuklearnog uništenja koji održava svjetski mir od 1945. do danas. Svjetski mir, ne i apsolutni mir, jer je mnogim državama puštena krv od tada do danas.

VOJNA INTERVENCIJA

,,I vi znate ono što je i nama poznato: da se pravda u nekoj ljudskoj besedi procjenjuje samo onda kada su obe strane pritisnute jednakom nevoljom, ai da oni koji su u nadmoćnom položaju čine sve što je u njihovoj moći dok slabiji moraju da slušaju” (Melski dijalog; Tukidid, Peloponeski rat)

Putevima neorealizma:

Intervencija je samopomoć. Anarhija koja vlada u međunarodnim odnosima ne podstiče na zlo i nasilje – ona ih u najboljem slučaju ne zabranjuje. Kako države opstaju u anarhiji, njih interesuje isto ono što i čovjeka, da prežive. Parazita, čovjeka i državu interesuje preživljavanje, te je ono više od biološkog takta u organizmu – to je nagon i volja za životom. Odaberite bilo koju od te tri uloge. Bilo bi naivno misliti da ćete preživjeti tako što Vas neće ubiti, a Vi posle izbjegnute egzekucije nastaviti kao kišna glista Kiša. Preživljavanje znači i permanentno jačanje sopstvenog bića ili države, nezavisno ili na uštrb onih koji prijete Vašoj egzistenciji.

Vojne intervencije su vojni napadi i agresije – suštinu međunarodnog života pravne nijanse nimalo zanimaju. Države koje pokreću intervenciju često je pravdaju religijom, kulturom i jezikom, humanitarnim krizama, napadom na protivnika prije nego protivnik uništi Vas (igra na kartu osjećaja ugroženosti) ili pak svesrdnom odbranom naših sunarodnika koji trpe jaram.  Dio istorije koju pratimo od uspostavljanja država i državnog sistema odnosa govori da kultura zaista može biti ugrožena, da naši mogu preživljavati sistemsko tlačenje u drugim državama, da Mi zaista jesmo u opasnosti, i da je uvijek bolje udariti prvi nego čekati udarac. Drugdje pak, vojno se interveniše radi prostog kalkulusa – uvećanja moći sopstvene države na račun protivnika ili davanjem smisla oružanim snagama koje umnožavate. Drugo objašnjenje će Vam više pomoći u razmijevanju modernog svijeta kao i posthladnoratovskog svijeta od 1991. do danas.

IDEOLOGIJA

Ideologija – kao sistem vrednosnih orjentira sa unutrašnjom logikom postojanja, opstajanja i djelovanja – sistem političkih vjerovanja, nakon Francuske buržoaske revolucije bio je veoma upotrebljiv okvir ukotvljenja ljudskog mišljenja i djelovanja.  Koliko je bio dobar okvir toliko je bio i težak – vremenom sve rigidniji i teži a kičmu vjerujućih slomila je sa usponom totalitarnih ideja nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma, koje su sopstvene i tuđe narode odvodile u rat, genocid, radne logore ili stanje neslobode sa izbrisanim socijalnim, vrijednosnim i kulturnim sjećanjima u policijskim državama.

Tradicionalne ideologije liberalizma, konzervativizma i socijalizma, zajedno sa ideologijama postmoderne koju živimo, sve teže pomažu u koherentnom mišljenju i djelovanju, i pojedincu je lakše birati od svake ideologije ono što mu prija (i valja?) nego se zarobiti unaprijed datim setom ideja. Zbog toga je sabijanje ljudi u ona mjesta gdje se sabija marva, a priori podjelom na ljevicu i desnicu anahron, pun predrasuda i teško da uopšte služi kao politički orijentir.

Ideološko određenje u nazivu ili programu političkih partija danas malo što znači, naročito u postkomunisitčkim društvima, te ne treba da čudi što su nominalni socijalisti svesrdni neoliberali u praksi. Naročito društvima (političkim i nacionalnim) Balkana razbijanje ideološkog okvira u postkomunističkoj tranziciji koja i dalje traje, i mozaičko bavljenje različitim ideologijama može dati slobodu za buduća politička djelovanja. Od svake ideologije, prema svojim i potrebama zajednice.

SUVERENITET

,,Svi podmukli, svi prokleti i svi mali

Postali su danas naši suvereni.’’

Kategoriju suverenosti najčešće vežemo za državni entitet, kad je ne tumačimo kao narodni suverenitet. U tom smislu, država je suverena ako nezavisno-autonomno-bez prinude, vodi unutrašnju i spoljašnju politiku. U praksi, koncept suvereniteta koji poznajemo od 17. vijeka brže je nestao nego što se stvarao. Suverenitet modernih država je porozan – i to nije nužno ili uvijek loše. Postojanje stega nad državnom slobodom je dovelo do unoformisanja principa međunarodnog prava, posebno u oblasti zaštite ljudskih prava i sloboda u savremenom svijetu. Međutim, suverenitet država je ograničen ekonomskom međuzavisnošću svijeta, brzinom i slobodom kretnja informacija, procesom globalizacije, aktivnostima i uticajem transnacionalnih korporacija, ali i bezbjednosnom arhitekturom u kojoj je neka država postavljena, igrom sudbine, prisilom ili namjerom političke zajednice.

NEONACIZAM

Prilagođavanje, jednom vojnički poražene ideje nacizma, savremenim političkim procesima. U Drugom svjetskom ratu (za Rusiju i druge zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza Velikom otadžbinskom ratu) sa nacizmom, fašizmom i militarizmom je okončano čizmom i čelikom. Ipak, ideje koje je nacizam zaokružio (antisemitizam, militarizam, ekstremni nacionalizmam, rasizam i antikapitalizam) preživjele su i našle utočište u savremenim političkim partijama, pokretima i ideolozima širom Evrope i svijeta. Pogrešno je misliti da je nacizam bilo rođenje a neonacizam obnova zla – nacizam i druge totalitarne ideologije imaju intelektualno i vrijednosno uporište vjekovima unazad. Mnoga društva koja su nakon Drugog svjetskog rata prošla katarzu – proces denacifikacije, doživjela su ponovni uspon tih ideja, u manje ili više zavijenim formama. Uspješno pronalaženje i osuda neonacizma (iako različiti pojmovi, ipak i srodnog fašizma) umnogome duguju relativizaciji pojma fašizma. Naročito su u postkomunističkim društvima, zajedno sa Crnom Gorom, pojmovi nacizma – pogotovo fašizma, decenijama unazad relativizovani, masovno korišćeni i sa njima se pucalo u prazno. Na svaku različitost razmišljanja (i kada kritika ne prelazi granice ustavnog okvira) neki plitak um će se naći da poviče: ,,Fašizam… Nacizam!”. Ovakva perverzna relativizacija fašizma i nacizma pogodan je okvir za revitalizaciju jednom vojnički poraženih ideja. U društvu gdje je sve fašizam i nacizam, originalni neonacizam naći će uhljebljenje, jer je lista neprijatelja nacije, države i istorije već svestrano ispisana.

PROPAGANDA

Kisindžer: Propaganda je za demokratiju isto ono što i batina za totalitarnu državu.

Nažalost, zbog zloupotrebe, pojam sa negativnim značenjem u našoj zajednici. Pristalica sam obezvređivanja i sterilizacije često korišćenih i zloupotrebljavanih pojmova do mjere da postanu vrednosno neutralni. Sugestija ponašanja ili razmišljanja adresatu poruka kroz manipulacije simbolima – čini se kao jednako validno određenje za odnose sa javnošću, javnu diplomatiju, PR, i propagandu. Degutantno je, ali i efikasno, koristiti ljudsko stradanje u propagandne svrhe. Tada biznis cvjeta, jer istina je biznis, a biznis mora da raste. Uzgred, Orvel se mora pročitati i dosljedno primjenjivati, inače je licemjerno.

MEKA MOĆ

Najmudrije sredstvo spoljne politike u savremenom dobu. Meka moć podrazumijeva izostanak vojne sile – oružanih snaga, zastrašivanja i intervencija. Meka moć daje mogućnost projekcije uticaja na druge n a r o d e. Meka moć su kulturni uticaj, organizovano učenje jezika, studentske razmjene, sport, informacija, muzika. Ona omogućava da se mirnodopski sukob kultura i posljedična porjekcija moći i uticaja odvija na televizijskim ekranima, kulturnim ustanovama, tribinama. Kapacitet jedne države da projektuje meku moć govori i o potenciji njenog kulturnog obrasca. Ko želi da upravlja, neka posegne za vojskom a ko želi da vlada neka posegne za mekom moći.