Najvažniji životni zadatak mladog čovjeka u petnaestoj godini života je da, u inat statistici, ostane zaljubljen makar do osamdeset pete. Zaokupljeni autodesktruktvinim ambicijama, slikom sopstvene budućnosti koju je neko nacrtao za nas i ostavio nas da je ofarbamo ne prelazeći preko ivica, gubimo sposobnost da posmatramo svijet radošću djeteta kojem se ostavi da oliže posudu u kojoj su se spremali kolači. Svi smo unutar prostora, ali malo nas je zaista u prostoru. Biti u prostoru znači osjećati ga, a zaista ga osjećati otvara mogućnost da se na njega odgovori onako kako ljubavnici govore jedno drugom, pričljivim ćutanjem. Daj mi trg i dozvoli mi da se tamo sretnem sa sebi sličnima, da se radujem susretu sa od sebe različitima, jer tek susret sa onim ko i šta nisam omogućiće mi susret sa tajnom lica one koja me posmatra svakog jutra u ogledalu. Ne crtaj mi granice, jer tako nikada neću znati koliko mogu da rastem. Pusti me da budem rijeka. Ne pravi od mene jezero, jer more je dom u koji žudim da se vratim.  Sa ovim tananim mislima i iskrom u očima, susrećemo se ove sedmice sa odveć zaljubljenom arhitekticom i saradnicom u nastavi na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, dr Emom Alihodžić-Jašarović.

ZALJUBLJENOST

Pokretač. Zaljubljujem se u ideju o životu. Ideju o vikendu. Zaljubljujem se u svaki dan tražeći  makar samo jednu stvar koja je dobra, i na kraju je zapišem i smjestim u teglicu pored kreveta. Zaljubljena sam u zemlju u kojoj živimo, u to što u par sati mogu biti i na snijegu i na moru. Zaljubljena sam u dvotočkaše. U slobodna jutra kad mogu da uzmem bajs i odvezem se do rijeke da upijam sunce i radim jogu. Zaljubljena sam u nju dok izmišlja tekst na engleskom i pleše. Zaljubljujem se u gradove. Zaljubljujem se u cipele. Zaljubljujem se u dan kada sam padala sa borda, jer tog dana sam pomjerala svoje granice. Zaljubljujem se u ljude. U mjesta. U vina. Nije mi strano bilo saznanje da je sveti Trifun, zaštitnik ljubavi i vinograda, a ljubav i vinogradi idu zajedno. Vjerujem u teoriju da zaljubljenost u tijelu proizvodi drugačiji hemijski sastav i dispoziciju molekula, i tada sve cirkuliše drugačije, drugačije se budimo, mislimo, radimo, dišemo…Ako se ne zaljubim u ono što radim, imam problem sa koncentracijom pažnje, i sa motivacijom. Ako se ne zaljubim u semestralni zadatak, dosadan mi je. Ako se ne zaljubim u projekat, naporan mi je. Ako se ne zaljubim u jutro, biću mrgud. Sa druge strane, postala sam veoma osjetljiva na prisustvo ljudi koji se bude sa idejom kako ništa nije dobro. Veoma sam netolerantna na sve one koji ne vole ništa iz dana koji im se desio i koji treba da im se desi. Vremenom sam skontala da oni samo nisu zaljubljeni☺

O5LAB

Petogodišnja ćerkica Kana ide u eko vrtić, i počala je da zahtijeva da kod kuće selektujemo otpad (i da gasimo vodu dok peremo zube, i da recikliramo plastiku, i da crtamo sa druge strane istrošenoig papira, i da sadimo sjeme u istrošenom kornetu od jaja, i da pravimo kompost od kore banane i povrća…). Iako smo i ranije imali par pokušaja, priznajem da smo tada stvarno počeli da selektujemo otpad, i osvijestili količinu plastike koju koristimo i bacamo na dnevnom nivou. Probajte, zastrašujući je podatak.

O5LAB je u tom smislu, nastao kao ideja troje arhitekata, jednog dobrog jutra uz ritualnu jutarnju kafu i razgovor, na koji način kao arhitekte možemo dati doprinos kreativnom korištenju otpada, koji je u svijetu već standard. Ubrzo nakon toga željeli smo da upoznamo proces, resurse, tehnologiju i pošli na gradsku deponiju. Iskustvo je bilo prilično otrežnjujuće. Ali i veoma u korist naše ideje. Tako je nastao prvi crnogorski centar za kreativni otpad O5LAB. Kreativni, zato što u otpadu vidimo potencijal na kome može raditi cio tim koji obrađenu sirovinu vidi kao materijal za realizaciju svoje ideje. I tako smo veoma primitivnom, handmade metodom proizveli prototip koji ostavlja mogućnost da sa njim modelujemo veliki dijapazon različitih proizvoda. Naša ideja je da uz pomoć visoke tehnologije, koristimo odbačenu i iskoruištenu plastiku, i proizvedemo urbani mobilijar, koji će biti custom made dizajniran u Crnoj Gori, a koji će ,,usisati,, velike količine plastičnog otpada. O5 LAB je ideja koja može bitno izmijeniti percepciju korisnika na otpad, ali joj treba podrška velikih aktera, prije svega donosioca odluka i cjelokupnog sistema. Jer O5LAB je ideja koja mijenja sistem, gradove i ljude. Pomislićete da zvuči pretenciozno, ali ona je standard velikih pametnih sistema i gradova. Imamo i dokaz da je ideja upotrebljiva i krajnje realna. Napravili smo prvu stolicu koja je ,,usisala“ oko 700 m² najlona, u okviru najveće evropske radionice arhitekture EASA Montenegro krajem 2021. godine, pretopivši paviljon koji su studenti prije toga izgradili kao kritički stav na tri decenije ekološke države Crne Gore. Potpuno sirova, crna stolica, čija forma proizilazi iz crnogorskog motiva – škanja, potvrda je da ovakva ideja može biti kreativni usisivač otpada kojim dobijamo potpuno novi, dizajnerski oblik, čime se simbolično materijal vraća u prostor, i ostavlja mogućnost da ga nove generacije ,,opet“ i ,,opet“ pretope u neki novi proizvod.

ONLINE/OFFLINE

Sjajna izložba tri slikarska giganta u Galeriji Art: Romana, Tadije i Ćalasana, čiji sam veliki fan. Volim njihovu ironiju, šarm, smjelost, likove, tehniku, kolorit, i način na koji komuniciraju sa savremenom publikom, dobro su stajali galerijskom prostoru koji sam imala prilike da rekonstruišem. Tema „Online/offline“ je nešto što se svakodnevno propitujemo, a posebno značenje dobija u periodu COVID-a, kada se intezivira naš boravak u online virtuelnom prostoru. U eri već potrošenih utopija i ideja o gradu, doživljaj grada transformiše se u novu perceptivnu gramatiku koja je posljedica nove virtuelne realnosti. Digitalizacija prostora u tom smislu, komunicira novonastali virtuelni dijalog između korisnika i prostora, van njegovog fizičkog i čulnog doživljaja i interakcije sa prostorom, pristajući na taj način na digitalizaciju  doživljaja prostora. Digitalizacija kao trend savremenog postmodernog doba, uzrokovala je dominaciju slike novim, virtuelnim– sajber prostorom. Digitalizovani doživljaj grada na taj način se prevodi na sliku, apstrahujući sve ostale prateće čulne vrijednosti grada, koja nastaje kao proces tjelesne spoznaje nepoznatog/neočekivanog prostornog ambijenta, kreirajući novi stepen fizičkog odsustva, odnosno virtuelnog prisustva. Sajber prostor uvodi grad u prostor fikcije, isključujući čovjeka kao ključnog aktera u ,,izgradnji” grada, smještajući ga u poziciju posmatrača, dok imaginarni prostor grada koji ,,kao neka vrsta ne-mjesta ili mjesta u metaforičkom smislu predstavlja spoj materijalnosti tehnologija i kreativnih potencijala imaginacije’’. Novonastali dijalog, dovodi do promjene naše percepcije na društvene, političke, ekonomske, kulturne i sve druge aspekte svakodnevnog života grada, ali i do promjene principa izgradnje gradskih identiteta, koji umjesto inkluzivnosti, nude dodatnu fragmentaciju i izolaciju.

HOUSE CHEDO

Escape. Bijeg od grada. Mir. Punjač energije. Mjesto za prijatelje. Prostor za Kanino dobro odrastanje. Budjenje sa prvim zracima sunca; maženje sa Pešikanovim kozicama koje prolaze pored nas; mladi koziji sir koji nam stiže na vrata; kupanje na moru za 12 minuta; odlazak na pazarni dan u Virpazar petkom ranom zorom po ribu, smokve i masline; sjedenje na terasi pod ćebetom do kasno u noć. House Chedo je ideja jednog mladog bračnog para da se vrati selu, nastala 2015. godine. Začudila je mnoge, pa i čika Čeda kod koga smo trgovali zemlju, kaže da mladi ljudi bježe iz sela. Postali smo veliki drugari kasnije. Po njemu je kuća dobila ime, pomagao nam je da ideju realizujemo u realnost.

Jedan od mojih prvih projekata, ispostavilo se da je beogradskoj publici na Bijenalu arhitekture bila zanimljiva, i dobila je specijalno priznanje 2015. godine. House Chedo kućica koja je spakovana u formu apstrahovane paštrovske kuće. Mjesto gdje sam napisala doktorsku disertaciju. Mjesto gdje meditiram i živim sa prirodom. Mjesto gdje je Kana prohodala bosa po travi. Gdje smo usadili dunju, krušku i trešnju, ali i baštu od koje mi je uspjela samo rukola☺ Život na selu naučio me je kako da napravim kolač a da nemam sve sastojke, jer prva prodavnica je na 12km a gosti su iznenada došli. Suživot sa insektima. Lijepo je.

SUSRET

Željna sam ih. Čine me srećnom. Nije u prirodi čovjeka da nas postave na distancu od 2 metra. Studentima predajemo da je projektantski modul 60cm, a da je 120cm super prostor da se dvoje mimoiđu, susretnu, ispričaju, dodirnu, zagrle. Susreti su osnovni motiv zbog koga su nastaji gradovi. Trgovi su rezultat ideje o susretima. Oni su važni da bi gradovi bili živi. Bez njih nema ni gradova. Nikad ne znamo kako neki susret nekome može da popravi dan. Zato koristim susret na kasi, da kasirki kažem kako je lijepa, i spakujem svoje stvari u ceger da je odmijenim. 

Susret na biciklističkoj stazi i razmjena osmijeha, koji znače da oboje dijelimo ideju o dobrom gradu, i dobrom životu, i oboje tačno znamo koliko nam je u tom momentu hladno, i koliko je vjetar nepovoljan, ali koliko je osjećaj dobar. 

Jutarnji susret sa  teta Mikom iz komšiluka koja ispod maske pita jesmo li svi dobro, i mumla ispod maske kako treba da rodim Kani brata. 

Susret sa Kanom ispred vrtića svakog dana u 16h, i zagrljaj koji popravlja svaki loš dan. Petica na ruci, i cvjetić kao znak da je bila dobra.

Susret sa Dunjom, koji me svakog dana uči da su životinje mnogo bolje nego ljudi. Susret sa sobom, možda i najvažniji. Praktikujem ga jednom dnevno, rano ujutru ili kasno uveče. Susresti se sa svojim mislima, danom, rezultatima, preispitati poteze, porazgovarati sa sobom, biti tu i tada, disati i slučati svoje misli, želje, potrebe.

ARHITEKTICA

Insistiram na ženskom obliku. Sa razlogom. Žena je u crnogorskom kontekstu i dalje stran autoritet na gradilištima. Dominantno testosteronske okolnosti na ,,setu“ dosta teško prihvataju da neko tehničko rješenje treba uraditi po ženinim instrukcijama. 

Kao mala, odrasla sam na gradilištima, jer su me roditelji vodili sa sobom. Prvi honorar sam zaradili slažući tatine projekte sa A0 na A4. Mama je arhitektica. Bio je to nekako logičan slijed stvari. 

Izabrala sam možda najteži i najodgovorniji, ali najljepši oblik bavljenja ovom profesijom. Odluka da nastavim akademsku karijeru, i da svoj svakodnevni angažman usmjerim ka radu sa sa studentima, u nastavi na Arhitektonskom fakultetu, uticao je na to da moje bavljenje arhitekturom mora biti mnogo kompleksnije, ali i mnogo odgovornije. To podrazumijeva bavljenje praksom i naukom, sinhronizovano, jer smatram da samo tako kompletan profil predavača može biti koristan studentu arhitekture. U tom smislu, odgovornost onim što radim u praksi je mnogo veća, jer vas prati veliki broj studenata koji takođe ocjenjuju i vrednuju vaš rad. Ipak, rad na fakultetu sa studentima, moja je prva i najveća ljubav, te u tom smislu moji planovi su usmjereni ka napredovanju u akademskoj karijeri. 

Moja druga velika ljubav kada je u pitanju arhitektura, je teorijsko bavljenje prostorom, izučavanje gradova, i sistemsko posmatranje na koji način ljudi i gradovi interaguju, kako se mijenjaju, grade, što je rezultiralo nedavno mojim doktoratom na temu socio urbanih transformacija crnogorskog grada u protekle tri decenije. Studentima često govorim da je arhitektura i stil života. Bez radnog vremena. Profesija koja nikada nije na istom zadatku. Koja programira ljudima prostor za život. I to je ono što je čini posebnom, uzbudljivom, ali i veoma zahtjevnom, jer svakodnevno moraš biti u toku sa vremenom, jer radiš uvijek sa budućnošću. Lina Bo Bardi, arhitektica.

KANA

Moja The kćerka ☺ Od 2. avgusta 2016.godine, promijenila mi je život i poremetila prioritete. Od tada rastemo skupa. Učim od nje. Najviše o dječijim pravima, svakodnevno dobijamo te lekcije☺ Ali učim o jednostavnosti života, o sreći koja je tu negdje na dohvat ruke, o svađama i pomirenjima, o tome koliko je radosti u vožnji rolera, koliko je bezbrižnosti u pet pojedenih sladoleda na dan, koliko je ljepote u zaljubljenosti, o slobodi da sama sebi ošišaš šiške…Ta uloga pozicionirala me je na jedno mnogo odgovornije mjesto, uzora koji uvijek mora težiti da bude bolji. Zbog nje. Velika KANA Radević. Njena arhitektura, ali još i više njen respektibilan odnos prema gradu, rijeci, naslijedju, kontekstu, prostoru, mjestu. Njen kosmopolitski duh i stav. Nažalost, često korišten i eksploatisan motiv za selfpromociju.

ŽENA

Riječ žena treba da se piše velikim  Ž. Ona koja u crnogorskom kontekstu i dalje svakodnevno pokušava da ostvari svoja elementarna prava. Ipak, neko sam ko se protivi da svoje neuspjehe opravdava sredinom u kojoj bivstvuje i stvara, iako je neosporno njeno sputavajuće dejstvo. Tu sam gdje jesam, i tu sam izabrala živjeti, tako da specifičan, često opterećujući kontekst tradicionalne i patrijarhalne sredine čiji uspjeh je mjerljiv stepenom reprodukcije i kulinarskim vještinama, mene samo dodatno motiviše na demant. Kao mlađa sam burno reagovala na klišeizirane predstave o ženi, i nametnute standarde koje žena treba ispuniti, kako bi zadovoljila društvo, od njenog izgleda, ponašanja pa sve do broja djece. Sa godinama sam sazrela i sada uživam da eksperimentišem na tom polju, čak me veoma zabavlja kršenje tih klišea i sve ono što provincijalsku i palanačku misao našeg naroda, zbuni i ostavi bez teksta. Sa druge strane, znam da mnoge žene nisu stekle tu vrstu imuniteta, i da teško plivaju u takvim vodama, i moja misija je da takvu situaciju mijenjamo na bolje. Sredina u kojoj sam odrasla je posebno patrijarhalana i opterećujuća za ženu, ako na to dodamo i religiozne predstave, onda sam posebno zahvalna svojoj porodici, koja je u takvim okolnostima uspjela da kod mene izgradi potpuno druge kriterijume, i što su me usmjerili na obrazovanje i nezavisnost, učeći me da je u tome sloboda jedne žene. Ja jako volim to što sam žena, a dodatno i činjenicu što sam majka jedne djevojčice, za koju se trudim da od malih nogu odrasta sa stavom da je žena apsolutno ravnopravna u društvu, i da jedino na čemu ću veoma insistirati pri njenom odrastanju je da zauvijek radi i da zauvijek brani svoju SLOBODU. Ipak, najviše me rastužuje činjenica, da su žene najveći neprijatelji ženi u našem društvu. U našoj sredini nikada nećete biti dovoljno vrednovana kao naučnica i uspješna žena, niko od tih sudionika, koji su veoma često upravo žene, ne može ni da nasluti nadrealne napore jedne žene da uz dijete, tekuće poslove, sinhronizaciju svega onoga što su kućni poslovi, žena uspijeva postići vrhunske rezultate u svojoj profesiji, a pri tom biti dobra majka i supruga. Razlika između mene i njih, što ja nikad nisam pravila performans i pompu od kuvanja ručka, usisavanja kuće i pravljenja pite, radim to kao sastavni dio dana, podjednako kao i sve druge aktivnosti. U Crnoj Gori kao požrtvovana žena i majka, morate izgledati umoreno, istrošeno i neuredno da bi dokazale da ste se cio dan bavile kućnim poslovima. Predsasude o uspješnim ženama kao nemajkama, i neporodičnim ženama su dovdene do degutantnog u Crnoj Gori.

PROSTOR

Trošimo ga bez griže savjesti. Zaboravljamo da kod potrošenog prostora ne postoji opcija UNDO. Zaboravili smo na osnovne postulate i pravila koji su podrazumijevali pravo na grad, i na to da je prostor zajedničko dobro. Da svako od nas podjednako odgovoran za ono što (u)radi prostoru. Pohlepa i kozumerizam su nas otuđili i počeli smo jedni drugima da oduzimamo pravo na pogled i na Sunce. 

Bavim se profesijom kojom direktno intervenišem u prostoru. Još teže, učim studente kako bi trebalo da se (ne)bavimo prostorom. Kroz praksu se trudim da ga arhitekturom učinim boljim. Koncept na kome baziram svoju praksu, vezana je za pokušaj da korisniku obezbijedim novo, i bolje, pamtivo iskustvo o nekom prostoru, jer prostore pamtimo ne samo po njihovoj fizičkoj pojavnosti, već po svim zumthorovskim kriterijumima doživljaja prostora, njegovim mirisima, taktilnosti, svjetlu, teksturama, atmosferi…

Moja profesionalna i intimna povezanost sa prostorom nekada zna biti opterećujuća. Često ne mogu da boravim preko 5 minuta u prostorima koji su loši, neudobni, koji kreiraju atmosferu koja me uznemirava, koja mi ne prija. To najbolje zna moj suprug☺