U predmodernom svijetu je učešće u političkom životu jednog demokratskog društva podrazumijevalo adekvatnu intelektualnu i moralnu pripremu onog koji to pravo treba da uživa. Biti politički aktivan podrazumijevalo je odgovornost pojedinca spram te svoje aktivnosti i obavezu da učini sve da se za nju valjano pripremi. Zato nije slučajno što je uspon demokratije u helenskom svijetu praćen i formiranjem sofističkog pokreta, čiji su pripadnici imali za zadatak da obrazuju buduće donosioce odluka. Kada ovo prenesemo u savremeni kontekst u kojem školovanje više nije usmjereno na intelektualno i moralno uzdizanje pojedinca i formiranje cjelovite ličnosti, već prije na kontrolu, ukalupljivanje misli i ponašanja, te stvaranje poslušne i kontrolisane individue koja će bespogovorno i dosljedno da obavlja funkciju koja joj je dodijeljena, tada vidimo da se u izvjesnom smislu u savremenoj demokratiji mnogo teže diše nego u nekim totalitarnim društvima iz prošlosti. Sa druge strane, kakvo je to društvo gdje legitimitet donosiocima odluka daju nekada i izuzetno školovani neobrazovani ljudi koji u odnosu na klasični ideal formiranog čovjeka ne izgledaju čak ni kao karikature? U nadi da ćemo saznati više o zakonitostima savremenog društva i njegovih članova, kao i da ćemo i ove sedmice dati doprinos u podizanju svijesti i građanske obrazovanosti naših čitalaca, pero smo ove nedjelje prepustili sociologu Željku Lučiću, koji je brusio komentare termina o kojima čitate u nastavku.

SAVREMENO DRUŠTVO

Iako sam sociolog, a pojam savremenog društva je, široko postavljeno, zapravo predmet nauke kojom se bavim (mada je meni najbliže dirkemovsko određenje predmeta sociologije, gdje je fokus na proučavanju razvoja društvenih institucija), u ovom trenutku ću svjesno „promašiti temu“.

U protekle dvije godine ugroženost bazičnih normi društvenosti bilo je toliko očevidno, da se bojim da ne skliznem u trivije. Mada smatram da bi korištenje skandalona, kao stilske figure preko koje se zapitamo nad svakodnevnim podrazumijevajućim situacijama i fenomenima u ovom slučaju moglo biti od koristi.

Počnimo od stanja sociokulturnog (socijalnog) kapitala –  koji se operacionalizuje preko gustoće  udruženja građana i njihovih aktivnih članova; mreže poznanstava; i povjerenja u institucije; koje bi trebale da generišu i povjerenje u ljude uopšte. Na ivici je trivijalnosti ustvrditi da povjerenje, kako u institucije, tako i u ljude uopšte, preko spremnosti na saradnju, utiče na sve aspekte društva. To povjerenje se stiče putem društvene interakcije – čemu je sušta suprotnost riječ (dvije) godine tzv. socijalna distanca.

Ovakvo stanje je, dakle, prijetilo je da uruši svako tkivo društvenosti i to se teško dalo supstituisati nekim, kovid situacijom uslovljenim, onlajn rešenjima. Na primjer, društvene mreže su crnogorskom društvu u tom dijelu donijele mnogo, no čini se da već neko vrijeme odmažu i mogu nas, recimo, voditi ka sindromu narcističkog društva – kakva su razvijena savremena društva. Pa bih tu naglasio, parafrazirajući Fukoa, kao što su sve sankcije usmjerene ka našem tijelu, tako moramo biti spremni da založimo svoje tijelo za svoje vrijednosti, o čemu govori i Džudit Batler u kontekstu protesta. Dakle govorim o o fizičkom prisustvu, mogućnosti da da se okupimo, o protestu kao osnovi da u svakom trenutku povratimo svoj suverenitet. Ili, na primjeru, kako bismo drugačije odbranili Latično, Beranselo, Bukovicu i ostale rijeke. Da li bi, recimo, pisanje peticija moglo da zamijeni litije.

IDEOLOŠKI APARATI

Prema Luju Altiseru, državni ideološki aparati funkcionišu kroz p(r)okazivanje (interpelaciju) subjekata (potčinjenih) uz pomoć institucija velikog Drugog (npr: partija, „institucije sistema“, država, nacija; i iz suprotnog smjera: razni unutrašnji i spoljni neprijatelji).

Državni ideološki aparati u Crnoj Gori proteklih decenija nijesu gubili vrijeme. Čini se da svjedočimo da se taj trud sada vidi ogoljen, ili se javlja u grimasama banalnog nacionalizma, ili pak nanovnom licemjerstvu ranije vlasti.

Ne treba potcijeniti ni marljivost državnih represivnih aparata, ali u ovom trenutku smatramo, prateći Luja Altisera, bitnijim prisjetiti se nastojanja da široki slojevi stanovništva dobrovoljno prihvate idelogiju koja je u interesu nekadašnje vladajuće klase i za cilj ima reprodukciju zadatih društvenih i ekonomskih odnosa. Na određene načine, ovo se sprovodilo u školama, porodicama, putem sporta, (pop)kulture i masovnih medija. Dok je javna tajna da je za neke konkretnije uticaje na stvaranje „slike svijeta“ ili oblikovanja javnog mnjenja, angažovana, i danas vrlo agilna, cijela mreža sistematično raspoređenih „šaptača“ glasina. Kad i ovo zakaže, tu je dobra stara politička korupcija i konvertitstvo.

GRASRUTS

Grasruts inicijative su odlični vidovi društvenog organizovanja. One najčešće nastaju kao mobilizacija za akciju i okupljanje oko konkretnih zajedničkih ciljeva, a fokus je na udruživanju pojedinaca koji će biti obuhvaćeni rezultatom traženih promjena. Gotovo po pravilu one ne kreću kao organizacija liderstva, ali usled često grogiranog insistiranja na horizontalnom organizovanju, ipak počne da važi ,,zakon hijerarhizacije“, koji, ako se ignoriše, na kraju na čelo inicijativa dovede one koji nijesu najbolji, ali su, recimo, najbučniji.

Buka guši i gasi organizaciju. Drugi veliki problem je što ma koliko konkretni ciljevi inicijative bili, organizaciji se nametne ,,obaveza“ davanja odgovora na ,,dominantni set političkih pitanja“ – a bilo koja vrsta odgovora ide u prilog snažnijim organizacijama, odnosno, okoštalim političkim partijama i zadatim odnosima moći. Treći problem je tzv. ekonomski cenzus. Za svako organizovanje su potrebni resursi…

ODRŽIVI RAZVOJ

Održivi razvoj je prevara koju valja prihvatiti kao da to nije. Kako biti npr. protiv manjeg zagađivanja? No, kako vjerovati Džefriju Saksu, glavnom promoteru ovog teorijskog koncepta, kada znamo njegove ,,uspjehe“ dok je bio guru ,,tranziciologije“. Kako se to često dešava, svi postulati održivog ravoja, postavljeni na ekološkom, socijalnom i ekonomskom stubu, u teoriji izgledaju kao da će voditi opštem napretku. Dok u praksi imamo situaciju da bi nam bile potrebne četiri planete ako bi svi trošili koliko i Amerikanci. Da li ostatak svijeta zbog toga mora više da vodi računa o ,,održivosti“? Da li opterećenost održivim razvojem vodi u nekonkurentnost? Da, ali ako gubimo, bolje da gubimo u trci ka dnu. Iako u trci moramo učestvovati.

AUTOKRATIJA

Autokratija je ,,kratija“ podešena na ,,automatic“, i u velikoj mjeri je sinonim za politiku uopšte. Kolijevka  politike nikad nije bila demokratija, već uvijek autokratija. Tu ne treba ići dalje, pa reći da je u krajnjem zavičaj politike – totalitarizam. Totalitarizmi su rijetki i često samo nedosanjani snovi diktatora. Osim toga, gotovo da je nemoguće ispravno i svrisihodno upotrebiti taj pojam.

Da li pojedinac može reći da živi u totalitarnom društvu? Ne može. To bi već značilo određene slobode. A, kako bi ga neko sa strane mogao razlikovati od ekstremne demokratije. Totalitarizam podrazumijeva ubijeđenost pripadnika društva – za koje bi se željelo ustvrditi da je totalitarno, da je to jedino moguće, pa i željeno stanje stvari. Da li to onda znači suverenitet?

Isto tako, u periodu post-demokratije i pojam autokratije sve više postaje neupotrebljiv. Čak se čini i da je autokratija povoljniji položaj od onih sa kojim se danas susrećemo. Naime, kako prepoznati i koristiti pojam autokratije kada u savremenim društvenim sistemima najčešće  imamo sve proceduralne obrise demokratije, ali koji funkcionišu u uslovima defetizma, apatije, te  spektakularizma i trivijalizacije javne sfere. Dok stroga hijerahizacija u aktuenim ekonomskim podsistemima i dalje održava visoke stope autoritativnosti kod pojedinaca i grupa – koja bi usled hipotetičkih napora ka  promociji i istinskog korišćenja demokratskih mehanizama bila plodno tlo autoritativnim stilovima vladanja.

HRAM DEMOKRATIJE

Šta bi se moglo nazvati hramom demokratije? Skupština? Biće ipak da je to trg. Javnost. Iznesen stav.

U predstavničkoj demokratiji, taj uslovni prenos suvereniteta, da bi građani imali više vremena da se bave svojim poslovima, ima smisla samo ukoliko u svakom trenutku oni mogu da koriste mehanizme javnosti, od razgovora sa prijateljima, preko peticija i javnih rasprava, do, naravno, protesta – u krajnjem, u cilju povrata suvereniteta, kada govorimo o prijevremenim izborima. A, kako je već rečeno, kolijevka politike je autokratija, a ne demokratija, pa se ne smijemo apriori osloniti da će bilo koja vlada raditi u javnom interesu.

Jednostavno uvijek treba krenuti od premise da nema dobre vlade, samo dobro kontrolisane vlade. Tu se javlja i taj problem javnog interesa, to je apstraktan pojam. Uvijek se radi o usaglašavanju raznih samosvjesno (i uslovno) jednostranih grupnih interesa. Otud i institucija političkih stranaka. Narod tu mora da ima način da skrene pažnju na to i da se izjasni o svakoj javnoj stvari.

TEHNOPOLIS

Inovaciono preduzetnički centar Tehnopolis daje vrlo konkretnu podršku preduzetnicima (tehnopolis.me) ali i nastoji da doprinese stvaranju preduzetničkog društva u kojem su inovacije i preduzetništvo normalne, redovne, stabilne i kontinuirane pojave. Inovacije i preduzetništvo moraju da postanu integralna aktivnost koja održava život u organizacijama, privredi, društvu. Sa sociološkog stanovišta je posebno značajno da li je preduzetništvo u jednom društvu dobilo poseban karakter cjelovitog načina mišljenja, stila života, veza i odnosa sa okolinom, te da se njegovi glavni akteri – preduzetnici, konstituišu u posebnu ali i široku i propulzivnu društvenu grupu.

Nivo generisanja poslovnih ideja u Crnoj Gori je veoma slab. Značajan razlog za to je nedostatak ekonomije obima potrebne za razvoj poslovnih ideja, gdje se podrazumijeva i deficit velikih kompanija u čijim bi se razvojnim centrima te ideje razvijale. Paradoks je da su takvi i to vrlo respektabilni razvojni centri u okviru velikih socijalističkih „složenih organizacija udruženog rada“ već postojali (npr. KAP, Željezara i Metalac u Nikšiću, SOUR ŠIK Crna Gora i Agrokombinat 13  Jul, kao i  niz drugih preduzeća koje iako nijesu direktno razvile takve centre, imale  su  unutrašnje  kapacitete  za  stvaranje  i  realizaciju  poslovnih  ideja: Elektroprivreda, Montex,  Industrijaimport,  Obod,  Radoje  Dakić itd.).

Zbog svoje bio-tehnološke laboratorije, laboratorije za industrijski dizajn i savremenog data centra, IPC Tehnopolis se zapravo može smatrati i najrazijenijim R&D centrom u Crnoj Gori.

KREATIVNI CENTAR BEDEM

Kreativnog centra Bedem, iako sam bio njegov osnivač i bavio se njime četiri godine, se skoro ne sjećam. Mada sam izvukao nekolike životne lekcije iz tog iskustva. Naučio sam da prepoznajem da li je nečiji entuzijazam stvaran i iskren ili pak lažan, te da lukavi um pokvarenog sistema uvijek nađe način da sve intekstuira u svoju logiku, makar se radilo i o rok festivalima.

Fil(m)osofije, umjetničke kolonije… su pak bile sjajne. Da, sjećam se i da su nam određeni tadašnji opštinari gasili struju ako bi im se program učinio previše opozicionim.

NIKŠIĆ

Teško da bih igdje drugo mogao da živim.

NEOLIBERALIZAM

Neoliberalizam je teško odrediv pojam. Njegova toliko česta upotreba daje mnoštvo pripisanih značenja koja su prilično neujednačena. U najprijemčivijem smislu, neoliberalizam jednostavno označava izbor tržišno usmjerenih politika u specifičnom kontekstu. Neoliberalizam se nerijetko opisuje i kroz alternativnu terminologiju koja uvijek sobom nosi određenu konotativnost ili uže značenje: tržišno orijentisana ekonomija (Liberal Market Economy); reganizam/tačerizam; tržišni fundamentalizam; sve do posve pežorativnih odrednica koje uglavnom ciljaju na loše efekte ovog modela kapitalizma kome se dodaju epiteti – divlji, darvinovski, nehumani, burazerski itd.

Dosljedno implementirani model neoliberalnih socijalno-ekonomskih odnosa npr. u baltičkim zemljama se povezuje i s natprosječnom izloženošću stanovništva ovih zemalja riziku od siromaštva. Baltičke zemlje Litvanija i Letonija kontinuirano se zadnjih godina nalaze na samom vrhu popisa zemalja s najvišim stopama rizika od siromaštva i materijalne deprivacije u Evropi, dok Estonija bilježi nešto bolji rezultat, ali je takođe u vrhu evropskih zemalja s obzirom na stopu rizika od siromaštva. Potpuna suprotnost u ovom pogledu je Slovenija kao predstavnica koordiniranog tržišnog modela kapitalizma, što se vidi iz podataka o kontinuirano niskim stopama rizika od siromaštva, koje su među najnižima u evropskom kontekstu.

U zavisnosti od toga u kojoj mjeri određena država prihvati postulate neoliberalnog modela razvoja, u istoj mora biti spremna da se odrekne institucionalnih mehanizama koordinacije tržišta na raznim nivoima, pa tako i demokratska participacija u smislu uticaja na oblikovanje institucija neminovno mora slabiti. Ne treba zaboraviti da postoje cijele teorije, npr. teorije zavisnosti; teorija svjetskog sistema (Volerstin), koje govore i o spoljnom nametanju neoliberalnih politika. Prema zvaničnim podacima (monstat.org) stopa rizika od siromaštva je sve do krize 2008. u Crnoj Gori bila veća i od onih u Litvaniji i Letoniji, dok je ekonomska nejednakost mjerena Gini koeficijentom u kontinuitetu  veća u Crnoj Gori negoli u bilo kojoj navedenoj zemlji. Primjera radi, za 2013. godinu Gini koficijent u Litvaniji je bio 35.10; a u Crnoj Gori 38.5, što dakako upućuje na uticaj određenih neoliberalnih praksi i u crnogorskom društvu.