Književnost počne da truli kada pisac pomisli na svog (potencijalnog) izdavača stavljajući pjesmu na papir. Film pukne kao probušen balon kada se napravi kompromis između zamisli autora i nerijetko sasvim skromne moći zapažanja selektora na nekom filmskom festivalu. Kada između istine koja hoće da se objelodani u svojoj tihoj sporosti, i vlastitih nadobudnih “Ja” koje traže svoje mjesto u svijetu buke i brzine, odaberemo ovo drugo, hvatamo se u jedno kolo u koje je beskrajno lako ući, a iz kojeg je gotovo nemoguće izbaviti se. Pisac se u savremenom kontekstu rađa onda kada se a priori pomiri sa mogućnošću da će sam sebi biti izdavač, ako njegove riječi ne budu po ukusu onih koji imaju čime da ih kupe. Filmovi se mogu praviti tek kada se filmadžija spremi za scenario u kojem će odvajati od hljeba kako bi sebi obezbijedio tehničke uslove za realizaciju ideje, da bi je kasnije sam, gerilskim kanalima plasirao onima koji su zainteresovani da je vide. Apriorni prezir prema slavi i popularnosti je uslov sine qua non savremene umjetnosti. Ostalo je industrija. U vremenu kada se pažnja prosječnog konzumeta kulture zadržava na jednom objektu ne više od deset minuta, i kada je dugometražni film zamijenio kratkometražni, a kratkometražni odlazi na klupu nakon što su se pojavili TikTok i slični mediji, pisati romane i biti spreman da im pomažeš da ugledaju svjetlost dana je revolucionaran akt. O mjestu pisane riječi u savremenom kontekstu, njenoj (ne)popularnosti i sudbini, kroz zadate pojmove govori Marija Nenezić, urednica Zlatne gore.

IZDAVAŠTVO

Život u najljepšem obliku. Strast. Sprega riječi, želja, nadanja. Ona ljubav koju iščekuješ da se javi. Svaka nova knjiga je još jedan sudar svijetova, sudar koji donosi cvasti novih univerzuma. Ne, nije poljubac susret najlepši na svetu, to je dodir slogova iz*da*va*štvo koje se kotrlja da zadovolji naše nade, patnje, strahove i strasti. Izdavaštvo je  jedna sinestezija  satkana od starinskog mirisa žutog papira koji je od cič zime okrnjio jedan vuk ispod svog napuklog zuba. Izdavaštvo je pun ukus narandže i kafe, hrapav dodir pohabanog papira. Izdavaštvo su sve one tajne mikrokozma, sakrivene ispod crvenog konca od urokljivih očiju? Čak ga i sanjam, i u snovima se rvam sa demonima po kojekakvim tavanima da dođem baš do tih najljepših knjiga. Valjda svi imamo tu misiju na zemlji, moja je traganje za najljepšom knjigom. Imamo li izdavaštvo danas, pita se čitalac? Imamo, imaćemo ga i kad nas ne bude, naše će kosti nadživjeti žuti papir opkoljen broširanim koricama. Nije taj papir uzalud prošao centrigovanje da bi se predao zaboravu tako lako kako se predao homo sapiens sa hromom vuku.

SENZIBILNOST

Ono što nemamo.

KNJIGA(E)

…, kao ni rukopisi ne gore. Kad dođem do knjiga dijelim ih na više kategorija. Knjige mog djetinjstva, knjige moje mladosti, i knjige kojima pomažem da ugledaju ovaj golemi svijet. Kad kažem knjiga, u mojoj glavi prvo zazvone najraniji dani obasjani zubatim sunčevim zracima posvećeni prelijepim knjigama koje sam dobila na poklon od oca. Izdavač Svjetlost. Bile su posebne, i još uvijek ih čuvam. Prve koje su me naučile da sjedim prikovana za stolicu satima, da gledam slike i zamišljam priče. Ne samo da zamišljam to što je napisano, već i da domaštavam dublje od najdubljeg. Knjiga kao zabranjena istina? Knjiga kao doživotna ljubav? Sjećam se kako su mi bile zabranjene tetkine knjige pa sam ih krijući „čitala“ sve dok nisam pronašla najljepšu među najljepšima i zakačila se samo za nju zanemarujući sve ostale iz police. Bila je to jedna Poljakinja i njega tragična zbirka poezije „I niko ne zna kako umiru ptice“, čitala sam je onako kako se čitaju zabranjene pjesme, toliko sam ih čitala da sam ih znala naizust. Ponekad pomislim na sve one istorije spaljenih knjiga koje su u nepovrat otišle i shvatim da su knjige prva linija odbrane i prva linija napada. Knjigom protiv ludila, knjigom protiv dosade, knjigom protiv mržnje. Sve dok se knjigom ne udari na knjigu. Tada je to znak da su se sudarile ideologije. Nego, da ne ulazim u te mračne strane istorije u kojoj mirišu spaljene knjige. Ljepše će biti da kažem riječ – dvije o tome kako sam imala priliku vidjeti jedan unikat. Knjiga koja je ručni rad naših dragih autora Bukvara – naše prve knjige. Ta knjiga je čista umjetnost. Da se razumijemo, ne pričam o onom gotovom proizvodu iz kojeg smo učili prva slova, već o njegovom pretku, jednoj maloj, bijeloj knjizi koja je nepretenciozno nazvana „Az i Buki – čitam i pišem“. Napisana rukom, urađena priprema isto rukom. Slike lijepljene, crtane, bojane – rukom. Svakom slovu posvećena posebna ljubav, svako slovo na svoj način premjereno. I to se vidi, a ti autori uz veliku ljubav i sjetu čuvaju svoj prvi primjerak. Knjiga je mnogo više od puke riječi kojom označavamo jedan predmet, i sve je stvar asocijacija. A King je dobro rekao: knjiga je prenosiva magija. Uistinu jeste.

MAJKA

Iza ove riječi stavljam tačku jer je leksema Majka provalija bez dna, a svako dno se prirodnom potrebom bića kani ograničiti. Makar tačkom.

RIJEČ

Besmisao našeg postojanja. Ima nešto posebno u riječima. Promatranje njihovog značenja koje utiskuje događaje u naše sjećanje.  Jedna od važnijih knjiga koju s vremena na vrijeme prelistavam je Vujaklija – veliki rječnih stranih riječi. Posebno me rastuži kad vidim da ljudi ne razumiju riječi. Baš sam prije neki dan sam ostala u čudu kad jedan mladić reče da „čarno“ znači čarobno. Svake godine izvučem bar jednu riječ koja obilježava tu godinu, ili neki važan period mog života. Tako, jedne godine imala sam riječ džeferdar koju sam oblikovala na sve moguće načine i provlačila kroz poznate poslovice i floskule. Džeferdariti, na muci se poznaju džeferdari, ko rano rani dva džeferdara grabi.  Ponekad pomislim da se bolje čitaju rječničke forme nego prozne i poetske. Svaka riječ je priča za sebe i svaka riječ, ma koliko bila strašna nosi najljepšu priču. No, pored svih riječi koje s vremena na vrijeme uzmem promatrati, i dalje mi je omiljena riječ bajka.  U etimološkom rječniku Aleksandra Lome, jedno od značenja te riječi je govoriti tiho, šaputati, pričati sa mrtvima. Toliko istorije najljepših priča krije se iza jedne tako naizgled obične riječi. Godinu nakon džeferdara omiljena riječ mi je bila rozarijum. A onda, kad se sve svede do ništavila, pitamo se ima li riječ kod nas još uvijek težinu? Ona data riječ drugom biću, makar to bio i rozarijum dok bajkamo sa mrtvima.    

PISMENOST

Kod nas se ne kaže da je neko pismen već nepismen. I tom kvalifikacijom sve je rečeno. Osoba je opisana do srži i u dalju elaboraciju neću ulaziti.

OBRAZOVANJE

Kolateralna šteta društva u cjelini. Ili je društvo kolateralna šteta obrazovanja koje se vjekovima nije mijenjalo. Toliko smo napredovali kao čovječanstvo (ne baš na svim frontovima) ali na polju obrazovanja nismo mnogo odmakli. Uče se iste stvari, na isti način, a svijet se toliko izmijenio da to obrazovanje više ne pije vodu. Djeci su potrebna nova znanja za svijet koji živimo, a da bismo napredovali ne možemo sa obrazovanjem od prije 50 godina. Takođe, obrazovni sistem uzurpira jednoroge (darovita djeca kako ih naziva autorka knjige „Šta je zapravo kreativnost“). Takođe, pogledajte samo kako je teklo obrazovanje nekih najvećih umova XXI vijeka kao što je Ilon Mask. Možete ga prezirati zbog njegovih političkih ili ekoloških stavova i djelovanja, ali on je svojim ponašanjem rekao – obrazovanje se mora mijenjati ako hoćemo da napredujemo. Generacije koje sada odrastaju ne mogu se uklopiti u obrazovanje kojeg se mi grčevito držimo jer nas je strah promjena.

JEZIK

Hleba i jezika. Zašto pričati o jeziku? Umjesto toga, podsjetiću na jednu pjesmu jer povezuje veoma dobro i jezik, i pismo i riječi.

Zahvalnica Vuku Karadžiću

Šta bi bilo da ne beše Vuka?    
(kome se još odužili nismo)?   
Bila bi nam nečitljiva azbuka   
bilo bi nam nečitljivo pismo.   

Iako je rođen u nevreme         
kad nam pleme beše gluvonemo         
sejao je svuda zlatno seme       
on sejao a mi sada žnjemo.      

Hvala Vuku za sva ova slova               
i za priče i pesme junačke        
koje prosu iz svojih džepova   
u torbice i čitanke đačke.         

Kao zaključak ovog pitanja, samo ću dodati: strašno je to što danas postoje lingvisti koji bi nam vratili jat u pismo. Na šta bi nam tek onda ličio jezik a sa njim i pismo?  

AUTOR

mitsko biće koje voli spletkariti. Sinonim skrivač. Gdje ste vidjeli pisaca da nije spletkaroš a pjesnika da nije lažac. Naravno da, dragi čitatelju, niste mogli vidjeti jer je to mitsko biće. Mada, ukoliko ste vidjeli drekavca ili karakondžulu, ili možda moru, možda ste vidjeli i autora. O njemu znam ono što sam naučila na časovima teorije književnosti iz onoga fantastičnog, pomalo uznemirujućeg eseja „Smrt autora“. Vjerujem da je pisac toga eseja stavio autora malim slovom, no da sam ja pisala to, svakako bih se potrudila da A bude veliko. A kao prvo slovo velike istine iako potpada pod kategoriju lažljivog spletkara. Upoznala sam ja, jednom davno jednog pisca. Nosio je u torbi jedan kamen, vjerovao je da će od njega postati dijete. Djeteta nije postalo, kamen mu je probušio torbak i od tada spletkari među ljudima, unosi nemir, pravi diverzije. Štošta će napisati. Služi se kojekakvim riječima te ih upakuje u forme rečenica koje onda oblikuje u pasuse, potpomažući Bartu da potkrijepi tvrdnju da je umro. O saučešću nema riječi, naravno da jedan arogantni autor neće dozvoliti nešto tako trivijalno kao saučešće, ili možda i hoće. Ma hoće, uporno se drži onih okvira iz kojih će izvući bar jednu priču za svoju novu proznu rabotu. Autor, to mitsko biće koje skakuće po univerzumima, spletkaroš, sin svih lažova. Ako se pitate ko je ispričao pogrešno bajke te ih danas naopako čitamo – znajte to je bio jedan pisac nezadovoljan saučešćem koje su mu organizovali. No, šalu na stranu. Kad kažem autor mislim na ono biće koje se previja po semiotičkim poljima bježeći od sebe.