Tragička krivica – ostati dosljedan vrijednostima kojih si nosilac i postradati zbog njih, ali ne samo stradati, već i griješiti u njihovo ime. Spremnost na grešku prilikom stajanja na braniku vrijednosti koju zastupaš dolazi iz jednog, ponekad ne sasvim očiglednog, ali ljudskog, odviše ljudskog razloga – nismo mi ti koji nosimo vrijednosti, već one nose nas. Oglušiti se o vrijednost koja je do maločas bila okosnica našeg postojanja značilo bi odreći se sebe, porušiti sve ono što smo mislili da jesmo, odustati od onog “čemu” naše egzistencije. A možda smo dramu pogrešno čitali. Šta ako Šeler nije u pravu – ako tragički sukob ne nastaje kao posljedica sučeljavanja dvije jednako snažne vrijednosti koje ne mogu stajati jedna pored druge? Možda se oduvijek radilo samo o snazi ličnosti, tih nedokučivih, nedefinljivih instanci koje stoje jedne naspram drugima i hoće da budu jedno, ali osjećaju da to nikad ne mogu biti do kraja. Tada bi sukob oko bezličnih vrijednosti trebalo tumačiti kao izgovor, način da se potvrdimo jedni drugima u našem stajanju jednih naspram drugih, a koji se javlja u dva osnovna modusa – ljubavi i mržnji. Poučeni pozorišnim iskustvom, mogli bismo reći da istinske suprotnosti nisu ljubav i mržnja, već sukob i ravnodušnost. Sukobiti se možemo samo sa onim do koga nam je stalo. Voljeti možemo samo onoga sa kojim bismo se i mrzili. Kada nastupi ravnodušnost i prezir, tu više nisu mogući ni sukobi ni pozorište. Šta se dešava u onom između našeg pozorišnog i životnog iskustva, željeli smo da saznamo ove nedjelje. Sagovornik naše rubrike bio je, stoga, Vanja Kovačević, filozof, teatrolog i novinar TVCG.

KAFKA

Predivni svijet, iako  obojen tamnim špenglerovsko-vagnerijanskom tonoviama.. I Kafka, poput svih velikih pisaca ispunjava  vrhunski zahtjev književnosti- stvara svjetove podjednako stvarne  koliko  i ovaj u kome živimo, čime nam omogućava lutanje po najljepšim beskrajnim prostranstvima umjetnosti. Sukobljavajući pojedinca i društvo, individuu i istoriju, Kafka nam jasno saopštava da čovjek nemiovno gubi u tom sudaru i sukobu. No ono što je kod Kafke predivno, njegovi junaci bez obzira na sve ostaju dosljedni i bore se do svog posljednjeg udisaja. Pojmove krivice, nerazumijevanja,  osude, nedostatka topline, Kafka nadomještava  upravo željom svojih junaka da istraju do kraja. Bez obzira na posljedice. Bez obzira koliku će cijenu platiti zbog toga. U tome jeste njihova tragedija. Ali i njihova veličina. Pojmovi usamljenosti , užasa, tjeskobe i straha, kod njega, iako oslikani tamnim i sumornim tonovima, nagone nas da se stalno vraćamo tom velikom piscu. Kafkinim djelima uvijek se treba vraćati  sa radošću i ushićenjem.Jer on je jedan od onih koji na najdirektniji način svjedoči o ljepoti književnosti i njenoj opčinjavajućoj snazi.

VRIJEME

Kada sam upisao studije bio sam na stanovištu Svetog Avgustina koji je u  savom djelu Ispovijesti, govoreći o vremenu, zapisao: kada me ne pitate šta je vrijeme- ja znam. Kada me ne pitate- ja ne znam. Međutim, na kraju studija saznao sam da  vrijeme nije toliko vezano  za apsolut niti za relativitet, koliko za svjetove u nama. Pojam vremena doživljavam kao unutrašnju formu čulnosti. To znači da ono ne postoji van nas. Naravno, niko ne može osporiti”vulgarno  shvatanje vremena” (od minus beskonačno, ka plus beskonačno), ali mi smo ti koji mjerimo vrijeme (koji ga ovremenjujemo ) i koji mu dajemo smisao. Vrijeme bi i  bez nas postojalo,, ali ništa ne bi značilo. Uostalom, smatram da čovjek  jedino u vremenu ( u konačnosti ) može ostvariti sebe kao, kako to kaže Martin Heidegger, autentičan način bivstvovanja. Biti spreman za Nepoznato nadolazeće, ali spremati se  vremenu i pokušati u njemu da ostavi trag. Jer vrijeme ne mora biti samo proloznast. Ono je u istoj mjeri i trajanje

TEATAR

Najprolaznija od svih umjetnosti. Teatar postoji samo dok je glumac na sceni. Onog momenta kada se ugase svijetla i padnu zavjese, pozorište prestaje da postoji. Ipak, u njemu je ( itekako) moguće ostaviti trag. O tome svjedoče brojne predstave koje se ne igraju, mnoge prošle uloge,( o kojima se i dalje priča ) i konačno, o tome najbolje svjedoči sam teatarski čin koji je svaki put drugačiji. Jer u svakom izvođenju, glumac pronađe neku novu repliku za koju misli da je treba dodatno naglasiti, neki novi kontekst. Jer dramski tekst možda ostaje isti, ali mi se mijenjamo, iz dana u dan. Svakog dana bogatiji smo (ili siromašniji, svejedno ) za neku ljubav, iskustvo, doživljaj.. Uostalom, teatar je makar potencijalno mjesto uvećanja inteziteta emocija gledalaca, pa je zbog toga najbolje pozorište- uzbudljivo pozorište. To znači da najvažnije pitanje u teatru nije sviđa li nam se, nego dira li nas, tiče li nas se. Zbog toga je pozorišna igra predivna – prolazna, a opet nas, kako kaže Sartr, egzistencijalno potresa. Ako je istinska i prava.

EGZISTENCIJA

Jedan nepravedno rano preminuli pjesnik je zapisao: “nigde toliko ljudi kao u jednom čoveku”, da bi nešto kasnije dodao: “nikad se nemoj mučiti pitanjem kako preživeti, nego kako ne umreti posle svih umiranja”. Egzistencija  nije jedino puki život (iako je i život dar rijetkih). Ona je mnogo više od toga Ona je mogućnost promišljanja svijeta oko nas (i svjetova u sebi). Ona je pokušaj dolaska do suštine. Pripovijest o svijetiu ali mnoglo više o nama, o svakome od nas. Egzistencija ima mnogo svojih lica, a očaravajuća su ona koja se pokazuju u umjetnosti. Kabala svjedoči da se u kombinacijama 365 slova imena Boga čije se ime ne smije izgovoriti, krije tajna za odgonetanje svijeta. Egzistencija nije ništa do pokušaj da se dođe do toga. Na različite, i načine primjerene svakome od nas. Jer svako ima svoj put i svoju putanju. Oni koji tragaju, možda neće stići do cilja, ali će biti srećniji od drugih. Jer nije važan cilj, važno je putovanje.

LIJEPO 

“Smrt i ljepota dvije su duboke stvari  što sadrže  u sebi i plavo i tamno, pa se čine kao dvije sestre užasne i plodne  što istu zagonetku i tajnu čuvaju”- Viktor Igo. Pridjev lijepo gotovo uvijek upotrebljavamo za nešto što nam se dopada. I ne samo to. Nerijetko smo spremni da odemo korak dalje, pa da lijepo poistovjetimo sa dobrim. Lijepo nas opčinjava, nagoni nas na djelanje? Ili nas, takođe, nagoni da ga uništimo, kao što je to Mikelanđelo učinio sa jednim svojim djelom (okrnjio ga je čekićem, jer je mislio da je savršeno. A savršenstvo, kako kaže, ne postoji u ovom svijetu.). Iako se često postavlja pitanje šta je lijepo, koji su kriterijumi za njega, ko  je pravi reper za pojam ljepote,  koji  i kakvi društveni kanoni omogućavaju da nešto proglasimo lijepim… moj pojam ljepote takođe je unutrašnja kategorija čulnosti koja nas čuva i brani od zla.

DIJALEKTIKA

Dijalektika kao ljubav i  strast, želja da se usljed sopstvene konačnosti, zadržimo makar tren duže  u prolaznosti, vjerovatno najporaznijojoj kategoriji ljudskog trajanja. “Dijalektička metoda”- to je nesporazum, zapisaće na stranicama jedne od svojih knjiga Aleksandar Kožev. i dodati da dijalektika nije metoda, već vlastita, istinska priroda samih stvari.  Pod dijalektikom ne podrazumijevam samo proticanje, već stvaranje i trajanje. Podrazumijevam i stvari koje se mijenjaju, ali i one koje ostaju i opstaju, koje svjedoče o nekim drugim (često boljima) od nas. Posmatranje konkretnih stvari, samosagledavanje i samoraskrivanje. Pokušaj zahvatanja i sagledavanja čovjeka u cjelosti – i to je za mene dijalektika.

MONOLOG

Način sagledavanja svijeta i sebe. Spremnost da se saopšte bolne stvari. Da se na svjetlost dana iznese istina. Ponekad, neophodan, ali često nedovoljan postupak. Jer, da se podsjetimo: u drevnoj Heladi najteža kazna nije bila smrt, nego progonstvo. Razlog je vrlo jednostavan: niko ne može sam – vuk, Bog, a kamo li čovjek. Zato je kompromis neophodan. Naravno, nije dobro kad se kompromis pravi po svaku cijenu. Ne može sve i ne može uvijek.Ista stvar je i sa monologom. Koliko god bio neophodan da svijetu predočimo određene stvari, monolog treba da bude upućen i drugom, onom koji stoji naspram nas.  Kroz monolog saopštene su neke od temeljnih istina, ali da je u pitanju bio samo solilokvijum, ne bi dopro do drugih. Dakle, monolog je način komunikacije, dubok, ali često nedovoljan. Jer kada zaboravimo na drugog – poništili smo i sebe…

DRAMA

Čaroban način stvaranja svijeta. Supstrat života. Mogućnost predočavanja  najčudesnijih pripovijesti, sudbinski tok i poseban način sagledavanja svijeta. Drama nam otkriva sve što niko drugi ne može. Sukob dva različita svijeta i sukob u nama. Različiti pogledi na  život koji često ruše i uništavaju jedan drugog, ali i sukob iz kojeg se, katkad, rodi nešto bolje i veće.  Zato drama predstavlja  mnogo više od pukog književnog žanra. Suštinski doživljaj svijeta, pokušaj dolaženja do Tajne.

TELEVIZIJA

Slika današnjeg svijeta. Prostor prikazivanja života i istovremeno mogućnost kreiranja obmane. U jednom od svojih djela, Bodrijar je zapisao da  je, zahvaljujući televiziji, privid moguće poturiti kao jedini i istinski prikaz stvari. Fenomen koji manipuliše ljudima, ali koji istovremeno i razotkriva najskrivenije tajne.Ako je prava, onda upućuje na mogućnost stvaranja predivnih svjetova, na mogućnost (po)igravanja sa stvarnošću, Televizija u svom najboljem svijetlu, uvijek ukazuje na igru kao jedan od osnovnih fenomena ljudsog postojanja. Naravno, ovdje se ne misli na igru kao razbibrigu i razonodu, već kao na jedan od temeljnih fenomena stvarnosti. Uostalom, igrati se možemo samo sa ozbiljnim  mogućnostima. Kao što to činimo i sa životom, zbog čega nam je tren u kojem postojimo, ako znamo da se radujemo, bolji i uzbudljiviji.