Dok su jedni bili zauzeti organizovanjem malicioznog performansa koji je dirnuo samo one kojima je žao što su se morali izuti iz cipela visokih državnih funkcionera i njihovih štićenika, a drugi potragom za minimumom kompromisa, koji bi lične interese stavio u drugi plan u odnosu na one opšte, i na kojem bi još mogla nekako da se drži jedva osvojena sloboda, nekako je svima zajedno promaklo da je juče obilježen Dan djeteta. Ušunjao se taj 20. novembar negdje na poluotvorenim vratima između devetnaestog i dvadeset prvog i sakrio se u neki ugao gdje ćemo ga možda iduće godine naći neki novi mi ko će bolje umjeti da prepoznaju njegovu važnost. Možda takav status Dana djeteta najbolje opisuje i poziciju djece u ovom trenutku. Negdje između vidanja starih rana i nesnalaženja u novima, djeca su već postala ljudi sa dubokim frustracijama i trauma odrastanja u jednom po svim šavovima podijeljenom društvu. Čemu može da nas nauči i u odnosu na šta da nas opomene ovaj 20. novembar, rekla nam je tumačeći naše pojmove Duška Šljivančanin, savjetnica za prava djeteta Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore. 

DIJETE

Dijete je svako ljudsko biće, svako od nas, do 18. godine života jer tako kaže naš Ustav. Ako pitamo naše roditelje to je naš cio život, bez obzira koliko godina imamo. Koliko je zaista važan taj zakonski period dok nas moraju odgajati, gledati i tretirati kao djecu se ogleda u činjenici da seansa kod psihoterapeuta obično počinje rečenicom: „Pričajte mi o djetinjstvu.“ ili „Kakav je bio Vaš odnos sa majkom?“. To je period kada je sve važno, i sve dobro i sve loše, i sve se računa. Iako je tako, odgajanje djeteta se posmatra kao nešto instiktivno i prirodno, nešto za šta ne treba nikakva škola niti diploma.

 Asocijacija na dijete/djetinjstvo jeste nešto lijepo, neiskvareno, bezbrižno, veselo i poletno, asocijacija na brigu, pažnju, nježnost, što je dobro – reklame na TV kažu da je tako. Međutim, djetinjstvo je sociološka kategorija, dakle nije nikakav prirodni fenomen, već ljudska konstrukcija, koja je različita u zavisnosti od vremena u kom živimo, perioda odrastanja i sredine. Bez obzira na stepen razvijenosti neke zemlje, različitost kultura, folklor, pravno uređenja i tradicije, dijete i period djetinjstva se nužno izdvaja kao nešto posebno i odvojivo od svijeta odraslih. U razvijenim zemljama djeca se igraju sa odraslima, ne učestvuju u pravnom i političkom životu, ne rade. Njihov svijet je svijet bezbrižnosti a svijet odraslih je svijet znanja, umjeća i odgovornosti. Ovo je svakako opravdano činjenicom da dijete zbog psiho-fizičke ne/zrelosti ne može ravnopravno učestvovati niti snositi odgovornost, što samim tim diktira nužnost adekvatne brige na svim poljima i u svim fazama odrastanja. Koliko je to lako ili ne zavisi upravo od niza činilaca, koji svaki po na osob utiču na dostizanje slike djetinjstva sa reklamnih spotova.Uvrežena je floskula  “djeca su naša budućnost”. Toliko je uvrežena da se i ofucala od prevelike upotrebe i izgovaranje iste u prazno. Djeca su naša sadašnjost! Djeca su važna sada i u svakom trenutku njihovog odrastanja. Svako dijete je nužno zavisno od sredine u kojoj odrasta, od sredine koja je dužna da na adekvatan način zadovolji sve potrebe samo tog dana, pa i dana koji slijedi i tako dan za danom do te “budućnosti”.To je veliki posao kojem sistem i društvo mora biti posvećeno kako bi svi dožvjeli tu budućnost sa reklamnih spotova i radovali se pitanju psihoterapeuta. Jer sve je važno i dobro i loše, i sve se računa.

BUDŽET

Budžet je često upotrebljivan pojam u konverzaciji na svim nivoima. Od prognoze prihoda i rashoda na nacionalnom nivou, sa mnogo komplikovanih izraza kojim se javnost obaveštava o superiornosti sistema do pravljenje spiska za nabavku u okviru porodičnog domaćinstva kome je legla uplata ize centra za socijalni rad (materijalno obezbjeđenje porodice) sa mnogo nade da je tog dana brašno “na akciji”. Između ta dva spiska dešava se život. Dešavaju se paralelni životi u okviru često istog komšiluka koji su jedni od drugih nepremostivo udaljeni.

Jedno je sigurno, naši nacionalni budžeti nerijetko postavljeni sa nerealnim prognozama nikada nisu imala jednu stavku, jednu provjerljivu kategoriju, a to je koliko novca ćemo u ovoj godini iskreno i realno potrošiti na stvarne potrebe naše djece. Koliko ćemo ove godine potrošiti na obezbjeđivanje uslova da nam niti jedno dijete ne bude gladno u ovoj godini, na obezbjeđivanje uslova da nam svako dijete dobije adekvatno liječenje u ovoj godini, na obezbjeđivanje uslova da nam svako dijete ima jednak pristup obrazovanju u ovoj godini itd.

Dok god ne bude dat odgovor na ova pitanja budžet posmatram samo kroz spisak za prodavnicu obojen nadom da je brašno tog dana “na akciji”.

KONVENCIJA

Međunarodni ugovori kojima se grupe država saglašavaju o važnim temama, obavezuju na određena ponašanja i grade standarde postupanja je nužnost savremenog doba. U duhu aktuelnog datuma (20.novembar) a i u duhu interesovanja i prirode posla najizazovnija Konvencija za mene svakako jeste UN Konvencija o pravima djeteta.

Konvencija o pravima djeteta usvojena pod okriljem Ujedinjenih nacija 1989.godine je, osim po svojoj prirodi, specifična i fascinantna zbog činjenice da je ona rezultat dugog procesa, koji je počeo pola stoljeća prije nego što je predlog za sastavljanje ovog međunarodnog instrumenta o pravima djeteta zvanično podnijet 1979.godine. Ova Konvencija predstavlja značajno dostignuće u pogledu razvoja i jačanja međunarodnog prava u oblasti prava djeteta. U ovom dokumentu su, na jednom mjestu, obuhvaćena sva ljudska prava koja se priznaju nekoj posebnoj grupi, što je svakako novina u međunarodnom pravu koje se stvara pod okriljem UN. Činjenica je da su nebrojene radne grupe radile na samoj pripremi ovog dokumenta, te da su u tom procesu bili angažovani pojedinci neprikosnovenog autoriteta iz cijelog svijeta i isti se sukobili gotovo sve vrijeme u odnosu na postavljanje odnosno adekvatno formulisanje odredbi koje su naizgled toliko obične i koje, i ne znajući da dokument uopšte postoji, živimo i odrastamo svakog dana.

U mnogo čemu, Konvencija o pravima djeteta je međunarodni ugovor koji ima drugačiji “život” od drugih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. O njenoj važnosti i specifičnosti govori i to što je to ugovor o ljudskim pravima sa najviše ratifikacija na svijetu. Do 1. Januara 1999.godine, 191 država je ratifikovala Konvenciju, jedna (SAD) je samo potpisala, a samo jedna (Somalija) je nikada nijepotpisala niti ratifikovala. Konvencija je prvi međunarodni dokument u oblasti ljudskih prava koja u potpunosti obuhvata glavne tradicionalne grupe ljudskih prava: ekonomska, socijalna, kulturna, politička i građanska. Ovo je svojevrsan politički izazov, jer je uobičajeno da su u svim drugim konvencijama građanska i politička prava odvojena od ekonomskih, socijalnih i kulturnih. Konvencija je, dalje, inventivan dokument zato što priznaje nova i izazovna ljudska prava, kao što su na primjer, pravo djeteta na slobodu izražavanjamišljenja po svim pitanjima koja se direktno tiču djeteta, ili pravo djeteta žrtve bilo kog oblika zloupotrebe, zlostavljanja ili eksploatacije na fizički i psihički oporavak i reintegraciju. Takođe Konvencija je prvi međunarodni ugovor o ljudskim pravima koji implicitno priznaje ulogu nevladinih organizacija u postupku ostvarivanja prava djeteta. Kao takva ona je moćan instrument koji sabira sva prava djeteta na precizan a istovremeno opšti način, garantujući svoju primjenljivost u različitim sredinama i društvenim uređenjima uz nametanje standarda koji civilizacijski napredak ne prevazilazi. Na Konvenciju o pravima djeteta se pozivaju i Evropski sud za ljudska prava i Evropska komisija za ljudska prava ili Komitet zaljudska prava. Jedno  riječju, Konvencija je postala najviši autoritet u oblasti međunarodnog prava djeteta.

Takva kakva jeste, naizgled obična i lako primjenliiva, za naše kao i mnoga društva, poštovanje njenih odredbi predstavlja izazov. Poštovanje najnižeg standarda koji sama Konvencija garantuje svakom djetetu ovaj svijet bi postao društvo u kom je privilegija živjeti.

CIVILIZACIJA

Kada je civilizacija u pitanju obično pomislim na civilizacijska dostignuća. Na točak smo se navikli, čini mi se ali na mnoga druga djeluje mi da još uvijek nismo. Možda nam je danas, nekadašnja naučna fantastika, kao što je bežični prenos slike sa jednog na drugi kraj svijeta u svrhu ostvarivanja komunikacije, svakodnevica o kojoj ne razmišljamo. Ali istovremeno se danas u savremenom društvu postavljaju pitanja prava žena (!?), prava osoba sa invaliditetom (!?), jednaka prava za Rome (!?) i sl. Ovakve stvari navode na razmišljanje koliko nas najnoviji Iphone ili električni automobil zaista unapređuju kao društvo i daju nam etiketu civilizovanosti. Da li napredak tehnologije zaista definiše napredak čovječanstva?

Dok god u 21. vijeku panfleti političkih partija obećavaju jednako postupanje prema svima kao svijetlu ’budućnost’ sa početka, dok god strateška dokumenta planiraju da svako dijete treba da ide u školu ili da djecu ne smijemo da tučemo I maltretiramo, mi smo u ozbiljnom civilizacijskom problemu i bolje je da se vratimo onom točku.. pa polako.

PRAVA DJETETA

Kada govorim o pravima djeteta volim da naučim djecu, ali često i odrasle, njihovoj prirodnosti. Činjenici da ona nisu ništa apstraktno, ništa vještački umetnuto, ne daj Bože nametnuto, već da predstavljaju svakodnevicu.

Konvencijom o pravima djeteta i drugim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, normativno su uobličena prava djeteta i univerzalno prihvaćena. I pored toga, ne samo kod nas već i mnogo razvijenijim sredinama određeni koncept dječjih prava nailazi na osporavanje. Naime, jedni smatraju da je to radikalni pomak dok drugi isti poriču. U oblasti prava djeteta mišljenja su toliko podjeljenja da se nekada kaže da je sam izraz „prava djeteta“ ništa drugo nego slogan u potrazi za definicijom. Jedno je sigurno, ni Konvencija o pravima djeteta nije definisala prava djeteta, ali je obezbijedila precizan katalog prava, čime je olakšana i diskusija o njima.

Djeca ih uživaju samim rođenjem, niko im ih nije dao. Ali se država obavezala da će obezbijediti njihovo uživanje. Čim je do države, dolazi i do izazova.

Na koji način se poštuju prava djeteta u našem društvu je pitanje na koje je veoma teško dati odgovor. Teško iz razloga standarda koji garantujemo djeci a teško i zbog spektraoblasti djelovanja koje prati odrastanje. Mi ne znamo koji nam je standard u oblasti zdravlja, obrazovanja, socijalne politike, maloljetničkog pravosuđa i dr. Niti kom standardu težimo. Osim toga, kada su djeca u pitanju da li ćemo se zaustaviti na prvom ostvarenom rezultatu? Mislim da ne bi smjeli jer djeca uvijek zaslužuju više i bolje.

Ali da bi došli do prvih rezultata, za početak pričajmo iskreno i glasno o problemima i nedostacima kako bi iste, jedan po jedan, rešavali.

FUDBAL

Prva i najaktuelnija asocijacija – Mitrović.

Toliko o fudbalu znam. Bez obzira da li smo sportski fanatik ili ne, jednom utisku ne mogu da se oduprem prateći ovu temu, a to je primitivna borba van terena.

Mnoga izveštavanja sa utakmica se pojavljuju u prvim minutima dnevnika ne zbog postignutog rezultata već zbog skandala, govora mržnje sa tribina i sl. To me raća na temu (ne)civilizacije. Ovakva izveštavanja prate različite lige pa čak i kada jgraju ’petlići’. Nije u redu da kao društvo dajemo djeci taj model ponašanja kao prihvatljiv.

Ne mogu a da se ne osvrnem na činjenicu da kada su najmlađi u pitanju, još uvijek, nemamo podsticajne modele uklučivanja u sportske/fudbalske aktivnosti te su članstva u školicama fudbala i dalje nedostižna mnogoj djeci. Ukoliko bi više uložili u otkrivanje talenata kroz dostupnost pristupa sportu svoj djeci, možda bi nam i rezultati na takmičenjima bili bolji, pa bi i ovi slični meni aktivije pratili ovu ‘najvažniju sporednu stvar’.

ZAŠTITA

Moja asocijacija su kontrceptivna sredstva. Bez namjere da brzopletom, ali iskrenom asocijacijom, probudim civilizacijska, moralna ili hrišćanska pitanja ili dileme, zaista smatram da pravovremenom i kvalitetnom edukacijom o reproduktivnom zdravlju možemo djelovati na mnogim poljima kada su u pitanju kako sadašnje tako i buduće generacije djece. 

Nego, na polju zaštite i unapređenja poštovanja prava djeteta (jer me prosto Dan djeteta obavezuje da u tom pravcu mislim) iskrsavaju različite teme, a svaka od nih ponaosob je velika i kompleksna sama za sebe. Ono čemu se teško oduprijeti u današnjici, koja je sama po sebi izazovna i za nas odrasle a kamo li za djecu, je svakako online prostor kojem smo svi nemilice izloženi. Svi se trudimo da pronađemo zaštitu od sadržaja koji ne što nedoprinose našem mentalnom zdravlju već su ozbiljna prijetnja ugrožavanja istog. Sa zrelošću svakako imamo mogućnost procjene podnošljivog, ali u mladoj dobi digitalnih generacija koje dan počinju brdom informacija od bombastičnih naslova, crne hronike, estrade, nepotrebnih intima, nasilja, bluda, teoretičara zavjera i čega sve već.. opravdano je brinuti koja vrsta zaštite im je potrebna. Današnje generacije odrastaju online i ok, to je tekovina današnjice koja nas je možda malo zatekla. Online današnjica nije predvidjela nužno prisustvo roditelja, babe, tetke, komšinice, učitelja i poštara koji su samo prije 10-20 godina unazad, svi imali prirodnu ulogu u odrastanju nekog djeteta na Balkanu. U tom začaranom, spontanom krugu autoriteta je svako imao određenu zaštitničku ulogu u odnosu na neko dijete. Online prostor nije predvidio toliko ljudi, ostavio je roditelju bijednu mogućnost (pod uslovom da je iole informatički pismen) da kontroliše i ograniči sadržaje obično djeci mlađeg uzrasta i to je to. 

Period pandemije je samo usložio ovaj problem, djeca su nam, svi smo, sve više vremena  u online prostoru i jedina zaštita od različitih neprilagođenih, uznemirujućih, nepotrebnih, zbunujućih, predatorskih, eksploatatorskih i dr sadržaja jeste mentalna higijena i uspostavljanje povjerenja sa svojim djetetom..da ako dođe do problema prvi saznamo/te.

PARTICIPACIJA

Učešće ili popularna riječ ‘participacija’ nije samo onaj novac koji dajemo sestrama u Domu zdravlja nakon obavljenog pregleda. Mnogo je više od toga i žao mi je što nas niko na vrijeme nije tome naučio. 

Važno je da učestvujemo u svakoj odluci koja nas se tiče. Važno je da nas pitaju za mišljenje. 

UN Konvencija o pravima djeteta je pravo na izražavanje sopstvenog mišljenja, u vezi sa stvarima koje se djeteta direktno tiču, diglo na nivo principa. Jer zaista jeste prirodno da učestvujemo ako se o nama radi. Konvencija na tome insistita kada su djeca u pitanju u  nadi da ćemo i nakon punoljetstva, noseći zrelije godine nastaviti da učestvujemo u sopstvenom životu na pravi način. 

Insistiranje na jasno izraženom mišljenju svakog djeteta je važno ne samo zbog samog momenta i odlučujućeg uticaja tog mišljenja već upravo zbog razvijanja svijesti o sebi i odrastanja u tom duhu. 

Da  nam je neko na vrijeme rekao koliko smo važni i koliko je važno da kažemo i pokažemo šta mislimo i kako se osjećamo u vezi sa bitnim i manje bitnim stvarima možda bi birali neke druge puteve. 

Važno je da osluškujemo svoja osjećanja I svoje misli i da ih glasno kažemo, važno je da pitamo djecu šta misle od bitnih do nebitnih stvari jer jeste važno i šta žele za ručak i sa kojim roditeljem bi više voljeli da žive. Važno je!