Dok se čeka trenutak da se nostalgično zapjeva: “Bio sam jednom novembar…”, uz sjećanje na srednjoškolske dane, oktobar broji svoje posljednje sate uz istoimenu melodiju grupe U2. Ko je gledao crveno i zlatno drveće pored puta kako pleše valcer sa oktobarskim suncem, nakupio je u sebi nade dovoljno da izgura još jednu zimu. A onda nazad u civilizaciju – ali u onom špenglerovskom smislu. Koliko mnogo smisla u padu jednog žutog lista, isto toliko malo u zemlji Dembeliji, u kojoj se ne zna ni za godine ni za godišnja doba. Jedina zakonitost je odnos akcije i reakcije – akcija jednih i reakcija drugih, koje opet postaju akcije koje zahtijevaju neku reakciju. I tako se održava energetski balans koji vodi iz nigdje u nigdje. Možda se u tome i sastoji tajna te simbioze – sve strane je strah da bi se zapravo moglo stići negdje, a pošto ne znamo kakvo je to negdje i šta nas tu čeka, bolje je držati se zakona samoodržanja. Kome treba nadrgradnja dok imamo bazu u kojoj smo se tako dobro snašli, šijući je i rašivajući kao Penelopa svoje platno. Priključujući se na takvo stanje stvari, i ove sedmice pokušavamo presjeći Gordijev čvor sa novom sagovornicom. Riječi nedjelje će, sasvim smisleno i tendenciozno, za vas tumačiti novinarka Dragana Žarić.

SINDIKAT

Dualna asocijacija – idealna i realna.

Idealno – solidarnost i zajedništvo. Svijest da nijesmo jedini i sami na svijetu. Potreba za pomoći drugome. Protivteža moći kapitala koji nas lovi u mrežu za robove. Inat usmjeren ka korporativnim aždajama koje vulgarizuju čak i dobre ideje. Borba za dostojanstven rad. Kolone radnika koji se bave “pravim” poslovima – onima u kojima stvari služe čovjeku, a ne obrnuto. 

Realno – sjećanje na prošlost.

ZAKON

Pravo nije uvijek pravedno. Kad živite u neslobodnom društvu, u to se lako i uvjerite. I još jedna dupla asocijacija: zakoni kojima “mašemo” hvalisajući se integracijama, aplikacijama, harmonizacijama… i univerzalni zakoni kojih nema u direktivama, formularima, projektima… Zakoni laži i zakoni istine. Zakon jačega i zakon čovjeka.

Promjenjivost. “Ministri za higijenu i fizičku kulturu 2035. godine (…) biće značajniji od ministra odbrane”, predvidio je Nikola Tesla. I pranje obraza postaće zakonska mjera?

MEDIJI

Neostvareni potencijal. 

Mediji koji ispunjavaju dužnost – tragaju za istinom i mediji koji ispunjavaju zadatak – kriju istinu. Mediji koji obrazuju i mediji koji otupljuju. Mediji koji stvaraju i mediji koji razaraju. Slobodni i kupljeni. Manjina i većina.

Agora – mjesto okupljanja i razgovora. Gutenberg. Mastilo, presa, olovo. Čim “smo” odštampali prve novine, počeli “smo” da štampamo i tračeve! Fotografija. Telegraf. Radio. Studio male lokalne stanice u kome sam se zaljubila u riječ. Prvi novinarski zadatak – izvještaj s pijace. Propaganda. Najava smrti, pa novo rođenje. Žilav medij! Televizija. Nostalgija za kvizovima. Naučno-obrazovni i dokumentarni program. Gile, trinaesto prase: “Svet koji nestaje”. Početak sunovrata. Ekran od kojeg si manji. Telefon od kojeg si gluplji. Internet. Početak kraja. 

Medijska pismenost. Prilično zloupotrebljavan pojam. Neupućeni ga svode na tzv. dekonstrukciju lažnih vijesti, koja pojedinima služi kao ideološki bič. 

Teorija kaska za praksom. Još nijesmo objasnili “produžetak čula”, a već su nam čula otupjela.

Dominacija slike. Napori korporativnih moćnika da svi jednako čitamo sliku. Zamjena kulturnih naočara globalističkim sočivima. Nijesmo svi isti!

Simulacija i hiperrealnost. U medijima malo originala, a mnogo iluzija. 

Prolaznost. Sve traje koliko klik, šer, lajk. Razmišljam o ideji usporavanja kao slamci spasa. Ima li šanse za duhovnost u medijima? Razmišljam i o uticaju medija na razvoj ličnosti. Da li nas pamćenje sasvim čini i prepuštamo li ga mašinama? 

Najbolje novinarske priče bave se “malim” čovjekom. To su pojedinci koji su poruka sami po sebi i šalju univerzalne ljudske signale. 

Pravopis – umro.

Studija “Plitko: Što internet čini našem mozgu”. Kako piše Nikolas Kar, “čitalac mora uvježbati svoj mozak da zanemari sve drugo što se događa oko njega, da se opre porivu da mu pažnja vrluda po svemu što privuče osjetila. Mora skovati ili ojačati živčane veze potrebne za suzbijanje te instinktivne rastresenosti time što će poboljšati ‘kontrolu odozgo prema dolje’ nad vlastitom pažnjom.” Internet čini suprotno. Ne čitaj sve. Klikni na link. Skroluj. 

Pet duplih V i jedno H. Obrnuta piramida. 

Tiranija “S” (seks, smrt, senzacija, sport…). Ko još voli profesionalni fudbal? Onaj pravi igraju dječaci iza zgrade, sve drugo je kapitalizam. 

Film. Zaljubljenost u mrak bioskopa.

KRIMINAL

Posljedica instant kulture. Želimo sve i odmah. Posljedica lošeg vaspitanja i obrazovanja. Posljedica nemarnih sistema i “rada” hohštaplera. Kažu, postoji “krupni” i “sitni”. Krupni nosi kravatu i sjedi u kožnoj fotelji, s dvije-tri zastavice ispred sebe, a sitni otima babama cegere. Krupni je kupio diplomu, okrenuo dva-tri broja i spojili su ga sa sekretarom Velikog Brata. Sitni sad diluje za krupnog.

Učmalost. Ćutimo nad javnim tajnama neprijatnog mirisa, a nikako da provjetrimo našu malu sobu.

Organizovani i Korupcija. Dva lika što zaposjedaju izvještaje i analize.

JAVNOST

Ošamućena i prezasićena, ali i dalje upija informacije. Uglavnom prolazne, brze i kuse. Javnost se nadima dok privatnost nestaje. Javnost mjere, opipavaju i seciraju. Brojevi kojima pokušavaju da predstave „mišljenje javnosti“ ne odražavaju suštinu. 

Javnost kao apstraktna kategorija – nepoznati ljudi, masa s kojom dijelimo vazduh. Javnost kao skup pojedinaca, od kojih je svaki „za nekog“. Javnost kao atavizmi dijaloga. Javnost kao naivna ubjeđenja – čak i ako se nije dogodilo, istina je.

Žena koja se obraća mužu u filmu „Opečeni suncem“ Nikite Mihalkova: „Zašto ništa ne kažeš?! Ti si kao Švajcarka – dobro uhranjen i apatičan.“ Takvi su i djelovi naše javnosti.

Habermas (još je živ, inače). Etika diskursa. 

IMOVINA

Svijet je jazbina lopova, kaže se u filmu “Fani i Aleksandar”. Lijepi umovi prezreli su civilizaciju u kojoj je glavni cilj svega sticanje imovine, materijalnog bogatstva i moći. Novac radi novca sakupljaju robovi. A “ko ima taj nije” (Robert Tore).

Pitam se da li vlasnici nelegalno stečene imovine drhte, pomisle li ikad da žive u oblaku prašine, da su kukavice? Muče li muku pohlepe?

Drevne priče o dva brata. Jedan lukav i pohlepan, Drugi naivan i dobrodušan. Prvi ima kule i zamkove. Drugi ima neuslovnu straćaru. Prvi ima trbuh, drugi ima mir.

Naš vijek je vijek stomaka. Vulgarizovali smo imanje. Poslovica više ne važi. Stalnim prikupljanjem nepotrebnog i maničnim grabežom svega čime se može trgovati postali smo slika smrti. Oni koji ne prigrabe dovoljno izopšteni su i svedeni na nivo životinje. Da bi opstali, pristaju na “fast fud”. Sve je postalo zadovoljavanje potrebe koja se svakog dana regeneriše.

POLITIČKE NAUKE

Interdisciplinarnost. Dobra opcija za one koje zanima “od svega pomalo”. Plašim se da bi ova odlika političkih nauka mogla nestati zbog favorizovanja empirijskih istraživanja u odnosu na teorijsko-humanističku crtu. Na jednom predavanju, profesor Đuro Šušnjić rekao je da je naučni pojam ograničen, a simbol beskonačan. Svođenje političkih nauka na “strogo politikološke” pojmove znači osiromašenje široke i raznovrsne oblasti.

Nerazumijevanje, Razgovor koji teče otprilike ovako: “Šta studiraš? Političke nauke? Au, ode sve u politiku.”

SMJENJIVOST

“Kolo od sreće uokoli / vrteći se ne pristaje: / tko bi gori, eto je doli, / a tko doli gori ustaje. / Sad vrh sablje kruna visi, / sad vrh krune sablja pada, / sad na carstvo rob se uzvisi, / a tko car bi, rob je sada” (Ivan Gundulić). 

(Ne)mogućnosti meritokratije. Može li iz zatrovane zemlje nići cvijeće? To bi bila prava smjenjivost. Umjesto blata biseri. Ali, blata svuda ima, a biseri su rijetki. Ne zanosimo se. Platon je bio u pravu.

Poradovali smo se – dočekali smjenu. No, je li suštinska? I dalje “mirišemo” kao kolonija.

OKTOBAR

Slava. Pomisao na porodicu, kao ostrvo ljubavi.

Dan škole, danilovgradske gimnazije. Tamo sam ostavila nešto za šta se tek sada vraćam.

Slutnja hladnoće i zubato sunce. Žurba da se uhvati zrak, kao da će zauvijek nestati.

Zimsko računanje vremena. Vrijeme, naš tlačitelj.

Devetog oktobra rođena su dva Ivana. Jedan je 26. oktobra dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Početak pozorišne sezone. Možda se desi incident u vidu dobre predstave. 

Listopad ili grjaznik. Zar nije poetičnije?

PLANTAŽE

Odbijam da mi prve asocijacije na plantaže budu korupcija, odbori, razgraničenja, bilansi, profiti, stečaji… Ovaj tekst mora završiti nadom! Zamisliću Toskanu. Nepregledni vinogradi, maslinjaci i plantaže bresaka. Život se odvija sporije. Primjećujemo i opažamo. Zvonici se ponovo čuju. Gradimo i akademije i hramove. Ovakve boje ne dozvoljavaju zlu da se rodi. Čista i plodna zemlja izrodiće novog Mikelanđela.