Reklo bi se, naizgled, da u stvarnosti koju živimo nema ničeg poetičnog. Sreća je naposljetku u tome što njoj takvoj čovjek može poetski odgovoriti. Krpimo je, dovijamo se najrazličitijim sredstvima i smiještamo se u neki novi svijet u koji ulazimo kroz portale između dvije poluotvorene stranice. Nevolja je u tome što ni u tom od snova skrojenom skrovištu ne možemo naći smirenja, jer nas nešto tjera vani ka onome još nedoživljenom, neproživljenom, neostvarenom. Nešto nam uvlači pod kožu stari nemir da je estetizovanje svijeta života po mjeri vječnog Ideala najveća forma poezije. U pripremama za realizaciju tog zadatka, puštajmo pjesnika da tvori i uobličava poetski svijet po formi zadatih pojmova. Zato je naš sagovornik ove sedmice Petar Rakočević.

POEZIJA ILI ZLOČIN

Budeći se iz sna, za koji bi mnogi od njegovih poznanika rekli da opisom spada u neispitanu kategoriju noćnih mora, gospodin Kogito (inače davno-skliznuli-u-zaborav junak Zbignjeva Herberta)- zaključio je da život, izuzimajući rijetke trenutke- zapravo veoma rijetke trenutke koji su istinski besmisleni- nikada ne treba uspoređivati sa poezijom. Jedino možda onda kada stvari počinju primati oblike rukohvata, recimo, usputnih naslona (u vidu opervaženog cokla, bezmalo vlažnih parkovskih klupa, poluga u podnožju automobilskih prozora, manufakturalnih opita) ili bilo čega tome slično, što dodatno proširuje već apstraktnu kategoriju. Gospodin Kogito (na veliku sreću mnogih iz njegove uže sredine, ali ne i onih koji ga sa prezorom oslovljavaju sa gospodine K.) ne spada u grupu ljudi koji vjeruju da je promjena bilo koje prirode moguća. Umjesto toga, pomislio je (a ubrzo potom i saopštio svojoj ženi dok su pripremali psa za kupanje) da pisanje jedne istorije počinje kada… ali ni sam više u to ne vjeruje, stoga je ućutao prije nego što je nastaivo rečenicu. Savršen zločin (onakav kakvom nas uče filmovi sa glumcima usijane kože) jedini je izlaz, progovorio je nakon kraće pauze (Miris psećeg šampona počeo je plaviti vazduh skučene kupalnice kao otrov). Kontrolisan ili ne, izveden u sterilnim laboratorijskim uslovima, ili u provincijanoj kafani- mora imati simboličke odrednice (nazovimo to motivom) i, što se podrazumijevalo, širi spektar tumačenja kada su u pitanju ciljane grupe, zar ne? (Gledao je ženine ruke kako polako prolaze kroz gusto krzno, prekrivene pjenom do lakata, osute mlakim kpljicama ustajale vode, laktovima oslonjene o zelene obode kade.) 

Nekoliko minuta kasnije, sjedio je za trpezariskim stolom opsjednut novom idejom.

IZVJEŠTAJ

(Bez mnogo okijavanja- ili suzdražavanja, što bi u ovom slučaju višestruko bio prikladnije- pucao je sebi u glavu. Pa još jednom, i još jednom; dok napokon nije čuo metronomsko ponavljanje zvuka hipnotisane igle koja bruji negdje u cijevi. (Tik tik tik tik tik tik tik.) Zvuk udaranja metal o metal, istiskivanje vazduha (u njegovoj glavi zamišljeno kao sučeljavanje dvije opozitne ideje) metal o metal, metal o metal, metal o…)

PROSTOR

Više od čestrnaest puta tekućeg mjeseca pokušao je okončati ovu lakrdiju. Umoran od stihova, i nepreglednih poetizovanih pejzaža. (Za koje može zahvaliti samo svom najvećem krvniku- ujedno i stvoritelju- Z. Herbertu, kojem upravo zbog nametnutog dualeiteta duguje veliku zahvalnost. Nikada nije vjerovao da bi kao rođeni katolik mogao doživjeti takvo tumačenje boga. Ovako, onaj-koji-tvori prvo se javlja u vidu pesnice, zatim kao puž, a na kraju u obliku magarca. Šta god to značilo.)

Bijes je nastao kada se odjednom našao u Vladivostoku, okružen nekim knjigama (izgledom su najprije podsjsjećale na strare birokratske zapisnike), onda na stepeništu samostana (šire okruženje Padove), pa u jednom vozu kroz čije se prozor sagledavao kamenolom. (Još jednom je gospodin Kogito u tom predjelu vidio vjekovima slagane sedimente, slojeve izgledom toliko slične narezanoj slanini.) Cirkus se završavao u njegovoj kući (pod time nedvosmisleno misleći na pretenciozna očekivanja Z.H.-a.) gdje je morao gledati svoj lik u ogledalu (uvijek orošavljen, zasut tačkastim ožiljcima po obrazima i čelu). Učinilo mu se da prstor polako trune- najprije kao inicijacija Herbertovih vratolomija, a tek onda kao rezultat njegovog samog postojanja. Osjetio je ruke obavijene oko svojih ruku; nečija stopala isprepletana u podnožju njegove sjenke; tuđu kosu prebačenu preko njegovog čela. (Pogledao je nagore i zadržao vazduh na brzinu se hvatajući vrhovima prstiju za nosnice. Bio je siguran da je jedan od metaka našao pravi put.)

PROŠLOST, ZBIGNJEV HERBERT

Do sada nije postavljao pitanje, nije predstavljao nikakvu smetnju, nije provirivao, ispružao vratove, nije se pretvarao da govori jezikom mačaka kada je među mačkama, pa jezikom iguana kada je među iguanama, nego je uvijek govorio kako govori u slobodno vrijeme; do sada nije išao na odmore i nije posjećivao članove šire porodice, nije se oslanjao na prijatelje i nije mislio na mogućnost konačnog bjekstva; nije prijavljivao kolege (niti mu je to ikada palo na pamet), nije silovao, i nije ljudima govorio kako ima smisla bilo šta raditi, a da se pritom drugim krajem pameti ne držimo za davno izgubljeno…

A onda je (u snu) vidio lice onoga čija je ruka pridržavala glavu (koja je gladala nadolje, gdje druga ruka ispisuje dane njegovog života i dane njegove prošlosti, najprije- što se dalo primijetiti- vržući nepreglidivu mrežu njegove svakodnevice. Sa druge strane, on o životu Z. Herberta nije znao izvan onih kratkih opisa na krajevima knjiga (onih koje su značile njegov život; način na koji misli o sebi, i drugima, na koji odlazi na odmor između dva sastanka, na koji dodiruje ženinu ruku uronjenu u pjenušavu masu (iako ta sapunica polako postaje pas zatvorenih očiju), način na koji uzima pištolj i smješta nekoliko metaka u glavu (iako samoubstvo nema značenja, nije moguće- jer prevazilazi okvire literalnih očekivanja onih sa druge strane); dok osluškuje blisko (i toliko poznato) cvokotanje kapisle u pregorjeloj cijevi-toliko primamljivo, poznato, kao zov jutarnje ptice.

ARHITEKTURA

Ušao je u zgradu centralne uprave u trenutku kada su radnici izlazili iz liftova u prizemlju i odlazili na doručak. Sa fotelje, gledao je fuge po obodima plafona, ustrijeljenea ka vratima na kraju hodnika.  Bio je to poslednji sprat (ukoliko izostavimo trenutno neznanje gospodina Kogita o postojanju krovne bašte sa drvetom obloženim barom) kamo je upućen zarad ulaganja tužbe na račun Zbignjeva Herberta. Najprije je očekivao dugo poricanje krivice, pa dugi sudski proces, pa ponovno ulaganje tužbe, pa još čekanja i poricanja, samo da bi na kraju Z.H. priznao kako je zaslužan za eksploatisanje njegovog postojanja. (U vremenu u kojem je živio bijaše nemoguće posjedovati drugoga. Bilo je nemoguće objeručke držati nekoga za vratom-tjerajući ga na smijeh-na taj način zaokružujući prostor svog opusa.) Ali, još se ništa nije događalo, i čekao je u hodniku sa čijeg kraja je dopirao podmukli zvuk žvakanja. Gledao je fugu zaglavljenu između zida i plafona, tamana i prekrivena pozirnom paučinom. (Zamislio je- gotovo istog momenta- Z. Herberta prikliještenog njegovim podlakticama uronjen u duboku sapunicu odakle priviruje glava jednog omanjeg stvora.

RIJEČ

To nije knjiga. To je bio zvjerinjak čije se konačni ishod graničio sa genocidom njegovih navika. Zloslutnik je krajem mjeseca objavio nekoliko novih tabaka u kojima se jasno daju na uvid svi stavovi gospodina Kogita. (Ideja o savršenom zločinu sada je izgledala primamljivija nego prije.) Postaje očigledno da rat (gospodina Kogita sa samim sobom?) nikada neće prestati, i da ukoliko želi da jednom za uvijek skonča priču o Z.H. mora preuzeti radikalni korak. Stisnuo je pesnicu, nakon čega je pisak ispunio sobu. Žena pored njega vrtjela je rukama, lica osutog suzama i sekretom. Nasapunjana glava psa ležala je na njegovom otvorenom dlanu. Ono što je htio da izgovori ostalo mu je prilijepljeno negdje pod nepcima. Samo je slegnuo ramenima u znaku prepoznavanje još jedne Herbertove vratolomije.