Znate onu priču o djevojci za koju je Majakovski naručio da joj se svakog dana donosi cvijeće na kućnu adresu uz pozdrave… “od Majakovskog”? Onda se sigurno sjećate i kako su joj upravo ti pokloni, koji bi se običnoj svijesti možda činili ludošću na koju je spreman samo jedan pjesnik, tokom rata spasili život, jer ih je prodavala na gradskom trgu. Kada se ovo naše vrijeme posmatra iz perspektive koja ne dozvoljava da se primaknemo bilo čemu što nije samo ljuštura koja čak ni ne isijava nešto od njegove biti, mogli bismo da se prevarimo da takav gest više nije moguć. Učinilo bi nam se da smo sasvim ogrezli u šmitovskoj podjeli – “mi i oni”. Muškarci ratuju protiv žena. Žene kreću u ozbiljnu kontraofanzivu. Imperijalisti nisu neprovjerena glasina za one koji nisu imuni na neprevaziđenu čvrstinu meke moći. Klase su odavno u sukobu, iako često nisu sasvim sigurne oko čega i za šta. Tako izgleda kada se hoće izaći iz kruga. Međutim, kada naučimo da u njega valjano uđemo, da zađemo (kako od nas zahtijeva Hajdeger), vidimo da su Mars i Venera ipak dva lika istog fenomena. Kada vrijeme prestane da bude mjerna jedinica i postane naše vrijeme, shvatimo da iza svake netrepeljivosti isijava simpatija. Sukobiti se možemo samo sa onim do koga nam je stalo. Misao se budi tamo gdje još sebe vidimo u cjelini i cjelinu u sebi. Negdje u procesu okretanja te perspektive, jednog jutra će te probuditi portir sa pošiljkom i osjetićeš se kao da si ona dama koja svakog jutra dobija pozdrave… od Majakovskog, i shvatićeš da ipak živimo jedni sa drugima, a ne jedni protiv drugih. Kako da iskoračimo od “biti protiv” ka “biti sa”, pitamo se ove nedjelje sa filozofkinjom, feminističkom i mirovnom aktivistkinjom Paulom Petričević.

MISAO

Kao dijete sam duboko i visceralno doživljavala određene riječi, čini mi se sasvim nezavisno od njihovog značenja, kao da mi je bio bitniji njihov zvuk, nekakav trag koji ostavlja njihovo izgovaranje, nerjetko i boja u kojoj bi mi se javljale. Ova mi je riječ uvijek djelovala usamljeno, svečano i žilavo. Kao šapat u pustinji, damar u tišini. Misao, dragocjen i opasan dar koji nas razlučuje od životinjske prirode, protjeruje iz raja neposrednosti i izručuje slobodi. Mišljenje je odvajanje od sraslosti sa svijetom, odljepljivanje od fakticiteta, svojevrstan prekid aktivnosti kojima inače učestvujemo u poretku stvarnosti kako bi se ta stvarnost razumjela, ali i kako bi se mijenjala. Kako kaže Arent – govoriti o mišljenju izgleda mi toliko pretenciozno da osjećam da vam dugujem izvjesno opravdanje. Moje je opravdanje u tome što odgovaram na zadatak koji mi je Bojana dala. Ali taj sam zadatak mogla da ne prihvatim, ili da ga izmijenim kao što sam to učinila sa nekim od ostalih. Pa opet nisam, jer je misliti o mišljenju ipak jedna od mojih najvećih strasti. Sposobnost mišljenja je jednoj ranjivoj vrsti omogućila ne samo da može dominirati palanetom, već i da je može uništiti. Ali mišljenje nije samo instrument, specifično ljudski organon uspješnog preživljavanja. Ono se ne može svesti na težnju za znanjem, na spoznaju, ili na ovladavanje onim što nas ugrožava ili čega se plašimo, bilo da je u pitanju priroda, bilo da su u pitanju drugi ljudi. Mišljenje je ”nijemi dijalog” (Platon) sa samim sobom, žeđ za razlogom, glad za uzrokom i možda najvažnije od svega – žudnja za smislom i pretpostavka slobode. No, to što možemo misliti ne znači i da umijemo misliti ili da ne možemo odbiti da to činimo. Nespremnost da se misli drži ključeve naše tamnice. Pa iako misao nekad može dovesti u opasnost – bilo na lomaču na Cvjetnom trgu ili sa protesta protiv rata u autobus koji vozi na front – ne postoje opasne misli, kako naglašava Arent, mišljenje samo je opasno. Ta opasnost najbolji je dio naše ljudskosti.

MUDROST

Mudrost je riječ koja je uvijek bila stara, a čija moć leži u obećanju akumuliranog i destiliranog iskustva koje prevazilazi granice pojedinačnog života i na dubljem nivou razumijeva, tumači i uređuje život sam. Pritom ne mislim na bajate uvide ili ustajale maksime preko kojih smo se od malih nogu upoznavali sa pojmom mudrosti, već na stanje kojem se teži, na blagi horizont koji nas vuče, a da se nikad ne može dosegnuti, kao što se ni mudrost nikada ne može posjedovati. Potraga za mudrošću, žudnja za smislom je, kao i svaka žudnja, uvijek žudnja za onim što nemamo, za onim što nedostaje i potencijalno upotpunjuje. Stogo posmatrano, smisao ne postoji, on se ne nalazi u svijetu, u poretku datosti, smisao se ne može zateći, posjedovati ili predati, ali upravo je ta strast, taj eros traganja, ta ”tuga za zavičajem” (Novalis), ta ”čežnja za cjelinom” i “zagonetna nedovoljnost onoga što postoji” (Fink)  sadržana u pojmu filozofije. Ova nas nedovršiva potraga ispravlja i izdiže izvan zaglušujuće buke svakodnevice, čupa iz neistraženog života za kojeg Sokrat kaže da nije vrijedan življenja, budi iz rutiniziranog umiranja i čini da se zagledamo u sebe, da se uzmemo u ruke, da postanemo vlastitim predmetom i da sa svježom radoznalošću i budnom odgovornošću pristupimo zadatku razumijevanja i mijenjanja svijeta.

FEMINISTIČKA TEORIJA

U nakraćem – intelektualno oruđe emancipacije, ne samo žena. Naravno, ne postoji jedna već mnoštvo feminističkih teorija, a ono što im je zajedničko jeste da dovode u pitanje kanon, disciplinarne okvire, kategorijalne aparate i istražuju politiku, istoriju, društvo i kulturu iz ženske perspektive, odnosno uključujući žensku perspektivu. Trebalo je nekako razumjeti tvrdnju Simon de Bovoar da su žene istorijski, kulturno, društveno i civilizacijski Drugi. U feminističkoj teoriji i ženskim/rodnim studijama žene nisu samo predmet izučavanja (što je i ranije mogao biti slučaj) već i njegov subjekt, punopravni, ontološki vrijedan subjekt dostojan znanja, promišljanja i teorije, koji prepoznaje masivnu slijepu mrlju tradicionalnog sistema i korpusa naučnog saznanja i upisuje žene i ženski doprinos istoriji, nauci, kulturi i umjetnosti. Ali, feminističke teorije ne nastoje samo izvršiti ovo upisivanje žena u oblasti djelovanja ljudskog duha u kojima su bile sistemski prećutkivane, već zahvataju dublje i razotkrivaju navodnu rodnu, ali i svaku drugu neutralnost naučnog, kulturnog i političkog diskursa i iznose na vidjelo interes tzv. objektivnog saznanja i poluge i odnose moći koji operišu u njemu. Feministička teorija nerazdvojivo je povezana sa praksom koja je prije svega praksa neumornog promišljanja, preispitivanja i otpora svim sistemima dominacije, koja počiva na vrijednostima slobode, dostojanstva, ravnopravnosti i solidarnosti.

ROD

U patrijarhalnom društvu i dalje vrijednosna kategorija. Stoga – smrt patrijarhatu, neprijatelju ljudske slobode i dostojanstva! (ne jedinom, naravno)

KLASNA BORBA

Malo se koji pojam nastojao učiniti toliko anahronim, nepotrebnim i prevaziđenim kao pojam klasne borbe, prokazivan i olajavan od promotera i operatera restituiranog kapitalizma, odnosno neoliberalizma, u nekada socijalističkoj državi, državi koju je upravo klasna borba stvorila. Morao se desiti rat da bi se jedna takva država učinila nezamislivom, nemogućom, neželjenom. Morao se desiti rat da bi se izvršila primarna akumulacija nekada društvenog, a zatim državnog kapitala i njegova privatizacija. Morao se desiti rat jer nas je samo on mogao vratiti sto godina unazad i učiniti da budemo zahvalni na pukom preživljavanju, na mrvicama sa stola za kojim tovimo cinične gospodare, srećni što im (za sada – jer se najpokornije živi u stalnom strahu i prijetnji strašnijim i gorim) ne serviramo gole živote i vlastitu djecu. Tri decenije nakon raspada socijalističke države, mi danas imamo više razloga za klasnu borbu nego ikada, ali onoga što je za nju neophodno, a to je klasna svijest, nemamo skoro ni u tragovima, budući da smo praktično u potpunosti investirani u narcizme malih razlika, bilo da su u pitanju etnički, vjerski, kulturni, ili bilo koji drugi. Na mjesto klasne borbe nasađene su politike identiteta koje u biti konzerviraju status quo,  a od čijih se histeričnih mržnji i kreštavih autoviktimizacija ne da ni naslutiti horizont neke moguće zajedničke budućnosti, niti slobodnijeg i pravednijeg društva.

HIPI POKRET

Idealizovana slika hipi pokreta, kao i muzika tog perioda (među ostalima) obilježili su moju adolescenciju, tako da je to, kako mi se onda činilo – ”zlatno doba”, iako tri decenije udaljeno, na neki način formativno uticalo na mene, prije svega u pogledu vrijednosti – ljubavi, mira, ali i neophodnosti i neodložnosti oslobođenja od različitih stega i opresija, bilo da je u pitanju imperijalistička, militaristička, patrijarhalna, seksualna i seksistička, tradicionalistička, konzumeristička ili bilo koja druga. Kanal ove međugeneracijske transmisije jedne već tada okončane subkulture bio je moj ujak, nekada mršavi čupavi hipik koji je autostopom obišao Evropu, što je meni devedesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme rata, sankcija i izolacije bilo posebno fascinantno. 

OBRAZOVANJE

Kao što na drugom mjestu detaljnije obrazlažem – u vremenu neprosvijećenog apsolutizma neoliberalnog kapitalizma obrazovanje predstavlja posljednju liniju nenasilne i inkluzivne odbrane od despotije čija je mjera vrijednosti samo i jedino profit. To je razlog što je od svih stvari kojima se u životu bavim, samo jedna moj najdublji unutrašnji poziv – obrazovanje – u različitim vidovima, modusima i oblastima. Obrazovanje je načelno nedovršiv proces, ono, kako Djui navodi – nije priprema za život, već život sam. I ovo je piljarski duh uspio da pervertira u sakati koncept cjeloživotnog obrazovanja (dakle u biti pleonazam) kojim se u oblande samorazvoja pakuje tržišni imperativ – prekvalifikuj se, sad mi, recimo, više trebaš kao kuvar nego kao antropolog, baštovan ili pijanista. Kada odbijete da pristanete na ovako redukovan koncept obrazovanja, onda i obrazovni proces postaje aktivizam u svom najboljem smislu. Stoga mislim da je neophodno revolucionirati obrazovanje, učiniti ga humanijim, smislenijim, vrednijim, zabavnijim, radosnijim i nadasve – slobodnijim. Užasan je zločin ogaditi mladima učenje, a to naš obrazovni sistem uspijeva jer ih, uprkos blagoglagoljivom novogovoru fokusiranom na formu a ne na sadržinu, tretira kao objekte nastave, buduće zupčanike koje treba izbaždariti po mjeri i u službi tržišta. Pustimo da nam Bakunjin ponovi: “Djeca ne pripadaju ni roditeljima, niti društvu, nego samima sebi i svojoj budućoj slobodi”.

TURIZAM

Jedna od naizgled manje opasnih bolesti savremenog doba, ali jeziva u svojim efektima. To na vlastitoj koži i mjerom izgubljenog vremena osjećaju svi oni čiji su se gradovi pretvorili u turističke destinacije – skoro pa smrtne presude gradovima od kojih ostaju samo impozantne kulise, relikti vremena u kojima se u gradovima živjelo, u kojima se živjelo sa gradom i za grad, a ne od njega. Masovni turizam koji, nažalost, na direktan ili indirektan način u značajnoj mjeri hrani Crnu Goru devastira Kotor na sijaset parališućih načina koji konvergiraju ka potpunoj komodifikaciji svijeta života koji je nekada bio tipičan za ovaj grad. Što ne preživi turističku valorizaciju osuđeno je na zaborav i propast, a što uspije da se valorizuje na ovaj način gubi autentičnost i postaje proizvod, artikal, roba kao i svaka druga. Mnogo veći gradovi sa dužim i bogatijim tradicijama (”Venecijanski sindrom”) nisu razvili adekvatne strategije borbe, što ne znači da od nje treba odustati.

ANIMA

Anima – Centar za žensko i mirovno obrazovanje je feministička, mirovna organizacija koja je formalno registrovana 1996, mada još 1991. grupa žena od kojih će neke kasnije učestvovati u osnivanju organizacije, pokreće antiratne akcije u Kotoru. Iako se u početku više fokusira na mirovni i psihološki, odnosno psiho-socijalni program, već 2000. sazrijeva ideja o neophodnosti feminističkog obrazovanja u Crnoj Gori i 2002. započinje eksperimentalni program ženskih studija u Kotoru. Danas Anima vodi tri programa: mirovni aktivizam, psihološki program i ženski program koje promoviše i razvija kroz istraživanja, izdavaštvo, edukativne programe i zagovaranje javnih politika. Zahvaljujući dugogodišnjim naporima da u različitim formatima održimo ženske studije u uglavnom negostoljubivom i distanciranom okruženju, uspjele smo da zainteresujemo, obrazujemo i povežemo žene iz različitih krajeva Crne Gore i regiona, iz različitih sektora, društvenih i kulturnih konteksta, različitih obrazovnih nivoa, političkih profila, seksualnih, ideoloških, nacionalnih i religijskih opredjeljenja, što je, čini mi se, u značajnoj mjeri osnažilo ženski pokret u Crnoj Gori. Na  državnom univerzitetu ni danas nema Centra za ženske studije, niti djeluje da je tako nešto moguće u doglednoj budućnosti. Jer, ma koliko ispirali usta sladunjavim frazetinama, ravnopravnost i obrazovanje za ravnopravnost nisu priroritet ni bivšima ni sadašnjima koji obrazovanje planiraju i o njemu odlučuju.