Teško da osviješćenom čovjeku može promaći da živimo u vremenu svojevrsne industrije zaborava, koja ima za cilj da se prema prošlosti koja nas je rodila odnosimo onako kako se prosječan američki potrošač ophodi prema iskorišćenom pakovanju ‘big meka’. Takvom, od vlastitog genetskog koda i istorije otrgnutom čovjeku je lako da postane šaraf nekog industrijskog postrojenja. Programiran za jedan apsurdan život, on počinje da i sam taj apsurd traži. Neko je u prošlom vijeku pokušao da ideju bratstva i jedinstva na našim prostorima ostvaruje tako što će prethodno sabijati identitete onih koji treba da se zbratime ili da davnašnje bratstvo obnove, u korist apstraktne ideje ‘jugoslovenstva’. Pokazaće se, međutim, da se zajednica ne gradi bez imena i lica. Ostaje nada da ćemo nekada za to dobiti novu šansu, koju ćemo iskoristiti zrelije nego onomad. Kako bi to bilo moguće, potrebno je da se prođe kroz, nekima nažalost bolan, proces suočavanja sa vlastitim identitetom. Biti spreman da se stane pred svoju prošlost licem-u-lice i da se ona u autentičnom obliku prihvati i iskoristi za jedan novi početak, koji i prošlost želi u sebe da uključi, jedan je od najtežih zadataka kojima ćemo u ovom vijeku morati da pristupimo. A zaborav snažniji od zemljotresa. Kako i da bude drugačije kad najprodavanije knjige pišu oni koji ne čitaju. Riječ više o ovim i drugim fenomenima ove sedmice smo tražili od mr Milorada Durutovića.

JEDINSTVO

Nakon ere komunizma, (bratstvo i) jedinstvo djeluje kao nemoguća institucija. Otuda nemam iluziju da inkulizije i integracije, kao savremeni ekvivalenti prvospomenutog ideološkog stereotipa, neće omogućiti neka bolja vremena. Prije bih čitaoca usmjerio da razmišlja o riječima J. Brodskog: „Ako je, zapravo, neko nešto i govorio čoveku, to je Gospod Bog – Adamu, o tome kako će zarađivati svoj hleb i kakvi će mu biti dani i noći. I to najviše liči na istinu i još treba zahvaliti Tvorcu za to što nam s vremena daje odušak. Život – takav kakav je – nije borba između Dobra i Zla, nego pre između Zla i Užasa. I čovekov zadatak se danas svodi na to da ostane dobar u carstvu Zla, a ne da i sam postane nosilac toga Zla. Uslovi života na zemlji su se izuzetno brzo zakomplikovali i čovek, očito nespreman na tako silovitu promenu, čak i biološki, sada je naklonjeniji pre histeriji nego hrabrosti. Ali, ako ne veri, upravo ga tome treba pozivati – na ličnu hrabrost, a ne na nadu da će neko (drugi režim, drugi predsednik) olakšati njegov zadatak“. Prema tome, najbolje je biti u jedinstvu sa sobom. Plemenitog čovjeka to nipošto ne ometa da bude u jedinstvu sa precima, potomcima ili savremenicima. Obradovan sam, tako, uviđajući kako su moji sunarodnici nedavno obilježili Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave. Postoje, dakle, vrijednosti koje nas uvijek obavezuju da budemo jedinstveni. Bez (samo)svijesti o značaju jedinstva ne bi bio moguć viteški Proboj solunskog fronta. Bez takvih podviga ne bismo imali čega da se sjećamo zajedno.

JA, NIKOLA TESLA

Кnjiga „Ja, Nikola Tesla“ nastala je kada smo Aleksandra Ninković Tašić i ja postali svjesni da su godine istraživanja Teslinog rada donijele puno vrijednog, savremenom čovjeku nedovoljno ili čak sasvim nepoznatog materijala o životu ovog neponovljivog genija. Sam naslov knjige sugeriše osnovni metodološki pristup; naime, naš težnju da se u prvi plan postavi ono što je sam (o sebi) Nikola Tesla pisao, kao i ono što su o njemu zapisali njegovi prijatelji, saradnici i saputnici. Cijenili smo, dakle, autoritet izvora a ne, recimo, atraktivnost senzacionalističkih pristupa kakvim obiluje bogata produkcija knjiga o Tesli. Stoga smo lični interpretativni udio svodili na minimum, uvažavajući da je i sama selekcija materijala koji smo odlučili da publikujemo svojevrsna interpretacija. Tako se knjiga otvara ne pričom o Tesli već poglavljem o njegovim roditeljima. Prota Milutin i Đuka (Georgina) Tesla bili bi važni nacionalnog pamćenja pa sve i da nijesu bili roditelji slavnog sina. Osim toga, porijeklo izumiteljske invencije i kreacije Nikole Tesle, najprije, treba tražiti u vaspitanju njegovih roditelja, što je i sam naučnik mnogo puta isticao. Nije slučajno ni što knjigu zatvara Teslin esej o pjesniku Jovanu Jovanoviću Zmaju, kao i prevod Zmajevih pjesama na engleski jezik koji je Tesla izvršio u saradnji s američkim pjesnikom Robertom A. Džonsonom. Čini se da su roditelji i jedan srpski pjesnik savršen ram za Teslin portret. Između tih granica (okvira) Teslin život je sagledan kroz optiku njegovih prijatelja, kroz bogat repertoar anegdota o njemu, kroz odabranu korespondenciju koju je vršio sa pjesnicima i rođacima, te, najzad, kroz obimno poglavlje u kojem progovara sam Tesla, o sebi, o nauci, o religiji, o ratovima, o poeziji, o bajkama, o zvijezdama, o knjigama, o „kosmičkom bolu“, o kulinarstvu, o Srpstvu itd., pokazujući svu raskoš jednog intelektualnog, filozofskog, ali i pjesnički melanholičkog promišljanja o smislu života.

JUŽNOSLOVENSKA KNJIŽEVNOST

Postoje geografske, istorijske, jezičke, kulturne i tržišne pretpostavke zbog kojih bismo mogli tretirati, ili čak afirmisati, južnoslovenski prostor kao jedinstven. No, moje uvjerenje jeste da se iza svakog pokušaja integrisanja nekog šireg, nadnacionalnog kulturnog prostora, gotovo bez izuzetka, skriva neki politički interes. Zar to ne potvrđuje i propali koncept jugoslovenske književnosti? Najzad, vrhunskoj književnosti nije potrebno trasirati maršrute kretanja, jer ona svoj put nalazi sama. Druga je priča, što ima književnih mediokriteta koji bi da se domognu prostornih i, zapravo, tržišnih širina, na račun „političke korektnosti“.

ZEMLJOTRES

Ima nauka svoja objašnjenja. No, ne bih se šalio s mišlju da zemljotres nije ništa drugo nego najava za posljednju predstavu što je Bog sprema za čovjeka. Bez obzira na uvjerenja, svi se plaše kad zadrhti zemlja. Učeni kažu da se nipošto ne treba skrivati ispod stepeništa. Stvarno je tako, kad se zemlja uznemiri već je kasno da se bježi put nebesa.

Doduše, misao o zemljotresu ima i svoja druga razrješenja: „Gredama su zatvorene ulice, zatrpane tesanikom. Nikud ne mogu da vas odvezu kola. Vidi se našta će revolucija biti nalik. Jedni se guše u bledilu srca i pluća, razume se sve od nesavladivog straha. Drugi su dobili razbludne apetite. Razgolićenje kao što će biti kroz dva veka, na nekoj plaži. Sada je domaća mistrija bačena na ulicu da se njom koristi ko hoće. I nema drugog obreda osim obesvećenja. Na pločniku se okreće institucija javnog ražnja. Pukotine se šire i požar preti. Ako nema dosta pepela i ne obrati se pažnja” (Miodrag Pavlović, U gradu zemljotresi).

IZDAVAŠTVO

Čuo sam da je Aca Lukas objavio knjigu. 

Nije ništa, zapravo, neobično. Literatura je, vjerovatno, i na globalnom nivou u stanju višedecenijske krize, pri čemu je ispravnije govoriti o krizi čitalačkog interesovanja ili povjerenja u saznajnu i estetsku vrijednost književnosti. Otuda ne čudi što se na najvišim obrazovnim nivoima, na svjetskim univerzitetima književnost pokušala smjestiti u jedan širi okvir, u nešto što nazivamo Studije kulture, kako bi, valjda, u jednom interdisciplinarnom kontekstu trebalo da pokaže svoju vitalnost, svoju fleksibilnost, svoju sposobnost da egzistira na veoma raznovrsnim nivoima intelektualnog promišljanja. To je dalo izvjesne rezultate, ali i stvorilo neke nove opasnosti. Književnost je, naime, počela da se svodi i na neke marginalne, čak i estradne osnove. Takve tendencije nijesu zaobišle ni nas, te i naši pisci, i naši čitaoci, i naši kritičari sve češće uopzoravaju da je književnost izgubila svoj ugled; da su pisac i knjiga izgubili i estetski, i etički,  i intelektualni kredibilitet, kakav su imali u nekim prošlim vremenima. To je, nesumnjivo, tačno. Međutim, objasniti kako je do toga došlo nije jednostavno, jer raloga je mnoštvo. Jedan je nedopustiv, a to je da je književnost devalvirala iznutra. Nije. Jer, to što danas pišu svi: starlete, striptizete, šoumeni, biznismeni, kriminalci, estradni umjetnici i ko sve ne, nije literatura, već šund koji hoće sebe da predstavi kao nekakvu umjetnost. Dovoljno je prelistati većinu tih knjiga kako bi se uočilo da su one efemerne, trivijalne, banalne, suvišne… Sve to pokazuje da je društvo devalviralo kako iznutra tako i spolja. Istinsku književnost, kakva se stvara i danas, to ne može poništiti, ali i te kako doprinosi krizi povjerenja u obrazovanje, u znanje koje se stiče čitanjem knjiga.

Književnost nikada i nije bila lako dostupna, baš zato što je teška. A nije teška zato što želi da bude teška, već zato što želi da bude umjetnost, kako bi to, otprilike rekao, jedan američki pisac (Donald Bartelmi). Književnost stvara trajne vrijednosti, koje najezda šunda, žaba i skakavaca, ili urušavanje sistema vrijednosti čitavog jednog naraštaja, ne može uništiti. Stoga nemam dilemu da ćemo Homera, Šekspira, Andrića ili Dostojevskog čitati u raju, poneko i u paklu. 

SVOJINA

„Vuk na ovcu svoje pravo ima / ka tirjanin na slaba čovjeka“ – evo nešto o pravu svojine (o pravu jačega), za kojom slijede stihovi kojim Njagoš pruža apsolutnu prednost pravdi: „Al tirjanstvu stati nogom za vrat, / dovesti ga ka poznaniju prava, / to je ljudska dužnost najsvetija“. 

POETIKA

Cvetan Todorov napisao je knjigu pod nazivom „Poetika“. Кada je desetak godina nakon objavljivanja knjige upitan: šta je poetika? Odgovorio je: „Ne znam, ali siguran sam da nije više ono što sam mislio dok sam knjigu pisao“. Кako bih tek ja mogao govoriti o tome, kada sam jedino siguran da je to nekakva vještina. Reklo bi se, ne idem dalje od Aristotela. No, imam jednu autopoetičku pjesmu: Sada smo sigurni / otvorili smo oči / u svijetu koji nas / neće razumjeti (Sigurnost pjesme)

PROGRES

Još jedna ljupka riječ iz registra socijalističkih uspomena. U redu, pošteno je reći tada se ona još smisleno koristila, a danas jedino u službi lažova. Primjera radi, neki političar radi svoj posao, a onda gleda od toga da napravi medijsku (dakle sliku lažnog progresa) i opštenarodnu svečanost. Skupi se, tako, bal vampira da aplaudira dok neki gradonačelnik presijeca vrpcu kojom otpočinje izgradnja vodovoda u prigradskom naselju.

PROFESOR

Nekada je učitelj bio ponos za čitavo selo, a sad – biti ili ne biti profesor. 

DANILO KIŠ

„Sa stanovišta večnosti sve je beznadežno. Ali, kao što je Jonesko nedavno rekao: postoje dva velika metafizička oslonca, ljubav i smrt, oni su supstanca naše egzistencije i književnost nam pomaže da ih budemo svesni.“ ‒ Čak i danas ima predatora što ne razumiju Кišov citatni postupak.