Izgleda da je avgust mjesec kada sila poručuje jednom narodu da nije dobrodošao na vlastitom ognjištu. Iako se jedni još nisu oporavili od oluje u kojoj su neki novi vjetrovi preko noći odnijeli sve što su pokoljenja stvarala, druge već tjeraju da pristaju na ono na šta ne bi pristao niko ko se nije odrekao svog genetskog koda. U vremenu u kome je stvar dobila prioritet nad ličnošću, parčetom papira mora da se nanovo potvrdi i dogovori ono što je vjekovima bilo samorazumljivo. Katkad se čini da u takvim kafkijanskim situacijama, kojih u vremenu u koje smo bačeni ne manjka, nikada nije posrijedi ono što treba da se nađe kao sadržaj nekog pravnog akta, već je uvijek stvar o formi samoj. Radi se, dakle, o jednoj neprekidnoj potrebi da forma demonstrira svoj prioritet nad sadržajem, o kontinuiranom podsjećanju da samo onaj koji prihvata da se potčini birokratiji zavređuje pravo na postojanje. Ukoliko nisi upisan u kojekakvim registrima, ako nisi ostavio traga u arhivima, ukoliko tvoje ime nije ostalo zabilježeno u fascikli nekog državnog službenika, nemaš pravo da kažeš da si postojao. A sve što važi za pojedince, važi i za zajednice, pod pretpostavkom da ih u građanskom društvu još može biti. Kako smo se upleli u ovu mrežu otuđenja, pitanje je koje postavljamo ove sedmice. Riječ više smo, stoga, tražili od pravnika Matije Stojanovića, čije komentare ključnih riječi čitate u nastavku.

MOŽURA

Možura, ime koje podsjeća na još jednu aferu. Aferu čije su pojedinosti izblijedjele protokom vremena. Niti se zna da li je bila istinita ili neistinita, niti ko je nevin a ko kriv. Niti je to, bilo kome, više i bitno. Samo se zna da se desila, a da je sada prohujala sa vihorom. Iza nje je ostalo samo ime koje kao skelet od školjke krasi crnogorsku svakodnevicu.

UGOVOR

U srpskom jeziku riječ ugovor ukazuje na sporazum koji se postigao razgovorom dveju strana. Ona je umnogome toplija od latinske (contractum – spojiti, svezati) ili engleske riječi (agreement – obostrano prihvatanje). Riječ ugovor u sebi nosi izvjesnu prisnost, neposrednost koja se takođe ponavlja u izreci našeg naroda – da se volovi vežu za rogove, a ljudi za riječ. Interesantno je, međutim, kako se u svim društvima, tokom njihovih najranijih razvojnih faza, sankcija za nepoštovanje dogovora nije ogledala u represiji državnog aparata, već u osudi sredine. Što bi mi rekli – bruka. Strah od toga da se čovjek obruka, da okalja svoj i obraz svoje familije, predstavljao je mnogo jači podsticaj pri ispunjenju preuzete obeveze od bilo koje savremene državne sankcije. Razlika u poimanju ugovora i ugovorenih obevaza se najbolje prati praćenjem promijene predstave o samoj riječi „ugovor“. Ugovor više ne predstavlja proizvod neposrednog i živog kontakta dvoje ljudi, zajedinčko i dvostrano obavezujuće djelo dvije ličnosti, već bezlično parče hartije na kojem je nešto napisano. Tako mnogi ljudi koji su se nešto ugovorili i među kojima postoji ugovor znaju da kažu: „a đe je ugovor!?“ – misleći, naravno, na parče hartije koje je u njihovom međusobnom poslovalju izostalo. Mnogi misle da kad ne postoji parče hartije, ne postoji ni ugovor. Korisno je znati da to nije slučaj. Da ugovor postoji kad god postoji i dogovor. I da svim pravima i obavezama iz ugovora, usmenih i pisanih, čijem ispunjenju ne doprinese strah od burke, mogu da doprinesu sudovi.

IZBOR

Izbor je potrvrda čovjeka. To njegov najljepši, ali i najstrašniji ukras. Ono što ga razlikuje od ostatka prirode. Svi imamo izbor, pa makar taj izbor bio – biti ili ne biti. Naša narodna etika, u duhu hrišćanstva, apsolutizuje izbor, a samim tim i čovjekovu slobodu. To najbolje izražava ono Njegoševo: „neka bude što biti ne može!“ I zaista, u toj rečenici se, kako je rekao Andrić, otkriva lozinka našeg narodnog etosa. Ta misao je prepuna hrišćanskog paradoksalizma i trijumfalizma koji pozivaju i podstiču čovjeka da istinski savlada naizgled neumoljive zakone ovog svijeta, od kojih se kao najstrašniji projavljuje – smrt, a poslije koje slijedi sve ono što savremeni svijet nosi: beznađe, tuga, bijeda, strah i malodušnost. Sve se to savlada prostom „loznikom“ – neka bude što biti ne može! Ipak, snaga te lozinke jeste u tome što ona poziva na svjedočenje istine čak i onda kad se čitav svijet naizgled ustrojio na način koji tu istinu poriče. Danas se sve više apsolutizuje čovjekov izbor – a sve manje uvažava i održava (bilo kakva) istina. Iako zanemarivanje neće ukinitu istinu, zanemarivanje čovjekove odgovornosti i njegovog neminovnog suočavanja sa istinom može samo da, u krajnjoj liniji, škodi čovjeku.

KOSOVO

Kosovo je najskuplja srpska riječ. O Kosovu je sve rečeno, a od nas zavisi samo hoće li biti i proživljeno.

ŠTRAJK

Prva asocijacija na štrajk jesu tzv. štrajkbrejkeri (strikebreakers). Tako su engleski sindikalci nazivali kolege koji su odbijale da sudjeluju u štrajku. Omdazde koje su štrajkbrejkeri trpjeli su bile vrlo brutalne i po pravilu fatalne. Današnjem čovjeku se ta vrsta solidarnost i fanatizam čine nestvarni. Kao i činjenica da su određeni pravni istituti i standardi koje danas pojmimo kao tekovine civilizovanog svijeta nerijetko imali vrlo krvave i necivilizovane korijene ili dimenzije. Tih korijena bi se valjalo prisjetiti.

SJEDNICA

Sjednica, iako etimološki predstavlja prilično idiličnu snliku, kad se pomene kao da unosi nemir u ljudske duše. Sjednice su dosadne, neproduktivne i duge. Na njima kao da se ne dešava ništa. U crnogorskoj političkoj tradiciji, naročito preddržavnoj, središno mjesto su zauzimali zborovi – opštecrnogorski i glavarski. Riječ „zbor“ savršeno odgovara smislu francuske riječi „parlament“ – mjesto na kojem se razgovara, zbori („parla“). Ipak, u srpskom jeziku se kao prevod za francusku riječ parlament ustalila riječ „skupština“. Time kao da se istakao dosadan statičan moment ovih događaja – činjenica da su se neki ljudi negdje okupili (baš kao što i riječ sjednica akcenatuje činjenicu da neki ljudi sjede). Možda bi bilo bliže suštini da smo, slično Francuzima, nastavili da koristimo riječ „zbor“ koji ističe dinamiku i suštinu tih događaja – razgovor koji se na njima događa. To naravno, sada nije moguće učiniti.

AVGUST

Avgust asocira na vrućine koje su u Crnoj Gori, a naročito Podgorici, često nesnošljive. Ipak, ono što ovaj mjesec čini izuzetnim jeste i činjenica da on, kroz svoje ime, već dvije hiljade godina pronosi sjećanje na rimskog imperatora Oktavijana Avgusta. To je dobar podsjetnik na to u kojoj su mjeri naši životi oblikovani prošlošću i u kojoj mjeri oni koji su živjeli prije nas, uprkos svemu, i dalje sačinjavaju cjelinu sa nama. To je zadivljujući podsjetnik na to koliko je jedan čovjek-smrtnik uspio da se upiše u istoriju i svakodnevnicu ljudi koji žive toliko poslije njega. Djeluje nestvarno kako sve promjene u vidu ratova, revolucija, šizmi, podjela, kataklizmi, otkrića itd. nijesu uspjele da zbrišu ime jednog čovjeka sa naših kalendara. Vreo avgust kao da svjedoči i o vrelom duhu tog jednog čovjeka, rimskog imperatora.

USTAV

Ako govorimo u najširem smislu, sva su politička društva, nezavisno od epohe, imala svoje ustave (konstitucije) jednako kao što svaki čovjek ima svoju konstituciju, dobru ili rđavu. Ipak, u užem smislu, ustav predstavlja, po pravilu pisani, akt koji sadrži tekst najviših i osnovnih normi jednog pravnog poretka. Takav ustav je koristan i gotovo neophodan svakom pravnom poretku. Međutim, upitno je koliko je moguće da jedan tako shvaćeni ustav pruži trajnu osnovu ne samo pravnom poretku, već i sveukupnom društvu. Da li je moguće da ustav bude vrhunski kohezivni faktor jednog društva? Kada su upitali jednog azijskog političkog mislioca iz 20. vijeka koje je njegovo mišljenje o posljedicama Francuske revolucije, on je odgovorio: „Još uvijek je prerano da dam odgovor na to pitanje“. Tako je još uvijek prerano, uprkos naizgled pozitivnim iskustvima SAD, Francuske i jednog broja drugih država, da se odgovori na pitanje da li je moguće da jedno društvo drži na okupu – isključivo ustavom? Da li je moguće da vjera u ustavne vrijednosti drži na okupu društvo ako u njemu ne postoje zajednička vjera, iskustvo, mit, istorija, narodnost ili druge vanpravne kategorije? Istorija o tome još uvijek nije dala svoj sud, a savremena svetska kretanja daju mnogo razloga za sumnju. Zasnovati jedno društvo na ustavu koji će predstavljati svojevrsni „osnovni dogovor“ članova tog društva nije moguće ukoliko članovi tog društva sebe zaista ne vide kao voljne i aktivne učesnike te takve interesne zajednice. Nemogućnost da pojedinac sebe doživi na taj način, ne mora biti proizvod nedostatka političke kulture, već može biti i rezultat prirodne privrženosti drugim kolektivnim identitetima – narodu, vjeri, plemenu – koji u očima tog pojedinca sasvim razumljivo mogu da predstavljaju osmišljeniju i prisniju zajednicu od asptraktne zajednice građana.

SISTEM

Sistem odnosno poredak postoji i u prirodi i u društvu. Čovjek ne može da promijeni prirodni poredak i njegova pravila, ali on može da promijeni društvene poretke, ali i njih samo djelimično, budući da su i oni uslovljeni ljudskom prirodom. Pored opšte ljudske prirode, svaki narod nosi svoju posebnu prirodu, baš kao i svako podneblje. Te karakteristike zakonodavac ne smije zanemarivati prilikom konstruisanja državno-pravnih poredaka. Pravilo koje niko ne poštuje, nije pravilo. Poredak koji se ne sprovodi, zapravo nije poredak. Čini se da se u našem društvu mnogo uspješnije, dosljednije i postojanije od pravnog poretka i njegovih normi, sprovode, važe, uvažavaju neformalne norme koje propisuju običaji, kultura, kurtoazija i druge društvene stihije. Mnogi se istrče, pa u elitističkom maniru krivicu za to prebacuju na narod. Ipak, istina je da za to ne treba kriviti (samo) narod već (i) zakonodavce. Svaki narod ima svoju dušu i svoje načine. Zakonodavac to treba da prepozna i iskoristi. Njegoš je znao da „ne treba novi zakon u staru zemlju“. Neka pravila zakonodavac jednostavno nije pozvan da normira iz prostog razloga što nije kadar da ih primjeni. Mudrost je to znati. Naravno, ne treba robovati svim narodnim stihijama, ali jednostavno treba prepoznati koje je zaista potrebno, a koje je (i) moguće promijeniti. Najbolji sudija toga da li se zakonodavac u svojoj procjeni prevario je istorija. Primjer tome su komunisti. Pored činjenice da su raspolagali neviđenim aparatom državne prinude, oni nijesu uspijeli da prekroje ni opštu ljudsku prirodu, ali ni duše narode kojima su vladali. Njihovi projekti su propali, a razne stihije protiv kojih su se borili su opstale. Zakonodavci nemaju luksuz da za propast svojih poduhvata krive narod. Isto kao što graditelj nema luksuz da sa propast svoje građevine krivi tle na kojoj je sagrađena. Pravi majstor neće pri izgradnji kuće da razmišlja samo o materijalu od kojeg će biti sagraćena, zanemarujući tle na kojoj ona mora biti sagraćena.Jer, može kuća biti od najsjajnijeg i najplemenitijeg materijala, ali ukoliko taj materijal ne odgovara podlozi, kuća će da se uruši. Mnogo je mudrije, stoga, graditi stabilne kuće koje možda neće biti podjednako lijepe za oči naših komšija, ali koje će nama koji živimo u njima biti udobnije, bezbjednije i prijatnije.