Miloš Crnjanski na početku svog romana “Kod Hiperborejaca”objašnjava da ne postoji samo jedan Rim, već da isto mjesto dijele onaj antički, Rim Katakombi, pa onaj Mikelanđelov, Napoleonov, i na kraju Rim iz dva svjetska rata. Svi ti različiti gradovi koji kohabitiraju u jednom nisu samo naslage kulturnog taloga, kako kaže, već i mrtvih ideja. Izgleda da je čuveni pisac i diplomata ovdje ipak previdio da je svaki od tih perioda u sebi bio bremenit sljedećim i da ideje nikada nisu mrtve, već da su sačuvane u novoj ideji koja se rađa i na istorijskoj ravni ispoljava. Sa druge strane, ne treba ovdje dozvoliti da unutrašnja logika istorije dobije primat nad čovjekom. Iako ima istine u tome da vrijeme rađa čovjeka, još je veća istina da se čovjek stvaralački odnosi prema vremenu i da piše nove stranice istorije po mjeri vlastite ličnosti. “Pokoljenja djela sude”, kako kaže najveći pjesnik među vladikama. Kako djelati i prema ni malo jednostavnom trenutku u kojem jesmo se odnositi, pitali smo profesora i poslanika u Skupštini Crne Gore, Miodraga Lekića.

GRAĐANSKO DRUŠTVO

Nastojeći da osvrti koji slijede ne zvuče kao brevijar opštih mjesta, ipak bih podsjetio da kompleksan pojam građanskog društva, posebno njegov nastanak u modernom smislu se neslučajno vezuje za Francusku revoluciju. 

  U toj revoluciji je brutalno giljotinom ubijen kralj i proglašeno njegovo visočanstvo – građanin.

   Francuski sitoyen, dakle građanin postaje centar javnog života, ravnopravan u pravima i slobodama. Time još nije garantovana stvarnost demokratskog i u svemu pravednog društva, već su samo stvoreni uslovi za njegovu izgradnju. Taj ispit je trajnog karaktera i polažu ga mnogi. Svakako, i sam građanin, da svojim stavom, bez obzira da li je ili u kojoj mjeri  javno angažovan, doprinosi zajedničkoj Javnoj stvari – Res publika.  

  Pogrešno je pojam građansko društvo redukovati na jednaka prava naroda. Ravnopravnost naroda u jednoj zajednici jeste važan činilac građanskog društva, ali sam pojam je višeslojan, sa mnogim, prije svega integrativnim vrijednosnim elementima.    Građanska hrabrost je posebno važan dio građanskog društva. U crnogorskoj prošlosti nije nedostajalo hrabrosti. Mnogo je primjera. Ipak pretežno hrabrosti kojoj je prethodila neka kolektivna organizovanost, u odbrani nacionalnog ili za pobjedu revolucionarnog ideala. Građanska hrabrost, neutemeljena u tradiciji, jeste nova pojava u Crnoj Gori. Njen rast će bitno uslovljavati kulturnu emancipaciju i ukupan progres naše zemlje.

MERITOKRATIJA

Uz ozbiljnu državnu politiku, dinamično građansko društvo, i meritokratija kao bitan segment demokratije jeste uslov bez kojeg društvo ne može napredovati. Podignuti kvalitet u svim oblastima društvenog života jedino omogućava da se Crna Gora ukotvi u svoj magistralan pravac. U stimulativnom ambijentu društva pravila – pitanje nije da jedna partija pobjedi drugu, nego da pobjedi zemlja.    

   Jednakost šansi ali i stimulisanje nesporno sposobnih su dvije strane meritokratiju.

    Izuzetno je važan način vrednovanja kvaliteta i sposobnosti. Diplome treba uvažiti, ali njihova hiperprodukcija zahtijeva oprez, zapravo dodatno valorizivanje.

  Neophodan je još veći oprez prema virtuelnim praksama vrednovanja. Recimo na društvenim i nedruštvenim mrežama. Tkz. lajkovi i njihov broj su možda nekome zavodljivi, posebno u stanjima otuđenosti od realnog života, pritom ostaju simboli nepouzdanosti. 

  Mjerljivi rezultati ostaju kriterijum istine o kvalitetu nečega i nekoga.

MANJINSKA VLADA

U očekivanju prave vlade koju bi karakterisali – kompetenentnost, opšte dobro, javna pristojnost – građanima se često nude mistifikacije, i to već od samih naziva vlade. Manjinska, ekspertska ( i ona je manjinska), tehnička, koncentraciona, privremena, tranziciona…..Kratko i nejasno! Ustav govori samo o vladi.  

  Manjinska vlada, trenutno i verbalno najaktuelnija, unosi možda najviše nejasnoća. Kažu da je manjinska  zato što nije većinska koju podržava većina. Ali i manjinsku vladu treba neko da podrži sa brojem koji čini većinu u parlamentu. U suprotnom ne može postojti. Bez većinske podrške u paralemntu vlada ne može da vlada. Makar se ona u rastajućem neznaju nazvala – manjinskom. 

   Suštinskije pitanje je u tome ko u parlamentu podržava vladu. Pobjedničke snage na izborima sa zajedničkim, makar minimumom zajedničkog programa ili se nova vlada sastavlja u novim kombinacijama, pa i sa onima poraženim na izborima.

   Dakle, lakoću upotrebe pojma manjinska vlada prate i teškoće prilikom objašnjenja dva najvažnija elementa. Ko je u sastavu vlade i ko je podržava u paralamentu.

   Još nema odgvora na sve ovo. 

   Dodajmo ovoj tipologiji vlada i onu nacionalnog jedinstva. U nešto dramatičnijoj terminologiji – nacionalnog spasa. Nastaje velikim kompromisim u nacionalnom (državnom) interesu.

   To je vlada iz cijelog političkog spektra. Obično nastaje u nekim vanrednim situacijama. Ratnim ili elementarnim nepogodama. Srećom ne živimo u ratnim ulovima. Nepogode su nešto rastegljiviji pojam.

  Ljudska ograničenost i nedoraslost političkih elita mogu dostići dimenzije elementarnih nepogoda. Istorija, ali i realnosti, to potvrđuju.

   Umjesto tipovanja na prefiks vlade nama je danas jednostavno potrebna ozbiljna vlada. Sa ona tri elementa iz prve rečenice.

POLITIČKI DIJALOG

Kultura uvažavanja drugog nije novog datuma. Platon je vodio dijalog u onom vrtu sa mladima da bi stigao do istine. Dijalog se vodi u ratu između zaraćenih strana.

   Čuje se često i ono – vrlinom dijaloga se dolazi do dogovora.

   Kod nas je savladana verbalana ili retorička strana ovog demokratskog imperativa. Suštinski, subjekti dijaloga su često blindirani u svojim pozicijama. Radi se o vojnicima jedne istine. Produžetak onog iskustva – čovjeka jedne knjige. 

    Dijalogom se stiže do kompromisa. Kompromis je drugo ime za demokratiju. Za život, neko bi dodao. Evropska unija funkcioniše na permanentnom kompromisu.

     A kompromis u našoj tradiciji nije bio baš na cijeni. Kompromiser je viđen kao mutan, “ni vino ni voda”.

     Pošto je, a uglavnom pod evropskim uticajem, verbalno savladan pojam dijalog, sada je ovdje u modi njegovo kombinovanje sa prokalmovanim crvenim linijama. Da se ne bi došlo do dogovora.   

    Kako stvari stoje, prije će Bajden i Putin odustati od prokalmovanih crvenih linija svojih super sila nego što će to učiniti politički subjekti u Crnoj Gori sa 620 hiljada stanovnika. Makar crnogorske crvene linije ponekad izgledale i tragikomično. I svojim ukupnim zbirom činile štetu Crnoj Gori.

DIPLOMATIJA

Više je značenja diplomatije. Vođenje spoljne politike, međunarodno pregovaranje, mirovne misije, državna diplomatska služba… 

  Pa i stila života pojedinaca koji – daleko od profesionalne diplomatije i naučenih protokola – darom prirode ili pameću uspijevaju da odmjerenim odnosima i komunikacijom prema drugima proizvede utisak diplomatskog ponašanja.

   Ivo Andrić je bio primjer diplomate u oba smisla. U onom profesionalnom ali i privatnom. Radio je u državno-diplomatkoj službi 20 godina sa  ličnim osobinama – uglađenosti, ljubaznosti, odmjerenim riječima, distance u odnosima prema drugim osobama. I centrima moći. Andrić je poslije Drugog svjetskog rata prihvatio status “etabliranog pisca” u socijalističkom jednopartijskom sistemu. Da bi izbjegao svoje učešće o pitanjima u javnom životu, stvarajući tako mir privatnosti, uslova za pisanje, čemu je sve podredio. Ovdje smo već kod diplomatije kao filozofije života.

    My country, Right or Wrong je često citiran moto diplomate kojim se izražava apriorna lojalnost svojoj zemlji. Drugim riječima, braniti sve u svojoj zemlje, pa i ono što je suprotno univezalnim pravilima. Recimo nacionalizam, kriminal, korupciju, ne poštovanje ljudskih prava.  Neophodno je ograničiti “vrlinu” apriorne odbrane realnosti svoje zemlje. U tim situacijam se nameće obaveza diplomate da u složenim iskušenjima vremena svoje misije – posijeduje kulturu lične odgovornosti.    

       A što kaže o neophodnim kvalitetima idelanog diplomate Harold Nikolson, u svojoj briljantnoj knjizi “Diplomacy”, koju sam kao profesor Istorije diplomatije i međunarodnog pregovaranja na rimskom univerzitetu LUISS studentima označio za obaveznu litetaturu.

“Iskrenost, preciznost, hladnokrvnost, strpljenje, dobro raspoloženje, skromnost, lojalnost. Ali pažnja! – reći će čitalac – zaboravljate inteligenciju, kulturu, razumnost, opreznost, gostoljublje, šarm, aktivnost, hrabrost i takt. Ne odgovaram, nisam ih zaboravio. Smatram da se te osobine podrazumjevaju.”

    Ako bismo smanjili ove visoke kriterijume koji ostaju ideal i prilagodili ih našoj stvarnosti onda treba insistirati na makar na nekim kriterijumima za slanje diplomata u neku zemlju.Dakle, određeni stepen lične kulture, znanje stranog jezika, poznavanje diplomatskog protokola, znanje istorije i političkog sistema zemlje, sposobnost diplomatskog stila ako je moguće i šarma prema sagovornicima, pa i onda kada im se izneseni stavovi ne sviđaju.

ITALIJA

Povezujći dvije teme, diplomatija i Italija, podsjećam da je moderna diplomatija, prema misljenju pomenutog Nikolsona, nastala u 16 vijeku upravo na teritoriji današnje italijanske države. Pa i sam naziv diplomatija koja potiče od riječi “diploma”, je vezana za Rim. Naime, u Rimskoj imperiji diploma je označavala ugravirani metalni znak na prtljagu putnika koji je njima mogao slobodno da se kreće konzularnim putevima velike rimske države. To su bila obiležja onoga što će se kasnije zvati diplomatski imunitet. 

   Ali jedno je Rimska imperija, drugo Italija, iako zajednički imaju Rim kao centar država. Samo su Musolini i fašistička ideologija vidijeli kontinuitet dvije države, očigledno inspirisani mitologijom kao osnovom nacionalizma. Fetišizacija države obično vodi propasti dražave, na ovaj ili onaj način. (Mi nemamo baš takvo nasleđe kao što je Rimska imerija, ali imamo provincijske nacionaliste koji teže što većem istorijskom “skoku u dalj” kako bi naučno “dokazali” veličinu svoje nacije, poželjno na štetu neke duge, komšijske.)   

    Italija je kasno, tek 1861. postatala ujedinjena dražva. Uprkos dugom kontinuitetu burnog zivota na njenom tlu. Jedan istoričar je kasno nastajanje Italije opisao kao buđenje uspavanje ljepotice nakon vjekovnog sna. 

    Veliki francuski pisac Flober je putujući Italijom pisao da: “ na poluostrvu sve izgleda lako i veselo, a osjeća se ‘gioia di vivere’ (radost života)”.

   Ova slika u raznim varijacijama se ponavljala u impresijama drugih stranaca. Ponavljala se, i ne bez razloga, slika visoke estetike, kako u ljepotama zemlje, tako i visoke umjetnosti. Muzika, slikarstvo, kasnije film, uopšte umjetnost čini Italiju kulturnom super silom. 

 Ljepota je nacionalni resurs zemlje.

  O drugoj strani Italije, gdje nije baš sve umjetnost, nekom drugom prilikom.

KONFORMIZAM

Konformizam je linija manjeg otpora. Nekritički pogled na svijet, društvo, konkretnu sredinu. Suprotno građanskom. Zato je konformizam malograđanskog karaktera. Pristajanje  čovjeka da je objekat a ne subjekat koji bi uticao na tokove svoje sredine.

   Konformizmu pogodije konzumizam. Ako lične privilegije omogućavaju konzumistički život onda su jasni razlozi za konformistički život i misao.

   Zanimljiv je za izučavanje prelazak iz komunizma u konzumizam. Ovdje je u Crnoj Gori to izvedeno vrlo lagano. Pojavljujući se u džemperima kao komunistička avangarda omladinski rukovodioci su se vrlo brzo napravili zaokret od komunizma kao konzumizmu. Od građana je traženo da budu konformisti i sve to gledaju bez otpora. 

    Vrh vlasti je pretendovao da se konsenzualno, dakle širokim konsenzusom društva, usvoji korupcionaški model dražve.   

    Sastavni dio konformizma u ovoj priči jeste kolektivna amnezija o tome ko je opostušio zemlju.

   Da će sve prikriti snijegovi i šaš.

IZDAJA

Manje je dokazima utvrđenih izdaja u istoriji i mnogo više onih koje su fabrikovane političko – ideološkim diskvalifikacijama. Ove druge su imale i svoje pravne epiloge. Nekada i ubistvima. Pa i zločinima. Izdaja često zavisi od onoga ko je proglašava. Fenomen je šireg obima. 

    U Crnoj Gori je brzina proglašavanja izdajnika kroz istoriju imala tragične bilanse. Naročito u 20. vijeku, ideološkom vijeku. Nesavladana istorija je plodno tle za ponavljanje istih grešaka. Kultura sjećanja se pretvara u građanski rat sjećanja. Proizvođač izdajnika je siguran samo u svoju interpretaciju istorije. 

    Greške u politici, pogrešni izbori u nekom društvenom momentu zaslužuju kritike ali one se mogu saopštiti terminima koji nisi diskvalifikacija izdajničkog snačenja.

   Današnje reprodukovanje ovog fenomena, posebno njegova širina u luku ukupnog političkog spektra, ima pretežno farsične boje. Međutim zabrinjava da demagozi, zapravo proizvođači izdajnika, makar bili manjina, imaju uspijeha u tom nečasnom poslu. Nekada se ima utisak da je malo ko ostao bez svog omiljenog izdajnika.

   Sve je pokazatelj i određene vokacije ka autodestukciji. Zato je tema ozbiljna.

  Dokle će trajati – mi i oni? Zašto ne ispred njih – ona, Crna Gora?  

    Danas je Crna Gora opet na raskrsnici nalazeći se između novog pokušaja i starih obmana.

   U gustoj magli laži i propagande, čiji je sastavni dio proizvodnja izdajnika, siguran je hod unazad. Postaje dosta pozdana jednačina da se iza rasta izdajnika krije stvarni rast kriminala i zaduživanja zemlje. 

   Onamo gdje postoji ozbiljna, pravna država, javna odgovornost, civilizacijki princip podijele vlasti tamo je mnogo manje prostora za necivilizovane podijele na izdajnike i one druge.

  A propuštena šansa za izgradnju ozbiljne države koja je uvjek i određeni kulturni obrazac jeste šansa za novu fasu istorije, za povratak neukroćenih aveti prošlosti, sa starim i novim izdajama.

ODGOVORNOST

Periodi progresa nekog društva su u vremenu odgovornosti. I obratno. 

   Radi se o odgovornosti društva, individualnim odgovornostima, svakako i onih koji vodi državne poslove. 

  Često se prožimaju. U pozitivnom i negativnom smislu.

  Postoji dobrovoljna strana odgovornosti i kao takva ona je suštinska. Sankcije za neodogvornost, za prekršeno pravilo, prije svega ono pravnog karaktera, takođe ima pozitivnu funkciju u društvu.     

   Društvena odgovornost se ogleda i u pitanju javnog angažovanja. 

    Francuski pisac i filozof Žan Pol Sartr, veliki pristalica duštvenog angažovana kao oblika odgovornosti ovako postavlja izazov vremena.

  “Il ne s’agit pas de choisir son epoque, mais de se choisir en elle”. 

 ( “Ne radi se o tome kako izabrati svoju epohu, već kako izabrati sebe u njoj”)

   Nije mali broj onih koji se opredjeljuju da ostati po strani, od svih tabora. Ne bez argumenata. Oni ukazuju i na visok stepen zagađenja društvenog prostora u poremećenim vemenima. 

  Ali teško je negirati obavezu preuzimanja odgovornost za zaustavljenje pada, odgovornosti kojom se teži preokretu,  preusmjeravanju kretanja. 

   Dakle, postoje argumenti za učestvovanje u javnom životu kao oblik individualne i društvene odgovornosti. 

  Forme učešća su različite. Konačno ostaju izbori na kojim se daje ili oduzima povjerenje nosiocima državnih funkcija. I to je politički čin.

    Politika izvjesno nije sve. Ali je svuda. Politika je i određeni vrijednosni okvir koji determiniše individualne i kolektivne sudbine. Sve prepustiti drugima ili uzeti učešće?

    Kako god se riješi ova dilemma, sa pravima za i protiv, ostaje legitimnost javne kritike kao takođe oblik odgovornosti.   

    Kritika je sud o nečemu, i ona može biti pozitivna ili negativna, nekada i neutralna.

    Izvjesno, kritičko mišljenje, kritički dijalog, jesu bitan elemenat javno odgovornog društva.