Dok je Đoković na Vimbldonu ispisivao istoriju, mi smo ovu našu već ispisanu po ko zna koji put prekrajali i krpili, kako kome paše. Za razliku od Novaka koji je pokazao da mali čovjek može, kako je Slobodan Vladušić primijetio u jednom tekstu, prekinuti „žurku globalnog kapitala“, mi smo ponovo dozvolili da globalni kapital mijenja naše samorazumijevanje. Jedino što je tužnije od političke manipulacije Trinaestim julom jeste evidentno nepoznavanje vlastite istorije. Dok u Srebrenici uče da žive jedni sa drugima, nas njome svađaju, ne bismo li zaboravili na probleme i nezaliječene rane u vlastitom dvorištu. Na kraju valjda ostaje samo mali čovjek i njegova pregnuća da pokaže da je jači od svih velikih maniulacija. U duhu dešavanja u sedmici za nama, „riječi nedelje“ tumači istoričar Tomaš Damjanović.

TRINAESTI JUL

Ključni pojam za dualističkuprirodu naše istorije. Obično smo rastrzani između zanesenosti vjerom u beskrajne mogućnosti i nevoljnog mirenja sa polovičnim ishodima. Na jednom nivou su neporecivi istorijski fakti koji služe za ponos: međunarodno priznanje (1878) i opštenarodni ustanak (1941), što ovaj datum čini najznačajnijim u istoriji Crne Gore. Na drugom nivou su psihološke činjenice, one o kojima se manje ili nerado govori: razočaranje iliti iznevjerena očekivanja, jer Berlinski kongres, u pogledu onoga što je Crna Gora tražila, predstavlja ispunjenje minimalnih očekivanja, a antiokupatorski stav, iskazan 13. jula 1941, nije održao jedinstvo ustanika, pošto je zajednica iz koje izrastaju, nedugo potom, skliznula u građanski rat, čije posljedice osjećamo i danas. Razumljivo je da svako bira svjetliju stranu medalje za predstavljanje, s tim što vjerujem da bi, za naše mentalno zdravlje, bilo vrlo ljekovito ukoliko bismo se, pored poslovičnog glorifikovanja simbolike ovog datuma, osvrtali i na razloge zbog koji on predstavlja samo mogućnost, a ne i realizaciju htijenja generacija koje su ga simbolom učinile. 

Za kralj ovog poglavlja – naprstak kontrafaktualizma, kao tema za razmišljanje: kako bi izgledalo razdoblje nakon 13. jula 1941. godine da se, kojim slučajem, Crna Gora, umjesto u italijanskoj, nalazila u njemačkoj okupacionoj zoni?

ANTIFAŠIZAM

Dvostrukost kao usud. S jedne strane, imamo antifašizam, kao istorijski fenomen kojim se označava protivljenje ideologiji fašizma i svih drugih ekstremizama, s posebnim osvrtom na nacizam, a s druge strane, imamo savremeni samoprozvani antifašizam, kao sredstvo političke borbe sa svim neistomišljenicima, posve nezavisno od njihovog stvarnog političkog opredjeljenja. Kako je došlo do tako obespokojavajuće razlike u upotrebi jednog termina?

Antifašizam iz međuratnog i ratnog perioda je imao vrlo jasnog neprijatelja i, posljedično, prilično jasno značenje. Pobjeda nad Hitlerom i njegovim partnerima stvorila je posleratni svijet kakav poznajemo, a uprkos svim geopolitičkim mijenama do kojih je u međuvremenu došlo, antifašističko opredjeljenje je, u sređenim zajednicama, ostalo preduslov za ozbiljno bavljenje politikom, odnosno za relevantnost u javnoj sferi. U tom načelu – onom koje podrazumijeva odstranjenje ekstremizma kao legitimne političke opcije i, šire gledano, zaštitu ljudskih prava – ne nalazim ništa sporno. Problem nastaje pri zloupotrebi datog načela, odnosno pri pokušaju da se označi šta jeste, a šta nije ekstremizam, onda kada jedna od postojećih političkih opcija nastoji da, deklarativno se pozivajući na afirmativno konotirani istorijski pojam, izvrši psihološki transfer kojim bi svoju borbu za političku dominaciju – njeno očuvanje ili sticanje – i faktičko odstranjenje konkurencije u sadašnjem vremenu predstavila kao produžetak one borbe na život i smrt iz Drugog svjetskog rata. Radi se, dakle, o jednoj manipulativnoj igri, u kojoj se sjećanje na žrtve u borbi protiv fašizma i nacizma koristi kao sredstvo za pribavljanje istorijskog legitimiteta u savremenim političkim sukobima. Data instrumentalizacija je uslovila i povećanu frekventnost termina (anti)fašizam u javnom diskursu, pa smo u ozbiljnoj opasnosti, jer ovako osjetljivi istorijski termini, ukoliko se prečesto i nesavjesno koriste, lako mogu da pređu u rubriku plutajuća značenja. Takav epilog bi značio i relativizaciju odnosa između dobra i zla, a onda je, zaista, moguće probuditi se u svijetu u kome je nasilje norma. Paradoks istorije – a hoće se njoj takve stvari – jeste u tome što bi, da parafraziram jednu staru opasku, fašizam našeg doba odista mogao efektno da djela odjeven u ruho deklarativnog antifašizma.

REVIZIONIZAM

Druga strana priče koja uključuje (anti)fašizam. Te priče, barem u našoj zemlji, idu ruku pod ruku. Revizionizam je, ukratko, reinterpretacija ortodoksnih pogleda na povijesne procese, a u Crnoj Gori se takav način promišljanja, u kontekstu istorije Jugoslavije,doživljava kao pokušaj političkog rehabilitovanja ličnosti i pokreta koji su, u prošlosti, definisani kao zločinački i politički štetni po društvo. 

Što se postjugoslovenskog prostora tiče, Pandorina kutija je otvorena slomom jednopartijskog modela političkog uređenja. S obzirom na to da je KPJ/SKJ, tokom četiri i po decenije, imala tapiju na sva društveno-politička pitanja, uključujući i pravo na karakterisanje svojih protivnika, bez obzira na njihovo ideološko opredjeljenje, s naročitim osvrtom na zavjet ćutanja o sopstvenim zločinima, svako postjugoslovensko društvo, pa i crnogorsko, obrelo se, nakon 1991. godine, u posve novim okolnostima. S jedne strane, više nije bilo Partije koja je imala monopol nad istinom, premda je opstao njen interpretativni obrazac, ma kako se prema njemu odnosili, a sa druge strane su se pojavljivali simpatizeri svih mogućih strana političkog spektra, svi oni čije je djelovanje, sa ili bez valjanog opravdanja, bilo onemogućavano nakon Drugog svjetskog rata. To nas je, na koncu, dovelo do situacije u kojoj – po inerciji intelektualne lenjosti ili interesu koji nalaže zaštitu stečenog, odnosno borbu za sticanje političke moći – zauzimamo već postojeće i prilično prežvakane strane: za ili protiv interpretacija koje je nudila KPJ/SKJ, a da, sve do dana današnjeg, nijesmo iskoračili van date matrice. Preciznije rečeno, niti smo ulogu KPJ/SKJ osmatrali van ideološke prizme (komunizam/antikomunizam) niti smo njene političke neprijatelje ocjenjivali mimo okvira u kome, zapravo, ne govorimo o njima, nego o saglasju/nesaglasju sa ocjenama koje je, po datim pitanjima, pružala KPJ/SKJ.

Takvo stanje nas, kad se podvuče crta, dovodi do pozicije u kojoj, kada govorimo o KPJ/SKJ, nijesmo u mogućnosti da napravimo razliku između predratne borbe za klasnu jednakost i posleratne zloupotrebe moći kroz ispoljavanje nasilja, odnosno između ratnog otpora okupatoru i ratnih zločina, a pogled na ideološke neprijatelje nekad svemoćne partije još je zamućeniji: na tom polju tek nijesmo kadri da načinimo razliku između predratnih demokrata, republikaca antikomunista, monarhista i desnih ekstremista, potom ranog ratnog otpora okupatoru, pasivnosti, otvorene kolaboracije i ratnih zločina. Naši osvrti na antititoiste u poratnom razdoblju takođe su opterećeni konfuznim mislima, pa ne ispoljavamo sposobnost da načinimo distinkciju između staljinista, nacionalista i demokrata, pa tako, ni prilikom analize stanja tokom osamdesetih, ne razaznajemo razlike između titoista, staljinista i nacional-komunista te tradicionalnih desničara, evrodesničara i terorista. Ukratko, da bismo se valjano postavili prema pitanju revizionizma, prvo se moramo dobro upoznati sa prirodom svih onih ličnosti i pokreta koji bi bili podložni reviziji. Tako nešto nećemo izvesti dok god se koristimo neadekvatnim interpretativnim okvirom, zato što on, paradoksalno, ohrabruje neselektivnu reviziju svega i svačega, budući da mu temelj nije etička osuda društveno neprihvatljivog, nego politička presuda svim neistomišljenicima. Da bismo, dakle, stekli vještinu uočavanja razlika između pojedinaca i političkih struktura koji su svojevremeno (1) odstranjeni isključivo zbog antikomunizma i (2) onih koji su, osim antikomunizma, nosili i breme učešća u zločinima, valja nam napustiti izanđali interpretativni obrazac i intelektualno poštenje staviti ispred stečenih privilegija, težnje ka njima ili pijeteta prema sopstvenim porodičnim traumama.

ĐOKOVIĆ

Ako nastavi ovim tempom, moglo bi se desiti da preostala dva člana velike trojke, Nadal i Federer, ostanu upamćeni kao preteče nedvojbeno najvećeg igrača u istoriji. Ono što predstoji jeste, dakle, Đokovićeva borba za prelazak iz kategorije The Big Three u G.O.A.T. Jedna, rekao bih, zgodna paralela: svojevremeno su Magic i Bird prešli put od najboljih igrača svoje generacije, preko rivalstva sa Jordanom, do statusa briljantnih pojedinaca koji su podigli igru na viši nivo i najavili dolazak najvećeg. Još jedna moguća sličnost između Jordana i Đokovića: prvi je status najvećeg u svom sportu potvrdio uz furiozni drugi three-peat nakon jednoipogogodišnje pauze, a Đoković je, poslije taman jednoipogodišnjeg pada, nastavio mnogo žešće nego ikad prije: za nepune četirisezone je osvojio osam naslova, dok mu je, za prvih dvanaest titula, trebalo cijelih devet sezona. Njegov uspjeh u narednim godinama mogao bi da zavisi i od snage, odnosno trajanja pomenutih Nadala i Federera, jer je evidentno da ga oni motivišu mnogo više nego mlađi suparnici iz izgubljene generacije tenisera rođenih tokom devedesetih.

AIR MONTENEGRO

Ne znam kakva je pozadina osnivanja nove kompanije, a ostaje da vidimo da li će to donijeti neke bolje rezultate od onih koje je ostvarivala famozna Montenegro Airlines. Usuđujem se, ipak, da, prateći političko predstavljanje društvenog značaja ovih kompanija, primijetim jednu vrlo lošu zajedničku stranu i jedne i druge priče: u oba slučaja se, naime, pitanje avio-kompanije u državnom vlasništvu tretira maltene kao garant opstanka same države, stub nezavisnosti, što mi, kad to uporedim sa situacijom u kojoj se, recimo, nalazi Slovenija, djeluje pomalo infantilno, jer pomenuta država, koliko mi je poznato, nema nacionalnu avio-kompaniju, ali se, eto, još nije urušila.

DRŽAVNOST

Prema Rečniku Matice srpske, državnost predstavlja bitne odlike, odnosno svojstva države, kao što su nezavisnost, državno uređenje i dr. 

Javni prostor u Crnoj Gori, bezmalo petnaest godina unazad, za referentni okvir ima odrednicu državnost. Na jednoj strani političkog spektra su partije i pojedinci koji sebi pripisuju zasluge za obnovu državnosti – misleći na referendum, održan 2006. godine – premda je Crna Gora i u pomenuti referendumski proces stupila kao država, a ključno pitanje se ticalo izbora između punog međunarodnopravnog subjektiviteta i ostanka u državnoj zajednici. Dakle, teza o obnovi državnosti nije tačna, jer se ne može obnavljati ono što je postojalo i prije datuma obnove. Moglo bi se, polazeći od predreferendumskog statusa Crne Gore, govoriti o dobijanju punog međunarodnopravnog subjektiviteta, ali je to, izgleda, nedovoljno atraktivno postignuće za prefinjena čula ovdašnjih državoobnovitelja, a i bilo bi pomalo šizofreno, u takvoj situaciji, istrajavati u izgradnji mita o 88 godina dugoj okupaciji. Na sredini političkog spektra su stranke koje su nastajale nakon 2006. godine. Uvažavajući dominantni društveni diskurs, one pokušavaju da se prikažu prilježnijim braniocima državnih interesa – i državnosti, kao takve – od onih koji su pomenuti diskurs i definisali upravo u namjeri da svoju poziciju učine neupitnom. Na drugom kraju političkog spektra su akteri koji imaju problem da se pomire sa ireverzibilnošću referendumskog procesa, premda je primjetno da ni oni ne negiraju državnost Crne Gore, iako im se to, gebelsovskom logikom više puta ponovljene laži, učitava kao crimen. 

Šta se ovim hoće reći? U Crnoj Gori, za razliku od nekih sređenijih država, državnost ima dvostruko značenje: jedno je ono koje se odnosi na prostu činjenicu da Crna Gora, kao takva, ima državnost, a drugo značenje jeste  suštinsko za polje političke borbe. Na tom polju, državnost je oruđe za medijsku diskreditaciju političkih suparnika: onaj koji ima moć – a može je imati samo neko ko je, tokom prethodnih godina, bio na vlasti – definiše dominantni društveni diskurs, učitavanovo značenje u ključnu riječ i, nadalje, diskvalifikuje političku konkurenciju. 

Takvo držanje je u savršenom skladu sa ovdašnjom tradicijom: tokom prethodnih 150 godina su se mijenjali ključne riječi, kao simboli vrijednosti koje treba štititi (pravoslavlje, Starocrnogorci, Karađorđevići, titoizam, SRJ, državnost) ali ne i mehanizam kontrole, koji podrazumijeva postojanje političke elite, potom temeljne vrijednosti koja se čuva od izdajničke opozicije i, naravno, sama opozicija (islam, Hercegovci i Brđani, Petrovići, antititoisti, nepravoslavci, Srbi) kao posljednja stranica trougla. Mehanizam funkcioniše tako što elita definiše vječno ugroženu, ali, nekim čudom, neuništivu temeljnu vrijednost i neprijatelja, potom ubira prihode od svih, uključujući i antagoniste, ali se dio tog prihoda kasnije, upravo zbog učitane izdaje, ne redistribuira svima. Tako se gradi legitimitet za krađu – neko će to, možda, nazvati klasnim raslojavanjem – i institucionalizuje kolektivna krivica. U tom svjetlu doživljavam i potezanje termina državnost u posljednjih petnaest godina.

TRINAESTOJULSKA NAGRADA

Zakon o državnim nagradama propisuje da se Trinaestojulska nagrada dodjeljuje u čast Dana državnosti Crne Gore, kao godišnja i kao nagrada za životno djelo. 

Praksa kaže da je Trinaestojulska nagrada, od osnivanja do dana današnjeg, imala funkciju političkog priznanja zaslužnim pojedincima. Preciznije rečeno, politička elita daruje političko priznanje za stvaralaštvo, a laureat, u zamjenu za to, prihvatanjem nagrade pruža legitimitet za postojeće političko i društveno uređenje. Svrha te nagrade – a Crna Gora u tome, da se razumijemo, nije nikakav izuzetak – jeste u snaženju ideje o ispravnosti reprodukovanja postojećih društvenih i proizvodnih odnosa. Iz navedenog ne slijedi zaključak prema kome Trinaestojulsku nagradu ne dobijaju neka zaista izuzetna imena. Naprotiv, mnogi laureati su zaslužili najveća priznanja, ali ne manjka ni onih koji zavređuju takve nagrade, ali ih nijesu dobijali upravo zbog neslaganja sa dominantnim političkim diskursom. Na koncu, usuđujem se reći da su, baš kao što je slučaj sa bilo kojim drugim državnim ili međunarodnim priznanjem, Trinaestojulskoj nagradi vrsni stvaraoci potrebniji nego ona njima, dok sa osrednjim djelatnicima, razumljivo, stvari stoje sasvim suprotno.

SREBRENICA

Prva asocijacija: jeziv zločin, koji se zaista ničim i nikako ne može pravdati. 

Druga asocijacija: političke strukture koje Srebrenicu koriste kao simbolički kapital u (geo)političkoj borbi. To je, u svjetlu činjenice da su optuženi za navedeni ratni zločin pravosnažno osuđeni, ono što datu temu čini društveno relevantnom i van granica Bosne i Hercegovine. 

Rekao bih da bošnjačke političke stranke iz BiH levitiraju između razumljive ratne traume i težnje da, kroz korišćenje autoviktimizacije kao sidrišta nacionalnog identiteta, djeluju u pravcu ukidanja Republike Srpske i stvaranja unitarne države, u kojoj bi, zahvaljujući brojčanom odnosu, ostvarili političku nadmoć. S druge strane, među srpskim političkim strankama, postoji rascijepljenost između odnosa prema samoj Srebrenici, bijesa zbog ignorisanja činjenica koje upućuju i na srpske civilne žrtve te zebnje za sudbinu Republike Srpske – čije postojanje garantuje Dejtonski sporazum – odnosno straha od pozicije u kojoj bi se našao srpski narod u kontekstu nepostojanja institucionalne zaštite. Posljednji put kada su ostali bez bilo kakve institucionalne zaštite na cijeloj teritoriji BiH, doživjeli su Jasenovac, a ni iz posljednjeg rata nijesu izašli bez, najblaže rečeno, ozbiljnih trauma. 

Što se Crne Gore tiče, primjetna je, naročito u svjetlu skorašnjeg usvajanja rezolucije, dioba na nekoliko činilaca. S jedne strane, imamo opoziciju koja nastoji da, potezanjem ovakvih pitanja, zločin u Srebrenici politički upotrijebi dvojako: (1) kratkoročno, kao sredstvo političke diskvalifikacije partija koje čine novu većinu i (2) dugoročno, kao sredstvo za delegitimisanje bilo kakve desno orijentisane partije srpskog predznaka, vršeći jednačenje između srpske desnice i politike ratnih zločina. Da li postoje srpski desničari koji negiraju da se u Srebrenici desio bilo kakav zločin ili na to, ukoliko priznaju čin, afirmativno gledaju? Nažalost, ima ih, s tim što iz te činjenice ne slijedi zaključak koji upućuje na nužnost poistovjećivanja svake srpske desno orijentisane političke opcije i glorifikacije ratnih zločina. Postoji, dakle, ogromna razlika između opravdane osude ekstremističkih činilaca i a priori moralne diskvalifikacije svake desne političke strukture. Opozicija, međutim, preko Srebrenice, cilja upravo to jednačenje, nalazeći u tome zgodan način da se onemogući politički razvoj unutar ovdašnje srpske zajednice, kako bi se ona držala u stanju trajne pokornosti, kao zastrašujuće Drugo crnogorskog društva.

S druge strane, u ovdašnjoj novoj većini možemo razlikovati tri skupine: jedni dijele ideološki svjetonazor opozicije, drugi su podržali rezoluciju, procjenjujući da tako skidaju s dnevnog reda jedno opterećujuće pitanje, a treći nijesu podržali rezoluciju, premda niko od njih, ako me pamćenje dobro služi, nije negirao da se zločin dogodio. Ključno je pitanje političke kvalifikacije zločina, odnosno političkih posljedica do kojih takva kvalifikacija može da dovede.

MALI MEDIJI

Mnogi veliki mediji su se pretvorili u bolje ili gore prikrivene oglasne table onih od čije finansijske pomoći zavise, pa se, među ljudima koji ne žele da budu dio takve priče ili s prezirom odbacuju pasivno učešće u tako prljavoj igri, javila prirodna potreba da, svojim djelanjem, pokažu, i sebi i drugima, da je moguće i drugačije te da, kad se budu svodili računi, zbilja niko neće moći da kaže da je konformizam bio jedini put. „Rekoh i spasih dušu svoju.“ U tom smislu, smatram da je za uspješnu misiju svakog malog medija – a upravo je odanost misiji ono što im daje komparativnu prednost u odnosu na veće igrače – od presudne važnosti odsustvo želje za masovnošću i popularnošću po svaku cijenu, jer bi takva transformacija nužno bila obavijena faustovskom pogodbom, u kojoj bi, od početnog motiva, ostao tek isprazan slogan. 

Od posebnog značaja za ovdašnju medijsku scenu je i vaš Kombinat. Koristim ovu priliku da vam čestitam rođendan, uz želju da istrajete, jer je, osim čuvanja svijesti o misiji, upravo pitanje konstantnosti nešto što pravi razliku između ozbiljnog malog medija i one-hit wondera.

PLENUM 083

Nestranačka politička organizacija. Baš kao i u slučaju malih medija, to je pokušaj da se pitanja od javnog interesa promišljaju mimo tradicionalnog okvira, onog koji prepoznaje samo velike igrače, sklone stavljanju partikularizama ispred opštih interesa. Da li takvo gledište može postati mainstream? Ne može, niti je to poenta priče. Prosto rečeno, možda vas ne zanima politika, ali se ona svakako bavi vama, te je stoga veoma važno da se ljudi ohrabre i uključe u sferu odlučivanja o mnogim aspektima njihovih života. Koliko ćemo biti uspješni u tome ne zavisi samo od nas, ali imamo obavezu da u tom poslu budemo blizu gornje granice svojih mogućnosti.

KRIZA

Opšte mjesto svakog problema sa kojim se pojedinac i zajednica suočavaju. Pritiješnjeni između idealizovane prošlosti i maksimalističke vizije budućnosti, sadašnjicu doživljavamo kao permanentnu nestabilnost. Kriza je, dakle, sve ono čemu još ne možemo da pristupimo s ugodnog vremenskog razmaka, slobodni da mu učitamo nepostojeće značenje, u ime kompenzacije za nerealizovana iščekivanja.

EU INTEGRACIJE

Ambivalentnost, najblaže rečeno. 

S jedne strane, evidentno je da smo veoma daleko od prosjeka EU i da zbog toga – ali i zbog internih problema te organizacije – dan pristupa nije blizu, ako do njega uopšte i dođe. S tim u vezi, stičem utisak da iz Brisela na Balkan ponekad gledaju kroz prizmu kultur-rasizma i odsustva vjere u mogućnost da ovdašnje države ikada budu funkcionalne. Tu je, dakako, i računica u vidu jeftine radne snage na koju mogu da računaju kroz proces iseljavanja iz balkanskih država.S druge strane, ako govorimo o pozitivnim efektima pregovora o pridruživanju EU, rekao bih da je od ključnog značaja činjenica da, upravo zbog monitoringa iz Brisela, prethodna vlast nije bila u mogućnosti da se sa političkim neistomišljenicima konstantno obračunava na način blizak svom senzibilitetu, a o kakvoj se osjećajnosti radi, mogli bi da govore oni koji su gutali suzavac tokom brojnih protesta ili ljudi čijeg je člana porodice, pod tradicionalno nerazjašnjenim okolnostima viška opasnog znanja i manjka želje za šutnjom, pojeo mrak. Vjerujem da bi, evo nas opet na polju kontrafaktualizma, u odsustvu EU, odnosno pregovora sa tom organizacijom, ulični teror predstavljao svakodnevicu crnogorske politike.