Bilo bi dobro kada bismo mogli reći: “Bilo jednom, u galaksiji far far away…” Zapravo, upravo sada i to u našem dvorištu: patriotizam se mjeri dubinom novčanika i vrednuje novcem sumnjivog porijekla; živi se u zemlji čija ekonomija zavisi od crne ekonomije, a u čijim ljepotama su do nedavno mogli da uživaju samo odabrani i provjereno odani; mediji agresivno fabrikuju način razmišljanja orjentišući narodnu volju ka smjerovima prema kojima sami gravitiraju, polažući sve i svakog na oltar tih ciljeva – najčudnijim od svega se na koncu čini nespremnost bilo koga iz javnog života na tako što. Tamo gdje su decenijama gotovo isključivo partijski vojnici mogli da stvaraju i lagodno žive od svog stvaralaštva, smisleno je postaviti pitanje – gdje je mjesto umjetnosti u vremenu u kojem živimo i kakva je uloga slobodnog umjetnika u stvaranju jednog boljeg društva? U ovonedjeljnoj rubrici “Riječ nedelje” ovu tematiku problematizujemo sa Mirkom Radonjićem, rediteljem.

ANA KARENJINA

Tolstoj, književni lik, živa žena, ljubav, samoubistvo, brak, porodica, narkomanija, smrt,
suze, predstava, pregalaštvo, nezavisna scena, gledalac, posvećenost.

KOTORSKI FESTIVAL

Koji je u toku. Svijetli primjer posvećenosti grupe pojedinaca koji rade na njegovom renomeu istrajavajući u namjeri da pozorište za djecu i mlade treba i mora da bude nešto više od šarene laže sa songovima i ‘poukom’. Festival koji izranja iz potreba lokalne zajednice, ali ih nadgrađuje i oplemenjuje. Festival koji nastoji da od cijelog grada napravi scenu, a od mlade publike ljude bolje od nas samih. Malo li je.  

ŠKOLA GLUME

Dramski studio, ipak. Insistiranje na razlici to dvoje zvuči pretenciozno. Možda i jeste. Ali škola glume direktno asocira na ambijent u kojem djeca i mladi bivaju podučavani zanatu i glumačkim tehnikama na način na koji se isti prenose i na našim akademijama poniklim iz ruske škole. O limitima tih tehnika nije potrebno govoriti – dovoljno je vidjeti kako nam izgledaju pozorišne predstave. Važnije za kontekst o kojem govorim je to da takav vid prenošenja znanja samo produbljuje jaz između znanja i neznanja. Dramski studio, pak, upošljava dramske tehnike kao alatke razvoja ličnosti djece i mladih. Niko ih ničemu ne podučava, već isključivo pomaže da osvijeste svoje kapacitete i već postojeća znanja (uključujući i ona za koja ne znaju da ih posjeduju). Tako posao dramskog pedagoga nije da nekoga nešto podučava, već da kreira siguran ambijent unutar kojeg svako – pa i  on sam – uči da uči.  

ŠVERC

Realna ekonomija.

CNP

Zgrada od mermera i stakla u centru Podgorice. U toj zgradi ponekad ima naroda. A vjerujem da još uvijek ima i ljudi.

PATRIOTIZAM

Pojava koju na Balkanu treba sasvim zabraniti. Vjerovatno i šire, ali za Balkan sam sasvim siguran. Poslije iskustva raspada SFRJ i građanskog rata, dičiti se ljubavlju prema patrii, mahati svojom zastavom i nositi majicu/masku sa svojim grbom mi djeluje – ako sam blag: neukusno, a ako sam do kraja iskren: tupavo.

SLIKARSTVO

Piter Brojgel, Hijeronim Boš, Jan van Ajk, Pjero dela Franćeska, Matijas Grinvald, Leonardo da Vinči, Mikelanđelo Karavađo, Rembrant, Francisko Goja, Eduard Mane, Pol Sezan, Anri Matis, Gustav Klimt, Egon Šile, Paul Kle, Huan Miro, Amadeo Modiljani, Robert Raušenberg, Mark Rotko, Barnet Njuman, Fransis Bejkon, Tošimitsu Imai, Saj Tvombli, Žan Dibife, Gerhard Rihter, Anselm Kifer, Čak Klouz, Frenk Auerbah, Lusijan Frojd, Dejvid Hokni, Piter Doig… sve sami muškarci… to ipak nešto govori o istoriji slikarstva kojoj sam učen.

KRALJIČINA PLAŽA

Sve plaže treba da budu javno dobro. Ali činjenica da neko donosi svoj peškir na plažu i dalje ne znači da smo društvo jednakih šansi.

PREMIJEROVE ĆERKE

Osjećam se blagosloveno-neznaveno zarad činjenice da ove dvije riječi u meni ne bude ama baš nikakvu asocijaciju.

ANGAŽOVANA UMJETNOST

Upravo neki od gorenavedenih termina, odnosno “riječi nedjelje” i moje rvanje (sa sobom) kako da odgovorim na njih a da ne zapadnem u fejsbukaško-tviterašku samopravednost mogu da posluže kao odskočna daska za priču o angažmanu u umjetnosti. Svaka dobra umjetnost je angažovana. A angažovana umjetnost je politična. Kad okolnosti od nje to zahtijevaju, ona mora da bude i dnevno politička, što podrazumijeva da umjetnici skinu koprenu znakova i simbola i vrištećoj stvarnosti se obrate vrišteći. Ujedno, neoliberalna dogma postavlja pred umjetnike angažman kao zahtjev, pretvarajući ga u niz štrikova koje je nužno udariti pored djela, čime ga udaljavaju od umjetnosti, dok političke strukture i umjetnost razvrstavaju u našu i njihovu. Kako putovati, a ne postati turista? – pita  se Anri Mišo. Odgovor (možda!) leži u tome da je potrebno angažman umjetnosti tražiti u etičkim kategorijama koje leže van trenutno važećeg morala. Na svima nama je da se pitamo: Koliko ćemo biti hrabri?