Nije potrebno da se bude hajdegerijancem da bi se zaključilo da živimo u doba slike, doba u kojem je svijet sam postao slika. Naspram nekad strastveno tražene misaone projekcije koja bi na adekvatan način ‘oslikala’ ono što svijet ‘po sebi’ jeste, danas se ta opčinjenost samom stvari radikalno zaokrenula u pravcu opčinjenosti pojedinca samim sobom, i to tako da iz te opčinjenosti proizlazi potreba da se pokaže i eventualno drugima nametne vlastita slika svijeta. Nedeljno je jutro, a društvene mreže su preplavljenje fotografijama koje ilustruju različite vizije onoga što bi ta činjenica trebalo da znači. Kao u nekom javnom nadmetanju u kojem svi učestvujemo ili na koje smo u najmanjem svi pozvani, igramo najrazličitije uloge i puštamo i sam dan da odigra svoj dio. Nikada u ovolikoj mjeri nisu bile istinite Šekspirove riječi da je sam svijet svojevrsna pozornica, iako smo u ovom vremenu ponekad skloni da u virtuelnom prostoru igramo i uloge koje nisu sasvim naše u svijetu koji se i dalje nalazi s onu stranu tehnologije. Uhvaćeni u ovoj svakidašnjoj artificijelnosti u kojoj se često briše granica između stvarnosti i umjetnosti, riječ više o onome što ona zapravo jeste tražili smo od glumice Lare Dragović.

GLUMA

Gluma je svačiji drugi omiljeni posao . – Jack Nicklson.

Postoji nešto fascinantno u tome da slušamo i gledamo neku priču, događanje. Toliko fascinantno da se to nije promijenilo još od antičke Grčke. Mijenjaju se forme, ali je suština ostala ista. 

Potreba za igrom, maštanjem i komunikacijom sa djetetom u sebi ne jenjava još od najranijeg uzrasta u mom slučaju. Osjećaj očaranosti i i radosti nakon gledanja prve predstave u pozorištu bio je presudan da poželim da pokušam da se bavim ovim pozivom. Bez obzira na to da li ću se u budućnosti baviti ovim poslom, vjerujem da su tri godine provedene na Fakultetu dramskih umjetnosti najdragocjeniji period za moje sazrijevanje, za otvaranje, za razvijanje tolerancije, empatije, za prihvatanje svijeta i za bolje razumijevanje sebe i drugih. Radujem se svakom danu provedenom u igri, u razmjeni sa kolegama, u pronalaženju konkretnijih rješenja za neku scenu. Smatram da je gluma, bilo na pozorištu ili na filmu, slična medicini :  Zahtijeva učenje i spremnost na učenje cijelog života (za onog ko hoće da bude dobar doktor ili dobar glumac) ; svakoj ulozi, novom scenariju ili tekstu se pristupa kao da se sve kreće ispočetka, jer svaka uloga je jedinstvena, kao što je i svaki medicinski slučaj specifičan; kako medicina, tako i gluma tiče se čovjeka i njegovog života. Najveća razlika je u tome što loše postavljena dijagnoza  može ugroziti vaš život, loša gluma – ne, srećom.

ĐOKOVIĆ

Medijska pažnja ne jenjava kada je u pitanju slučaj sa Đokovićem, jer se konačni  ishod  očekuje iz dana u dan. Ipak je u pitanju najbolji teniser svijeta , koji igra po svojim pravilima. Zato ne čudi pomiješani feedback koji dolazi sa raznih strana, mnoge reakcije su očekivane. Izložen je ogromnom pritisku koji se teško podnosi i van terena, a kamoli u toku turnira, gdje treba da opravda titulu.

Kada je Novak u pitanju, za mene je oduvijek bio simbol upornosti, rada i riješenosti da se postigne zacrtani cilj. On je dokaz je da nije važno odakle si krenuo, već kuda si naumio da ideš. Put tenisera, sportiste generalno, je jedan od najtežih i zahtijeva nesluteće odricanje. Kako je moj mlađi brat u svijetu sporta, upravo tenisa, upućena sam u količinu discipline, truda, energije i posvećenosti  koju osoba mora da posjeduje da bi se ostvarila kao sportista. Divim se takvim sportistima i trudim se da kod sebe razvijem tu vrstu ,, drila”.

GRADSKO POZORIŠTE

Pozorište koje je proslavilo pozamašnih sedamdeset godina postojanja. Sinonim za zdravu, prijatnu i  kolegijalnu atmosferu. Pozorište u kom ostvarujem svoje glumačke početke, gdje se uvijek osjećam dobrodošlo i koje otvara vrata mladim ljudima, studentima.  Prve predstave koje sam gledala su upravo produkcije Gradskog pozorišta koje osim večernjeg programa, njeguje i program za djecu koji je nezamislivo važan i ne bi smio biti zapostavljen. Vjerujem da će nakon useljenja u svoju zgradu  pokazati pun potencijal, kojim se i sada ističe, uprkos izostanku sopstvene zgrade

ANTIVAKSER

Polako, ali sigurno se uvjeravam da je nastao svijet medijske manipulacije, dezinformacija i beskompromisnog vjerovanja portalima. Korona virus je i dalje najvažnija vijest na početku ove godine i ko zna do kada će tako biti. Ljudima je zavladao strah, strah od ljudskog dodira, bliskosti; Prave se neprestane podjele na vjerujuće i nevjerujuće; na vakcinisane i antivaksere… A zapravo, svako čita i vjeruje vijestima kojima želi da vjeruje. 

Mnogo glumimo za vrijeme ove pandemije – glumimo doktore, naučnike, teoretičare zavjera, nakon samo jednog objavljenog članka na blic.rs. Svi znaju sve i sole pamet ovim drugima. Nisam mšljenja da treba ljude prisiljavati na nešto što oni ne žele; ali sa druge strane, smatram da ne treba ni forsirati svoj stečen stav zasnovan na banalnom portalu i ubjeđivati druge u njega.

SCENA

Svijet kao pozornica. Može biti pozorišta i bez scene – pozorište je tamo gdje su glumci, sposobni, voljni i vrijedni. Sve može postati scena za onoga ko ima mašte. To je prostor gdje se glumac treba osjećati kao svoj na svome i tome se vježba svaki student na akademiji. Ima onih koji to osvoje lako, a ima i nas kojima je trebalo neko vrijeme da povjerujemo da pripadamo tu.  Scena proljepšava, ali i poružnjuje čovjeka, glumca. Jer  potpuno ogoljava, na sceni se sve vidi: tačno i netačno;  istinito i lažno;  ukočeno i opušteno. Glume ne može biti prije te opuštenosti, prije prihvatanja scenskog prostora i sebe u tom prostoru.

UKROĆENA GOROPAD

Januarski dani su u znaku iščekivanja nastavka na radu na ,,Ukroćenoj goropadi” u režiji Dejana Projkovskog u produkciji Gradskog pozorišta. Rad na predstavi smo započeli u oktobru, premijera je 3. februara, tako da smo zaista imali vremena da dobro prostudiramo tekst i Šekspirovu misao, ali i njen sadašnji smisao koji želimo da oživimo. Šekspir je uvijek najveći pozorišni izazov, kome smatram da smo pristupili hrabro, razigrano i sa razumijevanjem. Pitanje je ko je danas ukroćena goropad,  gdje smo danas i koliko smo daleko odmakli od ondašnjeg položaja žene i očekivanja od nje.

Proces ću pamtiti kao jedan od najzabavnijih, sa puno smijeha, što je dobro jer je komedija u pitanju. Ekipa koja čini predstavu je jako mlada, tako da je i to uticalo na dobru, poletnu energiju koja će sigurno biti jedan od glavnih pečata predstave.

THE HAND OF GOD

Čuveni gol Dijega Maradone u četvrt finalu 1986. FIFA world cup- a, postignut uz malu pomoć božije ruke, kako je fudbaler izjavio i doveo Argentinu do pobjede. The hand of god – Najnoviji film Paola Sorentina, inspirisan stvarnim događajima iz njegovog života, koji je na mojoj listi čekanja za filmove koje treba da pogledam. Prenešeno mi je da nije jedan od njegovih najboljih filmova, ali da prija. Nadam se da ću ga uskoro odgledati.

BLADU MUN

Nova produkcija Crnogorskog Narodnog pozorišta, rediteljke Ane Đordjević, inspirisana italijanskim filmom Perfetti Sconosciuti. Iako ne tretira naročito vesele teme, predstava je bogata humorom kojim se prevazilaze mračne tajne koje svaki lik nosi sa sobom. Komad je aktuelan i tiče se današnjeg društva koje sakriva život u telefone, društva u kome se brakovi, veze i prijateljstva sve lakše sklapaju, pa samim tim i raspadaju. Krvavi mjesec – početak kraja.

DŽON KARPENTER

Kultni američki horor reditelj, mnogima jedan od omiljenih koji 16.januara slavi 74.rodjendan. Meni je najpoznatiji po filmu ,, Noć vještica” ( 1976.). Odavno nije režirao, od 2010. godine, ali se 2018. godine vratio na velika platna, kao kompozitor i izvršni producent za horor nastavak Halloween-a. Sada mnogi iščekuju premijeru filma Halloween Kills, za koji on potpisuje muziku.

Naročito zanimljivo u vezi sa njim jeste to da je on sam komponovao većinu muzike za svoje filmove i baš time se i uglavnom trenutno samo i bavi.

KAMERA

Jedan od glumčevih najbliskijih prijatelja. Najtananije oko koje sve upija i pažljivo sluša. Nepogrešivo reaguje na laž. Nadam se da ću ubuduće više biti u mogućnosti da se oprobam ispred kamere, jer gluma pred kamerom zahtijeva jednaku vježbu koliko i gluma na daskama. Kamera iziskuje dodatnu koncentraciju, fokus na partnera, a prije svega aktivno slušanje. Zato mnogi glumu pred kamerom nazivaju – reagovanjem. Kamera me takođe asocira i na fotografsku umjetnost, koju mnogo volim. Živimo u svijetu fotografije, gdje svaki, pa i najbanalniji trenuci ostaju zabilježeni. Ipak, prava fotografska umjetnost jasno isplivava iz mora svakojakosti. Kada? Kad fotografija priča priču, kao u glumi.