Svako živi noseći u njedrima neku svoju ranu. Kad bi se ti naši bolovi mogli jasno vidjeti, možda bismo jedni za druge imali više razumijevanja. Zašto se srdimo, zašto smo oštri na jeziku, zašto vidimo zlo prije dobrog, zašto očekujemo loše prije radosti, zašto smo povučeni, zašto nedruštveni, zašto oprezni, zašto… Kad bismo razumjeli jedni druge, možda bismo mogli lakše i doživjeti tuđu bol kao svoju i djelati u skladu s tim. Možda bismo tek tada shvatili da uvesti sankcije znači sankcionisati vlastito biće, ograničavati sebe zatvarajući se za ono čime bi nas drugi od kojeg smo se ogradili mogao duhovno obogatiti. Možda je svaka boljka proizvod otuđenosti, a svako ozdravljenje posljedica probuđenog radovanja za buduće susrete. Možda je da bismo zadovoljili zahtjev: “Budimo ljudi!” Dovoljno da osjetimo drugog ne čak ni kao produžetak nas samih, već kao ishodišnu tačku našeg bića i onoga iz čega se naše Ja budi. Jer to Ja jeste samo ako je u odnosu, drugačije to Ja i nije ništa. O odnosu prema drugom danas učimo od Nikoline Miljić, socijalne radnice u Savezu slijepih Crne Gore.

SAVEZ SLIJEPIH

Primjer, u svakom smislu te riječi. Primjer dobro organizovanog rada unutar organizacije, primjer transparentnog informisanja javnosti, primjer odgovornog vođenja računa o svojim članovima, primjer nenametljivog, ali efikasnog i sadržajnog ukazivanja i ispravljanja loših praksi, primjer nulte tolerancije na nepotizam, primjer kolegijalnosti i dobrog upravljanja cijelim timom i najviše od svega, primjer potpune ravnopravnosti i nediskriminacije, po svim osnovama.

Moje prvo radno mjesto i pokazatelj „dobre sreće“ na putu (samo)ostvarivanja. Ne mogu reći da me i prije zaposlenja sreća nije poslužila, ali je u današnje vrijeme i u našem društvu zaista rijetkost upoznati, raditi i učiti od, u ljudskom smislu, vrijednih ljudi.

Meni lično, iskustvo i rad koje sam do sada stekla i i dalje stičem u Savezu slijepih Crne Gore je dragocjeno. U ovoj organizaciji se usavršavam lično i profesionalno. Kada sam, po završenim studijama i sa prilično bogatim praktičnim iskustvom, razmišljala o budućem radnom mjestu htjela sam samo jedno: da volim svoj posao i da svakog dana nasmijana dolazim i odlazim kući. I zahvalna sam što mi se to i ostvarilo. Ciljevi se u životu uvijek mijenjaju, jer neprestano rastemo i sazrijevamo sa novim iskustvima i različitim životnim situacijama, ali sam dobro zapamtila da čovjek može samo dva puta u životu da pogriješi: u izboru životnog partnera i budućeg zanimanja. Kako stvari danas stoje, izgleda da sam napravila dobar izbor.

BRAŠNO

Jednom dijelu našeg društva, samo još jedan “tovar na tovaru”, a onom drugom misaona imenica. Krizne situacije su oduvijek pokazivale snagu i racionalnost jednog društva, ali i povećavale jaz koji u njemu postoji. Ne znam da li je ovo vrijeme u kojem živimo jedno od takvih, ali sam sasvim sigurna da oslikava ko smo i kakvi smo. Dok jedni gramzivo prikupljaju džakove i tone jedne od osnovnih životnih namirnica, drugi je sebi i svojoj djeci ne mogu priuštiti ni danas, a kamo li napraviti zalihe za naredni period. I šta te zalihe uopšte predstavljaju? Po mom mišljenju, opštu gramzivost, halapljivost i strah samo o jednom: da nam stomak ne bude prazan! O glavi i duši, nekom drugom prilikom. Svakako nam ne prijeti nestašica knjiga (kako bi se to i moglo desiti, djeca nam ni lektire ne čitaju), tako da ima vremena… Ne znam koja velika kriza izazvana različitim društvenim tokovima i tekovinama je trajala toliko da ste se odjednom mogli obezbijediti namirnicama sve do njenog kraja, niti znam koliko su namirnice koje taložomo po podrumima, ostavama, ispod stepeništa i na tavanima spremne da sasvim očuvane izdrže ljetnjih +40ºC, ali znam da zaliha u mojoj kući ima tek toliko da ćerki mogu da napravim palačinke ili krofne ako želi. Za sve ostalo, kako bude našim komšijama, nema bude i nama.

SOCIJALNI RAD

Divna nauka i težak životni poziv. I da biram ponovo čime ću se u životu baviti, opet bih izabrala isto. Socijalni rad je neprekidna briga o drugom čovjeku, o njegovim potrebama, problemima, mogućnostima i po-moći koju mu kao pojedinci, prijatelji ili profesionalci možemo pružiti. Ali socijalni rad je i stalno proučavanje različitih društvenih grupa, pokušavajući da se shvati kako i na kojim principima funkcioniše i održava se zajednica. Gotovo nemoguće, ali zanimljivo i uvijek izazovno.

Kada sam se upisivala na studijski program Socijalna politika i socijalni rad na Fakultetu političkih nauka, nisam mogla ni pretpostaviti šta će mi sve to putovanje do samoostvarivanja donijeti. Vjerovatno su neki veliki mislioci i (psiho)analitičari u pravu, saglasili se mi sa njima ili ne, ali većeg dijela sebe kao ličnosti, sopstvenih emocija, potencijala i ciljeva često nismo ni svjesni. Nisam bila ni ja prije gotovo osam godina, ali sam onim što sam iz sebe oslobodila izuzetno zadovoljna. Možda smo i sami skloni da tragamo za onim što nam, neotkriveno, nedostaje i ovaj poziv zasigurno me je naučio da uobličim međuljudske odnose i postanem svjesna sebe, svoje uloge i smisla postojanja. Ipak, svakog dana se nekom, makar i sitnicom iznenenadim, pa su mi prostranstva sopstvenog uma najdraže polje istraživanja.

SANKCIJE

U prvi mah, uskraćivanje. U drugi, savremeni, demokratski način vaspitavanja neposlušnih i disciplinovanja pretencioznih. Ne osjećam se dovoljno stučnom, istorijskim činjenicama potkovanom i savremenom društvenom zbiljom informisanom da bih dala jasniju definiciju sankcija. Kada se sjetim onih koje su (pre)živjeli naši roditelji i vidim ove koje su danas aktuelne, mnogo o njihovoj ispravnosti i neophodnosti mi daje odgovor na pitanje: ko ih inicira, a ko sprovodi?

PODRŠKA

Neophodnost. Mislim da baš niko ne može da živi potpuno sam, bez podrške, ma kakva ona bila. Čovjek je društveno, biće zajednice. Podrška je, onda, za njega kao i vazduh. Od kada učimo prve riječi i korake, podrška i podsticaj su nam nemjerljivo važni. Pa i onda kada griješimo, kada zalutamo u nekim predgrađima života, podrška je nephodna kako bismo se vratili na pravi kolosjek. Kako kaže i pjesnik “najbritkije sablje kuju se od zagrljaja”, pa budite dovoljno darežljivi i poklonite ga svima. Nikada ne znate kroz šta drugi čovjek prolazi i u kakvim bitkama kuje svoje sablje, zato uvijek pomozite da pripreme oštrice. 😊

BIRALIŠTE

Bojno polje, unutrašnja arena u kojoj se sukobljavaju strahovi, pritisci, ucjene, iščekivanje, težnje ka promjenama, želje i mišljenje, činjenice i informacije, zadovoljstvo, osjećaj pripadnosti, hrabrost i (gle čuda) PRAVO!

Mislim da se nigdje kao kod nas ljudi ne spremaju za odlazak na biračko mjesto. Toliko puta ucijenjeni i prestrašeni, izgubili su osjećaj da samo ostvaruju svoje građansko, svim pravnim aktima zagarantovano pravo da izaberu ko će ih predstavljati. Da smo malo sređenija država, ne bismo morali ni znati ko nas to predstavlja, sve dok dobro radi svoj posao. Često gledamo slike iz razvijenih, najčešće skandinavskih zemalja, na kojima njihovi ministri, premijeri i predsjednici idu na posao metroom, autobusom ili biciklom, jedu svoju užinu pripremljenu kod kuće dok čekaju prema ustaljenom redu vožnje svoj voz/autobus/tramvaj i ljudi se ne okreću oko njih. U tome nema ničeg neobičnog, ničeg za čuđenje, jer oni zaista idu ili se vraćaju sa posla, kao i svi ostali. Mnogi ih ne primjećuju ili čak ne znaju ko su. Ako ikada dostignemo tu razvijenost, kulturu obavljanja posla za koji ste plaćeni (iz naših novčanika) i za čije obavljanje imate odgovornost, možda nam više neće biti neprijatno da zaokružimo broj koji želimo na biralištu. Možda nam tada od tog kruga na papiru iscrtanog hemijskom olovkom koju su koristili svi sa spiska (i oni koji na njemu nisu) prije nas neće zavisiti posao, karijera, porodica… Možda nam život bude lijep i prije i poslije izbora, možda nam urede gradove i saobraćajnice i bez približavanja tom svečanom činu – zato što je to njihov posao, možda se hrabrije izjasne o konkretnim pitanjima u konkretnim situacijama, možda budu malo pošteniji, principijelniji i dostojanstveniji… Možda politika ne bude ni elitini ni rđavi posao i možda nam zemlja zaista bude – zemlja svih nas.

E,da! Biralište je i ono mjesto koje do sada uopšte nije bilo pristupačno osobama s invaliditetom, tako da nikada nisu mogli glasati samostalno i tajno.

HUMANOST

Posle ljubavi, najljepša nijansa duše. Biti čovjek.

Iako to često čujemo, ja ne mislim da je manje dobrih ljudi od onih drugih. Samo ih je teže naći, jer su vjerovatno zauzeti čineći dobro. Lijepo je vidjeti čovjeka koji pomaže drugima, koji čini makar i mala djela (jer će činiti i velika kad mogne, kako kaže Marko Miljanov). Ali je mnogo ljepše činiti sebi dobro, svoju dušu ljubavlju umivati i radošću života zalivati. Onda vam ne trebaju uzori da biste bili dobri, bićete – jer osjećate da je to ispravno. Onda nećete ni brojati koliko je kojih i kakvih na svijetu, jer znate da samo za svoja djela možete da odgovarate. Kako je govorio i naš veliki Patrijarh Pavle: “Kada bi se svi držali ljubavi, ova zemlja bi bila raj. Ali, kada bi se svi držali bar onoga što je malo manje od ljubavi, jer ljubav je veza savršenstva; ako bi se makar držali principa “što ne želite sebi, ne činite ni drugima”, onda bi zemlja, ako ne bi postala baš raj, bila blizu raja.”

ATLETIKA

Miljama daleko od mene. Znam tek toliko da je Jusein Bolt najbrži čovjek na svijetu, a Jelena Isimbajeva najljepša sportistkinja ikada (o ukusima ne vrijedi raspravljati). Ako se malo potrudim, sjetiću se i Marije Vuković, naše najuspješnije atletičarke koja trenira u uslovima adekvatnim za organizovanje krosa u osnovnoj školi, a koja nas ipak raduje i čini ponosnima. Na tom spisku će se naći još i Ivana Vuleta, svijetli primjer velikog uspjeha male zemlje.

RAVNOPRAVNOST

Potpuno pogrešno shvaćen i upotrebljavan termin, čini mi se. Biti ravnopravan znači imati isti tretman kao i ostali, bez obzira na neko, odnosno na svako lično svojstvo.

Kod nas biti ravnopravan, često znači biti povlašćen. Raznorazne grupe pod plaštom ravnopravnosti traže zapravo povlašćen status, iako im ona nije ni narušena niti onemogućena.

Znam da društvo ne može, ne treba i ne smije biti homogenizovano. Dok sam još izučavala političke predmete, govoreći o ideologijama voljela sam da govorim o bašti punoj različitog cvijeća koja je lijepa baš zato što je takva – šarena i da cvijeće ne može biti ni iste boje kako se ono drugo ne bi osjetilo ugroženim niti ga treba sjeći da bi bilo jednako sa travom. Ja, dakle, volim različitosti, ali hoću i jednak tretman za svakog pojedinca u društvu, bez obzira što je drugačiji. Hoću da se poštuje i moje i urođeno dostojanstvo svakog grugog čovjeka, bez unaprijed dikriminisanih sa jedne i povlašćenih sa druge strane.

ŽIVOTNI STANDARD

Životni standard doživljavam kao srednju vrijednost između suprotnih i različitih mogućnosti i želja za formiranje životnih stilova.

Ako jedan dan provedete, na primjer, posmatrajući službenike u Vladi, Skupštini ili nekom Sudu, donijećete zaključak da je naš životni standard odličan. Ako neki drugi dan posvetite posjetama Centru za socijalni rad, gdje ljudi u redovima čekaju makar i za jednokratnu novčanu pomoć ili nekoj narodnoj kuhinji u kojoj se stotine porodica, naših sugrađana hrani, shvatićete koliko smo, zapravo, siromašni.

Životni standard te krajnosti ne prepoznaje, već nas stavlja na jednu izbalansiranu ravan i govori nam o prilikama, mogućnostima i potrebama jednog društva. Statističke podatke nikada nisam voljela, niti mislim da se čovjek može svesti na brojke, što neki šturi izvještaji ili predviđanja i planiranja rade.

Svaki čovjek je svemir za sebe i svako društvo bi ga moralo čuvati i poštovati kao temeljnu vrijednost svake zajednice i na kraju, države.