I šta sad? Pitamo se i mi ove nedelje, 9. januara 2022. godine, nakon što se ispraznila praznična trpeza i svako se vratio u svoja četiri zida da odtuguje sjutrašnji ponedeljak. Naš sagovornik daje radosne prognoze – eto novog (postizbornog) slavlja, blago nama! Dolazi na žur i jota, pa se pakuje i ona. Pridužila bi se i Vlada, ali nije lako da se đuska u graničnim situacijama… a Evropa samo što nije. Za Stefana Mitrovog Ljubišu ostadoše samo riječi da se s njima proslave dva vijeka od njegovog rođenja, ali i mi ćemo se, kao i on, dobro snaći u tom siromaštvu. Ako, svako za sebe, uz ova maštanja doda i neko svoje, kad se ispraćajući Božić sprema za Bogojavljenje, smiju nam se brci dok nas slike u glavi šalju sve do Nemanjinog grada. Tome u prilog, valja pomenuti da je kraj godine obilježio i Festival omladinske kulture “Nemanjin grad”, a urednik programa koji je u sklopu njega organizovan bio je likovni umjetnik i pero koje piše redove koji slijede, Mato Uljarević.

NEMANJIN GRAD

U centru, a van centra. 

U staroj tvrđavi tu i tamo prepozna se uzidan po koji kamen sa Duklje. Ispod tvrđave sakrivene pećine gdje su se krili Podgoričani kad su saveznici sravnili taj nekadašnji grad sa zemljom (Najvažnije što je od njega ostalo su te pećine). Svuda unaokolo razbacani ostaci arhitekture, od srednjovjekovne do socijalističke, a naravno i najreprezentativniji primjeri ove turbotranzicione koju živimo. Ima već neko vrijeme kako je instaliran veliki stakleni suncobran iznad hotela Podgorice koji stalno baca sjenku na Nemanjin grad, bez obzira sa koje strane je Sunce.

Ljeti se parovi sapliću mračnim stepeništima Nemanjinog grada, zimi na Bogojavljenje stotine ljudi skače sa njegove obale u ledenu Moraču. Dvije podgoričke džamije su u neposrednoj blizini, a tradicionalna podgorička litija već godinama ide ka manastiru koji je tamo. Nemanjin grad je, uvijek osunčani, mikro uzorak Podgorice. Idealno mjesto za jednu socijalnu arheologiju čiji je cilj da se pronađe duh ovog grada. 

Festival omladinske kulture Nemanjin grad održava se već dvije godine zaredom i rekao bih da je zaista postao prepoznatljiv događaj u Podgorici. Nadam se da ćemo ovog ljeta treći po redu festival uspjeti da održimo onako kako je prvenstveno zamišljen – u formi višednevne manifestacije na samoj tvrđavi ali i širom grada, koja će uključiti muzički, filmski, scenski, književni i likovni program i uvezati ga sa značajnim kulturno-istorijskim lokalitetima Podgorice.

VITO NIKOLIĆ

U Gradini grob do groba,
na dva jutra zemlje plodne
sto grobova, sto gradova
od Gradine – kud kod odem

Centar Podgorice je blokiran od ranih jutarnjih časova kada su Bokelji okupirali prilaz zgradi Opštine. Zahtjevaju da saznaju od kojih sredstava je Bokeška ulica obnovljena, a jedan dio bokeških autonomaša već je počeo ploču po ploču da utovara sa namjerom da ulicu odnesu u Kotor, gdje i pripada, kako tvrde. Ovo je izazvalo oštre reakcije tradicionalnih posjetilaca kafanskih bašti u ovoj ulici koji pristaju na pregovore samo oko onog dijela ulice prema pozorištu. Nije isključeno da će situacija eskalirati.

Porodica pokojnog Dijega Armanda Maradone trg Argentine je utovarila već juče uveče, a Mađari, Rumuni i Vojvođani zauzeli su sve ljuljaške u novom parku Panonskog mornara i ne daju djeci da se ljuljaju. Rusi ne mogu da nađu Moskovski most jer je tabla zamjenjena latiničnom i sva je prilika da će da ponesu Milenijum greškom. 

HOD

-Quo vadis, Domine? 
-Romam eo iterum crucifigi.

Hodati se može ukrug, bez cilja, u mjestu, hodati unazad, hodati ka nečemu, hodati od nečega, hodati iz raznih razloga ili bez razloga, hodati peripatetički, hodati radi hodanja. Hod može da bude bježanje, sustizanje, molitva, zametanje tragova, kretanje zajedno sa gomilom, kretanje protiv svih.

 „Hodite, poklonimo se i pripadnimo…“
„Hodam sad kao zombi…“

Najljepše se hoda u rodnom mjestu roditelja, to je vrsta pokloničkog hoda. Najteže se hoda kad imaš auto. 

Na Cetinju se hoda samo hoda radi, sve je previše blizu da bi se do njega stvarno hodalo. Živio sam tamo četiri godine, jedne od ljepših su cetinjske šetnje. U Podgorici se šeta uz korita rijeka, kao u svim gradovima koje presijecaju rijeke. 

Svaki prostor se dešifruje kretanjem kroz njega. Prava mapa grada je ona koju ucrtavamo svojim prolaskom, google maps je neuvjerljivi falsifikat.

Putovati da bi se „prošetalo“ je štetno hodanje – sužava vidike. Putovati da bi se work and travel, još štetnije. To je pasivno hodanje (kao i pasivno pušenje ono je gluplji izbor od svog aktivnog para). Sigurna garancija da mozgom nećeš mrdnuti. Nema neke razlike, smucati se po svom selu ili globalnom selu.

Hodanje u gomili je beskorisno (hodanje u grupi ne). Hodanje za drugim koji hoda je opasno. Ko slijepo prati vođu ne vidi da je vođa ćorav.

Svako drugo hodanje uglavnom širi vidike. Kad kreneš ka nečemu valjalo bi da stigneš tamo gdje si krenuo. Ukoliko nisi nacija ravnih tabana. 

2021

Prva godina bez DPS-a (valjda?)
200 godina od rođenja Dostojevskog
100 godina od otkirća insulina

Bespotrebna korona repriza koju više niko neće da gleda. Bespotrebna politička kriza koju svako hoće da gleda. Najštetnija stvar u 2021. godini je uvođenje Parlamentarnog kanala (Skupština bi trebala da funkcioniše van pogleda javnosti, preskočile bi se bespotrebne rasprave i otvorenije bi razgovarali).

Svaki građanin mora da usvoji sposobnost da procjeni kada je politička kriza realna stvar, a kada je hod u mjestu, vječita predizbornost, kontinuirana simulacija krize koja za naš život suštinski nije važna. Politički idiot je podjednako i nezainteresovani apstinent (koji u svemu vidi samo politikantsku mahinaciju) i vječito politički angažovan građanin (koji svako političko dešavanje prima k srcu i u svakom dnevnopolitičkom pičkaranju vidi događaj od sudbinske važnosti). Ko nije imao ovu sposobnost nije fino prošao u 2021.

Tu istu zrelost u širem smislu pokazujemo i kada prebacimo kanal u trenutku kad usred Dnevnika krene zlurado prebrojavanje mrtvih. Građanin mora da ima mehanizam filtriranja informacija, ne može da bude bez membrane u eri visoke informativne virulencije (Prosječni šizofreničar se bolje bori sa glasovima u glavi nego prosječni građanin sa glasovima sa TV-a). 

U korona projektu nije bila ključna 2020-ta godina, kada je inscenacija počela, nego 2021. kad se publika navikla.

LITIJA

Molitveni hod
Dvije godine, dovoljno dug period da zaboravimo da su se ikad desile. 
Predvodnici litija se najbolje snalaze sa novim sojevima korone – na bogoslovskom fakultetu se uči starogrčki alfabet.

Nakon dvije godine ne vidimo da su se ozbiljnije promjene desile na nekom drugom planu osim na političkom (možda?). A to valjda nije sve što nas zanima. Protesti onog formata trebali su da donesu kakvu takvu promjenu kulturne i društvene paradigme. Ne mislim da treba da se vratimo nekom predmodernom kulturnom modelu (gdje naši građanisti po automatizmu smještaju sve što ima veze sa religijom, pa i proteste koji su srušili autokratski režim) nego upravo suprotno, izađemo iz naučenog šablona, da se osavremenimo na jedan zdrav način koji podrazumjeva kreiranje nove, partijski neposredovane društvene stvarnosti, i njeno usklađivanje sa autentičnim duhom Crne Gore, a ne sa planiranim ciljevima nekakvog granta.

Crna Gora je još uvijek sablažnjiva pred bilo kakvom tradicijom koja je starija od 45te, zarobljena u reciklaži tema i uspješnih kulturnih sadržaja iz vremena Jugoslavije, slijepo usmjerena na evropske vrijednosti ne znajući koje su, spremna da naciju, državu i vođu izdigne na nivo božanstva, prepadnuta od svakog malo moćnijeg badže i ukratko, još uvijek daleko od sebe same. Kultura koja sebe ne poznaje i ne prepoznaje.

Litije su primjer autentičnog i nevjerovatno uspješnog mirnog protesta u političkoj istoriji Evrope i svijeta. Nažalost, živimo u zemlji gdje je ljude sramota vunenih čarapa koje im isplete baba nego idu da kupe iste takve u Delti. Pola nacije nosi crveni konac oko ruke i kucka tri puta o drvo, a prelazi ulicu kad vidi popa. I to ono „emancipovano“ pola koje s pažnjom čuči na regionalnoj konferenciji o __________ (umetni temu iz građanskog obrazovanja) i ide u Barselonu da se fotografiše ispred Sagrada Familia-e. 

Kada prosječnom Crnogorcu dođe do mozga da ne mora da traži mistično iskustvo na Tibetu a evropsku hrišćansku kulturu u Belgiji, da nije baš kulturno što mu je đed zatvarao kravu u crkvu iz 13. vijeka, i da babina čarapa bolje grije stopala od one iz Delte, onda možda krenemo sa mrtve tačke. 

Ono što svi mogu da uče od litijskih sabora je kako da se u borbi za svoja prava ne bude neartikulisana masa, nego civilizovana zajednica sa jasnim konsenzusom o vrijednostima, ciljevima i načinima djelovanja.

Naravno, litije su jednistvene po tome što nisu bile samo protest nego istovremeno i molitva.

2022

Ili Ucinjska 2202?
Novi Sad je evropska prestonica kulture
Pada vlast u Podgorici
Jota soj nastupa punom parom
Ako popusti Jota, eto (j)opet migranata
Ako ne bude migranata eto (j)opet rata 
Vlada 100% pada ili ne pada (to je Šredingerova vlada)
200 godina od rođenja Stjepana Mitrova Ljubiše

Zaprepastila me cijena jednog artikla, ali onda pomislih „pa to i nije tako skupo sa ovim novim platama“. Tek kasnije, ispred prodavnice i sa artiklom u ruci, sjetio sam se da nisam zaposlen.

Dvadest i dvije su sasvim zrele godine da se jedan vijek osamostali, nađe posao, oženi ili bar krene da pravi ozbiljne probleme. Obrisi onoga što će biti kad poraste postaju sve jasniji, tehnofeudalizam kao sistem ekonomskih odnosa, Zukenbergov metauniverzum kao dugo najavljivani matriks, nova polarizacija velikih sila, nove-stare NATO intervencije, jačanje nacionalnih država, zdravstvene vlasti kao nova institucija moći itd. Čovjek u dvadeset drugoj godini pravi najveće gluposti. Nije skroz besmisleno očekivati isto od jednog vijeka.

SLIKA

Slikar zna da je čovjek samo gomila mesa umotana u kožu

…

Još uvjek nemam dokaze ali snažno osjećam da je film samo iluzija sadržaja i da suštinski uvjek gledamo samo u prazan ekran. Da li isto pomisli i veliki Bog dok u dokolici lista kanale svog kosmičkog televizora?

Uvijek sam bio više za crtež. Slika je bojena površina koja se konkretizuje sve dok ne dođe do linije. Crtež je deduktivan, on počinje od linije, a završava se u površini, ne gubeći  liniju od koje počinje. U tom smislu drastično se razlikuju. Na neki način crtež je neposredniji i istinitiji. Stresa sa sebe svaki suvišak, naročito bojani. Pandan crtežu bi bila pjesma, a pandan slici roman.

Slika u širem smislu, kao vizuelna reprezentacija, progutala je svijet. Možda je to onaj Platonov strah. Ako je civilizacija do kraja dvadesetog vijeka bila civilizacija riječi, ona je danas hiperekspanzijom medija svakako postala civilizacija slike. Živimo u epohi beskonačnog umnoženja slike, eri dominacije vizuelnog (a vizuelno je najbolji provodnik nasilja, seksa i smrti).
Virilio govori o televizijskoj slici kao oružju – ekran se sastoji od hiljada elektromagnetnih topova koji ispaljuju svoje talase na gledaoca. Uveliko smo žrtve prećutnog rata ili globalnog eksperimenta koji podmeće sliku kao stvarnost. A svaka slika je samo praznina koja zrači. Njeno frenetično samoumnožavanje izaziva komešanje i odjek koji nam liči na sadržaj, koji nas zavodi simulacijom svog postojanja. Taj odjek neće vječno trajati, kada se sve slike istresu u svijet ta halabuka će odjednom da stane i nastupiće konačna tišina. Brak civilizaije sa slikom je njeno zaručenje sa smisaonim ništavilom, njeno odricanje od Riječi.

PRAZNICI

Nova godina je kokakola praznik

Praznik je u prirodi čovjeka. Odnosi se na ciklično razumjevanje života, na vječito ponavljanje već dogođenog. U pravolinijski shvaćenom vremenu događaj se odigrava samo jednom, u mitološkom on se iznova obnavlja, saživljava sa prirodom kao dio nje. Na taj način civilizacija „dovršava“ prirodu. Praznik je potezanje čovjeka ka vanvremenom.

Praznici često reflektuju aktuelnu ideologiju. Kao kad rođendan vođe postane Dan mladosti. Ili dan koji je najviše podjelio jedan narod postane Dan nezavisnosti (umjesto npr. dana kada je ta nezavisnost proglašena).

Aproprijacijom paganskih praznika hrišćani su „nametali“ novu vjeru. Aproprijacijom hrišćanskih praznika posthrišćanske ideologije su nametale ili nameću svoju religiju besklasnog društva, više rase ili kapitala. Christmas je odavno praznik kapitala. Praznik po mjeri holivudske romantične komedije. Sekularizovani praznik je uvijek praznik banalnosti.

Sad dolazimo do ozbiljnog problema – probaj da narušiš jednom holivud prazničaru njegovu kokakola&vatromet emociju tako što ćeš mu reći da to nije glavna stvar kod Božića. Deda Mraz, svetiljke, vilenjaci, irvasi, jelke postali su suština praznika čiji duboki smisao se danas ni po čemu ne može naslutiti.

Serotonin i lijepu porodičnu atmosferu (kao sa reklame) lako pomješamo sa svetim. 

Bez svog mističnog smisla i ritualne prakse, svaki praznik je samo sinonim za tv poslijepodne, sliku sa ženom van mjesta rezidencije, ženski uranak u Delta City i/ili pijanu noć po precjenjenim tarifama.

U novoj godini očekuje nas i novi državni praznik – Njegošev dan. Lijepo je čuti ali to samo po sebi ne znači ništa. Odavno postoji Njegoševa nagrada pa su je dobijali razni sa očima slijepi. Vrlo je važno, ali i vrlo rizično praznovati Njegoša. Ako bi se ijedan sekularni praznik u Crnoj Gori trebao shvatiti religiozno, onda je to taj.

SVETINJA

 „Hram je svetinja jer nije na prodaju“ (Ezra Paund)

Ne damo svetinje

Svaki čovjek ima svoju svetinju. Nekome je svetinja moć i vlast. Nekome je ljepota i umjetnost, nekome književnost, nekome novac. Nekome je svetinja zastava i država. Nekome je priroda svetinja. Nekome pravni zakon, nekome unutrašnji zakon. Nekome nešto još uzvišenije i nedokučivije. Nekome je uska čitava Vaseljena. 

Po tome šta smatra da mu je sveto, a još više po tome šta pokazuje da mu je sveto, najbolje se mjeri čovjek i narod. Kao i po tome koliko poštuje tuđe svetinje. 

Neke svetinje su previše materijalne, pa su samim tim mnogo gladne. One na kraju pojedu onoga ko im se klanja.