Piše: Aleksandar Novović

,,Najviši pravni akt jedne države“. Ovaj haiku bi samo izbiflali prefesorici i već bi bili u kvalifikaciji za prelaznu. A prelaz, kako tinejdžerima, tako danas i mnogim građanima je jedino što je bitno. Šta je stvarno Ustav nikoga nije ni briga, ali ako treba, svi imamo mišljenje i ekspertizu o temi

U poslednjem primjeru kršenja Ustava, na svjetlo dana je isplivala infantilna tema ko je prvi počeo, ali i indikativna dijagnoza da kršenje Ustava boli samo ako su ,,moja“ politička pozicija i rejting ugroženi. Međutim, promiče pitanje kako je moguće da pored ovolikog broja vajnih ustavobranitelja sa svih strana, zapravo niko ne diže glas za sami Ustav, već samo za njegovu skršenu upotrebljivost. Takođe, do sada savremena politička istorija ne pamti da se desilo da briga za najviši pravni akt, makar jednom, makar slučajno, dođe sa obje strane u isto vrijeme.  

Odgovor je možda u problemu koji je mnogo dublji i opasniji od toga je li Ustav prekršen ili poredak poljuljan. Problem je što Ustav u suštini nemamo, niti znamo šta je to; niti je iz istog uspjela da zaživi i jedna norma ili (politička/pravna) realnost. Pa tako ni društveni i politički poredak. (Poredak: značenje izvedeno preko sinonima uređenje, ustrojstvo, organizacija (društveni ili državni) sistem…)

Dok simuliramo postojanje i navodno unapređivanje sistema obrazovanja, iz mnogih srednjih škola izbacujemo ili uveliko smanjujemo broj časova iz predmeta poput filosofije, sociologije, ustava i prava građana, sistematski kreirajući društvenu i građansku mediokriziju. Takvi građani niti šta očekuju od Ustava, niti im je značajan da bi ga svjesno branili.

I zaista, samo onaj famozni Član 1 Ustava Crne Gore, pokazuje apsurd života u farsi i fikciji: ,,Crna Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava“. Koliko, od realnosti nepodržanih iskaza, da ne kažemo neistina sa kojima su građani naučili da žive do nivoa da nemaju odnos sa pomenutim.

Stoga, lakše je prihvatiti da je to neka apstraktna tlapnja i da nema veze sa nama. To isto su prihvatili i političari. Na koncu, to je tradicija. Čak i kad smo se prvi put susreli sa pojmom Ustava, u srednjoj školi na predmetu ,,Ustav i prava građana“ bila je to najlakša definicija za zapamtiti, ali i najapstraktnija za razmijeti.

,,Najviši pravni akt jedne države“.

Ovaj haiku bi samo izbiflali prefesorici i već bi bili u kvalifikaciji za prelaznu. A prelaz, kako tinejdžerima, tako danas i mnogim građanima je jedino što je bitno. Kako zaista izgleda taj Ustav, da li je u pitanju knjižurina od hiljadu i po stranica; šta je pravni akt; šta je akt.. to niko nije kapirao niti pitao, a čini se da je kod mnogih ostalo tako. 

Ustav, postavljen tako apstraktno, idealan je za kršenje. To smo kao društvo pokazali bezbroj puta u poslednjih šesnaest godina, ali i ranije kada smo republičke Ustave krojili po istom kroju, donoseći uvijek najviše norme oko kojih nije bilo konsenzusa i koje su značajno uticale na regresiju društva.

Valjda je zato i dopušteno da je kršenje i nepoštovanje zakona postala normalnost vidljiva na širokom spektru ponašanja: od toga kako parkiramo auto ili poštujemo drugog, do smiješne činjenice da pristajemo da živimo u iluziji da smo ekološka država, demokratska ili jednostavno država.

Precedent kršenja je utro put tradiciji pravne nesigurnosti, a to otvara pitanje: koliko je nešto vrijedno i bitno ako se tako lako krši, bez vidljivih posledica, tj sankcija?

Ustav samo kao politička poštapalica

Koliko je god nama bio apstraktan Ustav u srednjoj školi (,,najviši pravni akt, bla bla“ i što god to značilo nekom tinejdžeru), toliko je isti danas apstraktan političarima i narodnim poslanicima, ali i građanima i civilnom sektoru. Niko od njih nije toliko uzrujan i zabrinut za pravni poredak i stavljanje Ustava van snage, već je to samo jedan od načina delegitimacije političkog, ideološkog, ekonomskog… protivnika.

I jednima i drugima i trećima, kršenje ustava služi kao ultimativan iskaz kojim se, ako su na strani nekršilaca ustava, njihovi stavovi i političke ideje – time što brane Ustav – uzdižu na univerzalan nivo, nepogrješivi.

Iz ovoga je jasno u kojem domenu i kome je značajan Ustav. Bitan je kao poštapalica i javna je tajna da nikoga ne interesuje Ustav. Pitanje je samo kada i zbog koga ili čega se pale lampice. DPSovcima se one pale jer je ugrožen ,,otac nacije“. Očekivano je da oni tako percepiraju. Država, to sam ja, odnosno to je On – Milo Đukanović – je osnovna matrica po kojoj funkcionišu.

Iz DPS-a su u pravu kada kažu da je institucija predsjednika bila jedina stabilna u poslednjih dvije godine. Na žalost, stabilno je bila zarobljena pod jednim čovjekom i bila podređena njegovoj ličnosti. Upravo zbog te ličnosti su urušavane ostale institucije, jer je Đukanović tražio i uspijevao poslednjih trideset godina da i one budu podređene njemu i njegovim interesima. Da ih nema.

Čini se da pristalicama DPS-a i njegove politike više bode oči ugroženost onog koji drži poziciju/instituciju, nego li sama institucija li pitanje ustavnosti. Da li je onda Ustav bitan samo kada je Đukanović ugrožen?

Međutim, kada smo već kod spoja institucije predsjednika i pitanja ustavnosti, nije tako davno bilo kada je Filip Vujanović instituciju predsjednika ,,pojahao“ po treći put. Jahanje institucije, bez ustavnog utemeljenja uknjižio je na svoj konto i odlazeći gradonačelnik Podgorice. Na kraju i sam Đukanović je, pimplajući od Ustava do Ustava, i promjena državnih uređenja samo mijenjao pozicije i opstajao oviliko godina.  

Na koncu, aktuelna saga o neustavnosti se ironično lomi o glavu DPS-a koji je prije samo desetak dana izbjegao raspravu u o Ustavnom sudu u Parlamentu. Odlučivši da doprinesu da se Ustavni sud ne kompletira, DPS, samo nekoliko dana kasnije trpi politički udar upravo kroz kršenje Ustava. Maliciozni bi rekli ,,bolje da ste štitili i Ustavni sud, kao što sada štitite instituciju predsjednika i navodno, sam Ustav“.

(Kolateralne) štete od neustavne intervencije na zakonima

S druge strane, mijenjanje ovog Zakona o predsjedniku na ovakav način, samo produbljuje nepovjerenje u političare, a povećava strah od (bes)pravnog sistema, obećavajući još pravne neizvjesnosti i nesigurnosti.

Konkretno i po pitanju ovog zakona, imajući u vidu ko i kako drži instituciju predsjednika, političari trenutne parlamentarne većine, trebalo je da imaju rješenje za ovu situaciju i političkim i pravnim sredstvima pobijede protivnika. U okviru Zakona, kakav je da je, koji je makar nudio jasan pravni okvir u kojem se moglo manevrisati, oni nisu mogli da nađu rješenje. Promjena zakona na ovaj način, nama kao građanima obećava samo jedno: ko god dođe do famoznih 41 poslanika u parlamentu, može da radi šta hoće.