Piše: Bojana Šolaja

Kako u filmu kaže doktor Mindi: „Ne  mora sve da zvuči pametno, ili šarmantno, ili prijemčivo. Nekada stvari samo treba da budu kazane.“. Zato ne treba nasijedati na jeftine trikove kulture koja želi da „otkaže“ sve što nas ne pretvara u jednoličnog „čovjeka bez osobina“, potrošača kojem će se lako šaptati na uho šta želi.

Društvene mreže su ovih dana preplavljene pozitivnim komentarima na račun filma Don’t look up!, za koji je tekst, režiju i produkciju radio američki reditelj i komičar Adam Mekej, a u kome glavne uloge igraju Jennifer Lorens i Leonardo Dikaprio. Film je počeo da se prikazuje 24. decembra 2021. godine na platformi Netfliks i već je dobio status ostvarenja koje nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Iako je scenario urađen tako da prikrije analogiju sa stvarnim ljudima i događajima, kao i širim socio-političkim i socio-ekonomskim kontekstom u kojem se nalazimo, „da se Vlasi ne dosjete“, podijeljena mišljenja među kritičarima na internet platformama, ali i u široj javnosti, samo su potvrda da je autor filma pogodio srž onoga što dijeli populaciju kako na mikronivou, unutar pojedinačnih društava, tako i na globalnom nivou, kao i da su moćnici prepoznali potencijal ovog filma da osvijesti izmanipulisanu masu, i da će učiniti sve da ga spriječe u tome, angažovanjem svojih kritičara koji su dobili zadatak da umanje njegov značaj u očima potencijalne publike.

Don’t look up – ogledalo današnje krize

Don’t look up!, između ostalog, u jednom trenutku pokazuje naučnike koji koriste muzičke zvijezde kako bi skrenuli pažnju na životno ugrožavajući globalni problem. Istim sredstvom poslužio se i reditelj filma, koji kao da je rekao: „Evo ih, svi su tu – Meril Strip, Leonardo Dikaprio, Dženifer Lorens, Kejt Blančet, Ariana Grande – i imaju nešto važno da vam kažu“. Glumačka postava zasigurno je jedna od najvažnijih stvari koja pokreće motivaciju prosječnog gledaoca da pogleda ovaj film. Međutim, jednom kada uroni u svijet filma, gledalac shvati da je ovo ostvarenje mnogo više od obične zabave.

Nema pojedinca niti figure iz naše svakodnevice koju ne možemo pronaći u likovima koje Mekej slika. Naučnici koji razumiju šta se dešava, ali imaju problem da o situaciji iskomuniciraju sa ignoratnim i otupjelim svijetom, kojem svakodnevno ispiraju mozak korumpirani mediji u čijem su fokusu teme koje će zabaviti gledaoce i učiniti od njih klijente i potrošače proizvoda koje proizvode i na tržište plasiraju krupne ribe. A ko su ti veliki igrači zapravo? Naizgled moćni političari koji apokalipsu zamišljaju kao pad rejtinga koji rezultira porazom na izborima, zapravo nisu ništa drugo do marionete vlasnika velikih korporacija koji svakog dana obrnu više novca nego što bi bilo potrebno da se okonča glad u svijetu.

Kako autor pokazuje, oni znaju sve o nama – kupivši njihove pametne telefone, potpisujemo zaglasnost da dobiju potpun uvid u sve što radimo i o čemu mislimo, a sa tim i potpunu kontrolu nad našim životima. I sve bi to bilo i nekako podnošljivo kada ne bi bilo takođe istina da te velike zverke nisu ništa drugo do sociopate koje je novac u potpunosti dehumanizovao i pretvorio u robote koji pričaju samo jednim jezikom, a to je jezik kapitala. Na kraju, bojno polje između dehumanizovanog kapitalističkog svijeta i svijeta u kojem istrajava svijet o odgovornosti za drugog koji nam je bližnji, prolazi kroz masu koja istovremeno sluša i jedne i druge, opredjeljujući se „kojem će se prikloniti carstvu“.

Zaista je teško pogledati ovaj film a ne osjetiti mučninu pred pomišlju na velikog „filantropa“ Bila Gejtsa i ostatak ekipe, dok nam YouTube plejlistu prekida promotivni klip o tome da je ,,potrebno svega trideset centi da se nahrani jedno gladno dijete”, sa ponudom da doniramo u te svrhe mi, mali ljudi koji samo statiramo u igri globalnog kapitala.

U trenutku kada slučaj ulaska Novaka Đokovića u Autraliju skreće pažnju na diskriminaciju, suspenziju slobode izbora u vremenu svjetske pandemije koja najvjerovatnije nije ništa drugo do zajednički projekat genetskog inženjeringa i nezasite farmaceutske industrije, njihovi PR agenti u medijima i na društvenim mrežama čine sve da igrača diskredituju jednako kao što su diskreditovani u filmu bili svi koji su pomagali da se spasi čovječanstvo. Kao što je asteroid koji prijeti da uništi planetu nazvan po isuviše buntovnoj astronomkinji, kako bi se ova prikazala kao zlikovac u očima javnosti, tako je i korona virus prozvan „vuhanskim“, i tako stvorio animozitet prema narodu koji „sasvim slučajno“ predstavlja jednu od najvećih svjetskih sila i konkurenata Americi unutar globalne raspodjele moći. Slučajnost? Samo za one koji još u nju vjeruju.

Podijeljena viđenja kritike na Don’t look up

Na veb lokaciji Rotten Tomatoes, 55% od 235 recenzija je pozitivno, sa prosečnom ocenom 6,2/10. Kritički konsenzus veb-sajta glasi: „Don’t look up! ima previsoke ciljeve, ali satira Adama Mekeja pogađa cilj kolektivnog poricanja.“

Metacritic dodijelio je filmu ocjenu 50 od 100 na osnovu 48 kritičara, što ukazuje na „mješovite ili prosječne kritike“. Mik LaSal iz San Francisco Chronicle-a pohvalio je film i napisao: „Don’t look up! je možda najsmešniji film 2021., a i najdepresivniji, a ta čudna kombinacija čini jedinstveno iskustvo. Pisac-reditelj Adam Mekej vam daje više od dva sata smijeha dok vas ubjeđuje da se svijet bliži kraju.“

Ričard Roper iz Chicago Sun-Times-a dao je filmu 2,5 od 4 zvezdice i rekao: “Od Streep i DiCaprio i Lorens preko sporednih likova, Don’t look up je prepun veoma talentovanih glumaca koji zaista prodaju ovaj materijal — ali ton ostaje na 11 tokom cijele priče.“

Amit Katvala zaključuje da „Ne gledaj gore“ zakucava frustraciju onoga što znači biti naučnik u 21. vijeku.

S drudge strane, u negativnoj recenziji, Dejvid Runi iz The Hollywood Reporter-a nazvao je film „ciničnom, nepodnošljivo samozadovoljnom satirom napunjenom zvijezdama, koja navodno komentariše političku i medijsku nepažnju na klimatsku krizu, ali je zapravo samo banalizuje.“

Nathan J. Robinson, urednik Current Affairs, smatra da „kritičari ne samo da su propustili poentu filma, već da je sam način na koji su razgovarali o filmu ilustrovao problem na koji je film pokušavao da skrene pažnju. Neki odgovori na film su se mogli pojaviti u samom filmu“.

Ketrin Benet je na sličan način smatrala film pronicljivim i bila je zajedljiva u pogledu kritika.

Pišući za američku socijalističku publikaciju Jacobin, Branko Marčetić kaže da radnja filma, iako apsurdna, teško da je preuveličana, napominjući da je „veliki dio naše političke elite jednako pohlepan i budalast, naši mediji isto tako besmisleni, a naš odgovor na predstojeće katastrofe jednako zapanjujuće iracionalan kao u filmu.“

Britanski novinar i aktivista za zaštitu životne sredine Džordž Monbiot (George Monbiot) napisao je u The Guardian-u da „nije ni čudo što su novinari to otkrili… radi se o njima“ i dodao da je za ekološke aktiviste poput njega, film, iako je bio brz i duhovit, „izgledao je previše stvaran“. Nasuprot tome, Pol Tasi iz Forbs-a tvrdi da kritičari mogu i treba da ispitaju umetničke standarde i osnovnu poruku odvojeno, a zatim nastavlja da opisuje film kao „donekle snishodljiv“.

Borba za kapital prevladala borbu za život

Dobri stari Hegel je nekad vjerovao da se odnos moći dvije svijesti uspostavlja početnom borbom na život i smrt. Sada shvatamo, a ovaj film nas na to upozorava, da igra našeg doba nije više igra na život i smrt, već da se sada i život može založiti kako bi se osigurao i održao kapital. Kada moćni multimilijarder Piter (spoiler alert!) odluči da ne lansiraju raketu koja bi smrvila asteroid, jer je shvatio da se na njoj nalazi mnoštvo dragocjenih materijala koji bi se mogli iskoristiti u proizvodnji, on rizikuje živote, pa i svoj, u korist slabe šanse da se pribave resursi koji će ga dodatno obogatiti bez da dođe do opšteg uništenja koje će sve te napore učiniti besmislenim.

Kako primjećuje na jednom mjestu Berđajev, ako se zaista dogodilo da nešto bezlično i dehumanizovano upravlja našim životima, onda to može biti samo zato što je to jako, već zato što smo mu to mi u neprihvatanju naše snage dozvolili. Kako kaže naučnik Mindi (Dikaprio) u jednom trenutku: „Ne  mora sve da zvuči pametno, ili šarmantno, ili prijemćivo. Nekada stvari samo treba da budu kazane.“. Zato ne nasijedajte na jeftine trikove njihove kulture koja želi da „otkaže“ sve što nas ne pretvara u jednoličnog „čovjeka bez osobina“, potrošača kojem će oni lako šaptati na uho šta želi. Gledajte gore! Taj zahtjev koji ovaj film postavlja, zapravo je poziv čovjeku da se vrati onome što jeste „antrophos“ – biće koje gleda gore, ka nebesima, a ne u dvodimenzionalnu ravan svog pametnog uređaja.

To je poziv da ponovo osjetimo da uz horizontalu imamo u vertikalu koja ne robuje, nego vlada, ali istovremeno ne govoreći jezikom moći, već jezikom ljubavi.