Piše: Aljoša Turović

,,Krajnje je vrijeme da i Sindikati pređu na ciljano, popularno rečeno, projektno djelovanje, odnosno ciljane akcije za koje nije potrebno podizati glomazni sindikalni sistem i tražiti odobrenje različitih odbora, već je dovoljna grupa odvažnih i motivisanih ljudi, ostalo će doći samo po sebi.”

Danas je Dan rada, prvi maj. Mnogi danas roštiljaju, provode dan sa porodicom, vraćaju se u rodni grad, a neki moraju i da rade. Negdje kroz maglu, sjećamo se da smo u školi učili zašto se slavi prvi maj i da se radi o Međunarodnom danu rada, mada, i to nam sjećanje blijedi. Na pitanja gdje je danas radnik i šta danas predstavlja Prvi maj, razgovarali smo sa Pavićem Radovićem, predsjednikom Skupštine Sindikata UIKS-a.

Na pitanje gdje je radnik danas, Radović nudi dva odgovora. U prvom navodi da radnika i nema, da je nestao iz jezika kako bi se izbjegle sve potencijalno opasne implikacije koje je ,,nakupio”  tokom svoje istorije.

 ,,Radnik je postao zaposleni koji radi kod poslodavca, gdje možemo postaviti i radikalno pitanje da li je on još uvijek radna snaga ili je postao sredstvo za rad.” 

U drugom, on navodi da je radnik na tzv. baušteli.

 ,,Radni dan mu ne traje osam, već petnaest sati, od čega je bar trećina tog vremena u sivoj zoni.”

Kao primjer tome Radović navodi da u našoj okolini, ljudi koji žive od zarade sa svog matičnog posla su u manjini, a kako veliki broj radnika poseže za dodatnim poslovima. Ipak, on ne smatra da je i sa tim dodatnim poslovima moguće da se zaradi za ,,vikendicu u zavičaju, novi Mercedes i malo veću kasicu prasicu za penzionerske dane i bar tako dobije neka satisfakcija za uloženi trud.” 

Kao glavni razlog ove problematike, on navodi prihvatanje ovakvog stanja kao normalnog od strane većine. Pored navedenog, Radović, on dodaje da je veliki problem u tome što i dalje ,,pričamo o novcu kao elementarnom pravu na osnovu rada, koja bi, po definiciji, trebalo da bude takva da obezbijedi dostojan život, a već tu imamo problem!” pa zbog toga i ,,nije za zamjeriti bivšim radnicima, sadašnjim zaposlenim, što u trci za obezbjeđenjem tog elementarnog preduslova, nemaju vremena ni volje za bavljenje svojim pravima i egzotičnim hobijima ko što je radnički aktivizam.” 

On navodi kako su u socijalizmu, mnoge potrebe, poput obrazovanja, struje, liječenja, prevoza i sl bile besplatne ili imale neku simboličnu cijenu.

,,Čak je i televizijski program, kao najjeftiniji oblik zabave, postao pitanje kalkulacija u porodičnom budžetu, odlazak u bisokop sporadični ritual po cijeni vikenda na moru. Da bi vam se djeca bavila sportom, vi to danas morate platiti, a što je i u majci kapitalizma, Americi, stvar javnog zdravlja i obrazovanja.” objašnjava Radović i dodaje da nam moderno doba nameće nove must be potrebe ,,kako bismo u selfiju imali dobrostojeću sliku o sebi, a zapravo kako bismo drugima zamaglili pogled da smo goli i bosi.” 

Radović podsjeća da je nekadašnja, kako tako diversifikovana i industrijski utemeljena državna privreda sa akcentom na proizvodnji, danas je dominantno orjentisana na privatne uslužne djelatnosti. 

,,A gdje ste čuli za štrajk konobara ili radnika u trgovini, iako je kod nas riječ o najobespravljenijim radnicima! Na zapadu je ipak još uvijek drugačije, postoje snažne industrijske grane, pa nerijetko svjedočimo različitim akcijama koji urode plodom. Mada i tamo, usled seljenje industrija u zemlje sa jeftinijom radnom snagom, radnički pokreti slabe”, konstatuje Radović.

On smatra da tome doprinosi i globalni korporacijski kapitalizam, promjene u strukturi vlasništva preduzeća, gdje radnik ne zna kome se obraća i gdje je onaj ko odlučuje o njegovoj sudbini. 

,,Kapitalizam se globalizovao i lijepo ugnijezdio u svakom kutku planete odakle može najbolje izvlačiti što veću dobit, velike korporacije demonstriraju solidarnost i džentlmensko razumijevanje u podjeli plijena – za svakog ima dosta. Radnički pokreti i organizacije su se tu izgubili, ideje internacionale su potonule. Teško da ćete naići na situaciju da se radnici tekstilnih industrija u Evropi solidarno bune što mlaoljetnici, u istim firmama, u Bangladešu i Pakistanu rade za deset puta manja primanja u  surovim uslovima. Naprotiv, prije ćete naići na sebični ljutnju što im oduzimaju radna mjesta i snižavaju cijenu rada”, sumira predsjednik skupštine Sindikata UIKS-a.

Šta je sve prepreka za organizovanje radnika?

Kao naš dodatni problem, Radović navodi i previše usitnjenu privredu u kojoj dominiraju mala i srednja preduzeća.

 ,,Ne smatram da je to samo po sebi loše, naprotiv, veoma moguće da je za crnogorske uslove dobar razvojni model, ali utisak je da je tako iscjepkana i zbrdazdola postavljena, baš kao i crnogorski reljef, da se radnik u njoj ne vidi”.

Takođe, kao problem po radničku kulturu, Radović  navodi i  neracionalno veliki broj zaposlenih u državnoj i lokalnoj upravi koji nemaju baš jaku motivaciju da se odreknu sitnih privilegija i radnog mjesta koje smatraju ga prestižom. 

,,U takvom kontekstu je onda teško govoriti o organizovanju radnika u borbi za zaštitu svojih prava, a bez organizovanog i solidarnog djelovanja svaki napor na ovom polju je uglavnom uzaludan”, jasan je Radović.

Radović dodaje da je, naposlijetku, starosna struktura radnika je još jedan faktor koji određuje njihov položaj, jer ,,oni koji su uživali plodove samoupravljanja danas su već u penziji, ili na kraju profesionalne karijere, tako da nijesu bog zna kako zainteresovani za položaj radnika”, a današnju radničku klasu, uglavnom, čine oni koji su svoj radni angažman započeli poslije ere radničkog samoupravljanja, pa samim tim ne pamte njegove benefite. 

On smatra da je loša situacija i u državnim i u privatnim preduzećima jer ,,upravo je država decenijama unazad bila glavni organizator rada u sivoj zoni, što i danas nerijetko radi sa ugovorima na mjesec dana, ugovorima o privremenim i povremenim poslovima, ugovorima na određeno vrijeme, ugovorima o djelu gdje im mjesto nije” dok se u privatnom sektoru ,,samo preslikavalo takvo stanje”.

Upravo zbog svega navedenog, postavlja se pitanje da li takva radnička klasa može proslavljati Dan rada. Radović odgovara da, ako je smisao praznika proslavljanje i veličanje neke zajedničke pripadnosti, onda nemamo šta slaviti jer ,,kod ovih prvih ćete naići samo na rezignirani žal za prohujalim vremenima ili neki resentiman, a kod ovih drugih na farsičnu repeticiju rituala roštilja i uranka, potpuno ispražnjene od značenja, ili pak na računanje broja slobodnih prazničnih dana, kako bi se eventualno ispunila jedna od onih must be potreba.”

Osmočasovno radno vrijeme?

Jedan od glavnih zahtjeva nekadašnjih čikaških protesta, zbog kojih se danas proslavlja Dan rada, jeste osmočasovno radno vrijeme. Ipak, Radović osmočasovno radno vrijeme smatra reliktom prošlosti.

 ,,Ja bih osmočasovno radno vrijeme u stvari nazvao reliktom prošlosti, ono bi trebalo da bude samopodrazumijevajuće danas, pa čak i prevaziđeno, ako gledamo iz ugla unapređenja radničkih prava i sloboda. U pojedinim zapadnoevropskim zemljama se već eksperimentiše sa skraćenim radnim danom, ili skraćenom radnom nedjeljom”, kazao je Radović.

S tim u vezi, on podsjeća da  osmočasovno radno vrijeme nije neki nepromjenjivi naučni aksiom, već stvar, društvenog dogovora. 

,,Baš kao što smo se dogovorili da pomjeramo kazaljke na satu u zimsko i ljetnje doba. I jedno i drugo su politička odluka i ni jedno ni drugo nijesu toliko stari. Ipak, mislim da će to sačekati još neko vrijeme, dok god se ne dogovorimo da smo isto tako produktivni i za 6 radnih sati, ili za četiri radna dana.”

Radnička prava u kontekstu savremenog tržišta

Česta pojava u Crnoj Gori je kršenje radničkih prava, poput neplaćenih prekovremenih sati, rada za praznike i sl. Radović smatra da država zapravo ima jasne norme i adekvatne mehanizme za suzbijanje ove pojave, ali kao da joj nije stalo.

,,U praksi, problem nastaje u njihovoj primjeni, ali za to su sazlužna i  druga dva činioca, poslodavci i radnici – u ovom trouglu kao da vlada zakon omerte.”

Radović napominje da je činjenica da je posljednjih decenija, tržište rada je pretrpjelo evoluciju i da neki autori govore čak i o potresima koji su radne odnose izmijenili iz temelja. 

,,Uslovi pod kojima se radnici zapošljavaju kao i uslovi u kojima rade nijesu isti kao generacijama koje su im prethodile, tržište rada postalo je nepredvidljivije i fleksibilnije. A fleksibilnost tržišta rada često znači i manju sigurnost radnoga mjesta. Sve je manje ugovora na neodređeno vrijeme, a sve više na određeno i drugih oblika ugovora sa ograničenim vremenskim trajanjem. Sve se prilagođava diktaturi profita, na šta radnik pristaje zarad očuvanja radnog mjesta. Profesija je postala über alles, a ne radnik, čovjek, osoba”, kazao je Radović.

Sindikati se izgubili među kancelarijama

Da bi ove prakse bile suzbijene, postoje odgovarajuće organizacije i institucije. Svakako, najpoznatija organiazacija ovog tipa je Sindikat. Ipak, Radović smatra da su se sindikati ,,izgubili među kancelarijama”.

,,Prilično su izgubili na značaju, snazi i kredibilitetu, koji je pitanje da li su i imali, s obzirom na to da ga nijesu zadobili u „borbi neprestanoj“ i toj prijeko potrebnoj tenzičnoj dijalektici između poslodavca i radnika, već im je u prethodnom sistemu darovana, kako bi bili dio sistema”, konstatuje radović dodaje da su sindikati po  inerciji  nastavili da šmiraju tu ulogu socijalnih partnera.

On navodi da ima i izuzetaka ,,čiji aktivizam je natjerao poslodavce (kako državne, tako i privatne) da promijene svoju praksu.

,,Ostali, kako na nivou centrala i grana, tako i na nivou poslovnih organizacija, nijesu se prilagodili promjenama i novim (ne)prilikama. A pitanje je da li to  i u umiju. Ubijeđen sam da 80% sindikalnih aktivista i lidera, iskustvo mi daje za pravo, osim poznavanja svojih statuta i pravilnika, nije otišlo dalje, da ne poznaje osnove i metode sindikalne teorije i aktivizma, pa ni istorije radničkih pokreta. Bave se sami sobom i sopstvenom samoodrživošću, nemaju jasno definisane ciljeve i metode djelovanja. Teško da će i prepoznati čitav jedan novi/stari korpus oblika kršenja ljudskih prava na radnom mjestu poput mobinga, seksualnog uznemiravanja, diskriminacije i sličnog.” 

Radović konstatuje da mnogi tu dolaze po nekoj inerciji, automatizmu, a pojedini i sa motivima koji imaju malo šta zajedničko sa borbom za radnička prava. 

,,Oni koji u to uđu sa iskrenim idealima i energijom, brzo se istroše i izgube u nepreglednom lavirintu slijepih puteva i stranputica, kojima niko ne zna smisao”, komentariše Radović.

Daleko od solidarnosti

Ipak, kao glavni problem, Radović navodi nedostatak zajedničkog sistema vrijednosti i davanje primata nekim drugim pitanjima.

,,Neodstatak zajedničkog sistema vrijednosti i cijeli jedan korpus egoističnih sitnih razlika pojedinaca i društvenih grupa stoji na putu solidarnosti kao osnovnog postulata sindikalizma. To što se kao radnici kuvaju u istoj čorbi nije im važnije od toga ko je komita ili četnik, ko za NATO, a ko protiv, ko Samsung, a ko Ajfon. Zajednička nevolja ih ne objedinjava. Kako onda očekivati solidarnost radnika u ministarstvima za probleme prekovremenog rada radnica u trgovinama?”

Položaj radnika mora biti bitan i za poslodavce

Veliki problem koji nastaje usljed nepoštovanja prava radnika jeste i taj da opada kvalitet rada, jer radnik nije zadovoljan svojim položajem. 

,,Najgore u svemu tome je što ni poslodavci ne shvataju da izrabljivanje i nepoštovanje radnika ni njima ne donosi ništa dobro. Broj sati rada i način na koji su organizovani značajno utiču na kvalitet rada, a kvalitet rada je osnov produktivnosti”, navodi Radović. 

Kako on kaže, ,,periodi odmora se radnicima osiguravaju u svrhu očuvanja njihove sigurnosti, zdravlja i dobrobiti. Redovni i zagarantovani odmori su korisni i za poslodavca i za radnike, s obzirom na to da imaju pozitivan uticaj na produktivnost na radnom mjestu. Plaćeni odmor zapravo čuva ljudski kapital jer omogućava oporavak u svrhu očuvanja zdravlja, smanjenja odsutnosti s posla, poboljšanja motivacije radnika, a time i radnog učinka”, jasan je Radović.

Sa navedenim u vezi, on konstatuje da u krajnjem, nije bez razloga godišnji odmor jedino pravo za koje je zakonom predviđeno da ga se ne možete  odreći. 

Međutim, po njegovim riječima, nije samo radno vrijeme ugroženo, problem je mnogo širi. 

,,U konstantnoj je opasnosti je sve ono što se smatra dostojanstvenim radom, a što podrazumijeva zaradu od koje se može dostojno živjeti, odgovarajuću socijalnu i zdravstvenu zaštitu za radnika i članove njegove porodice, sprječavanje eksploatacije radnika, uređen i fer odnos poslodavaca prema zaposlenim, bezbjedno i zdravo radno mjesto, što bolje uslove za lični prosperitet zaposlenog, napredovanje i socijalnu integraciju, poštovanje prava na sindikalno organizovanje, ravnopravnost između muškarca i žene.” 

Ipak, on smatra da rješenje ovog problema nije jednostavno, jer dio je i radnička odgovornost. 

,,Poznavanje osnovnih radnih standarda, na temelju kojih se uređuju odnosi između poslodavaca i radnika, osnovni je preduslov zahtjeva za njihovim poštovanjem. U uređenom pravnom sistemu jasno je šta poslodavac može, a šta ne može tražiti od zaposlenog, koje su njegove obaveze prema zaposlenom, a koje zaposlenog prema poslodavcu. Mislim da je tu ključ – u poznavanju svojih prava, u kontinuiranom obrazovanju, privlačenju mladih i umrežavanju sa drugim organizacijama civilnog društva.”

Na kraju, Radović zaključuje da ,,Sindikati moraju izaći iz svoje hermetičke samoljubivosti, neki to i čine, što se pokazuje kao uspješna strategija. Jer borba za radna prava nije ništa drugo do borba za ljudska prava. Krajnje je vrijeme da i oni pređu na ciljano, popularno rečeno, projektno djelovanje, odnosno ciljane akcije za koje nije potrebno podizati glomazni sindikalni sistem i tražiti odobrenje različitih odbora, već je dovoljna grupa odvažnih i motivisanih ljudi, ostalo će doći samo po sebi.”