“U vremenom i burnom žilištu/ Čovjeku je sreća nepoznata,/ Prava sreća, za kom vječno trči/ On joj ne zna mjere ni granice; / Što se više k vrhu slave penje,/ To je viši sreće neprijatelj”, napisa naš današnji slavljenik nad slavljenicima, naš predstavnik u zboru velikana svjetske književnosti. Treba biti stariji od najstarijih i djetinjastiji od djeteta da bi se vratili u onaj Iskon na koji nas poeta u “Luči” nagovara i u dosluhu sa kojim nam pribavlja svoje stihove. Treba srušiti četvrti zid i probiti rampu ovog našeg pozorišta u kojem ne igramo čak ni svoje uloge, kako je Šekspir predlagao, već prije odrađujemo zadatke koji su nam u nekoj tački vremena dodijeljeni, skoro sasvim slučajno i mimo naše volje. Odslužujemo život kao vojni rok sa kojeg čekamo otpust i pravo da se volimo s onima koji su dodijeljeni nekoj četi s druge strane unutar podjele na “naše i njihove”. Ima i dezertera koji se nisu dali uposliti, pa planduju i dosađuju se u samoći izmještenosti iz ove naše igre. Neki od takvih sa distance posmatraju šta se zbiva i iz dokolice se igraju sami sa sobom u onoj zamjeni za prijatelja van sebe koju zovemo ‘umjetnost’. Nevolja je kad te i takvog, usamljenog i otuđenog, okače na na zid nekog generala i interpretiraju u duhu uspostavljenih pravila igre. Nesreća je još veća kada i sam pristaneš na tu zloupotrebu. U ovim našim nedjeljnim nastojanjima da pružimo jedni drugima kratki ‘tajm aut’ od igre u koju smo upleteni, i pogledamo se u oči kao ljudi u tom međuprostoru, ovog puta nam je sagovornica bila Marija Popović Kalezić, izvršna direktorica CEGAS-a.

GRAĐANIN

U mojoj glavi je njihovo veličanstvo, građanke u Crnoj Gori. Sve one nezastupljene, osnažene, žrtvovane, uspjele ili neuspjele, ali svakako manje važne.

Jedne prilike, na psihološkoj radionici, čula sam da “otkidam na žene”. Prvu emotivnu reakciju, koja je prilično bila burna, imala sam na pomen crnogorske građanke, gospođe, u narodu često nazvane i kurvom.

Olgivana Rajt, čvrstog karaktera i borbenog duha, bavila se književnošću, muzikom, plesom i filozofijom. Bila je prilično uspješna na svim ovim poljima, a mnogi su tvrdili da nije bilo nje, ne bi ni postojalo ni najčuvenije američke škole za arhitekte/arhitektice. Ova žena, u jednoj od visokih škola arhitekture (tj.svojoj zavještaloj kući), imala je prostoriju identičnu starim crnogorskim sobama. Pored svih životnih ostvarenja, bilo joj je bitno da sačuva vezu sa svojim porijeklom. Dolaskom sa svojim mužem na Medun, 12 km od Podgorice, upijala je sve što bi vidjela u muzeju, a onda bi vješto prenosila dalje i nosila sa sobom gdje god se nalazila. Imala sam sreću, da sam jednom i sama uspjela da vidim, kako je izgledala kuća Olgivane Rajt, zavještana svjetskoj najdostižnijoj arhitekturi, i koliko Crne Gore ima u njoj.

Razlog pisanja o Olgivani nije njeno porijeklo ili udaja, već moć da voli, pa i nepoznato.

Istina je da je bila žena čuvenog svjetskog arhitekte, Frenk Lojd Rajta, i unuka vojvode Marka Miljanova, al je njena najveća karakteristika, koja je moguće i najbolje određuje, ljubav prema nečemu čemu misli da pripada. To je ujedno i draž i usuda. Svoje pojimanje o Crnoj Gori prenijela je i na svoju ćerku, koja je kako kažu, karakter i talenat naslijedila od svoje majke, pa je bila uspješna u baletu i plesu kao i u filozofiji. Njeno ime bilo je Jovana Lazović Rajt. Jovanin dolazaka u Crnu Goru zabilježen je 1971.godine., pa je nekako nestvarno da poželi da joj se vrati kada okonča život. Nekad pomislim da smo za te prilike i najidelaniji.

Jovana Lazović Rajt, ćerka Olgivane Rajt, sahranjena je na Medunu  2016.godine, po njenoj želji da bude donešena iz SAD, uz sve prilično velike admnistartivne prepreke. Njena ćerka Iva, željela je ispuniti majčinu želju. Ovaj događaj, u jednom malom kraju kojem teritorijalno pripadam, izaziva brojne kontaverze. Od toga ko je bila ona, plesačica ili kurva ( kada nam je nešto krajnje nepoznato, “kurva” nekada bude idealno objašnjenje, a kontekst uvrede malo ko primijeti), šta ako se tu obrukamo, ko će je sahraniti, do toga ko će održati govor a onda i upriličiti prigodnu zakusku. I nijesmo mi omanuli u tome…ako nešto istinski volimo onda su to saučešća, “plačevi” i zakuske na istim, čak i pod bojazni da nas obruka.

“Sahrana je bila uspješna”.

Nego, jesmo li omanuli kada smo mali društveni i medijski prostor dali ovim ženama? Zašto građanke dobijaju komadiće pažnje?

Ljubav prema Crnoj Gori se prenosi u tri generacije, koje ama baš nikakvog dodira sa njom nemaju, osim genetskog. Tu ljubav prenose žene, ne “slave i svijeće”, već one koje ne “čuvaju lozu” ali ljubav i pripadnost da.

ŠAVNIK

Tužna crnogorska slika u poslednjih par mjeseci. Prirodna ljepota koju nažalost još uvijek nijesam posjetila, a trebala bih.

Kako se bavim zakonima koji uređuju izborno zakonodavstvo, pa mi je pravni, normativni i institucionalni haos jasan, ovdje ću se posebno osvrtuti na one, koji su uoči izbora pošli za Šavnik (njih oko 400).

Tragično je da je Odlukom Ustavnog suda 2020.godine, ukinuto nužno postojanje rezidencijalnog uslova, što je značilo da morate imati ispunjeno prebivalište u jednoj opštini u kontinuitetu, neki vremeski period ( 3 mjeseca, 6 mjeseci ili 12 mjeseci) da bi stekli pravo glasa u toj opštini. Kako ćemo reformu izbornog zakonodavstva još duuugo čekati, pa tako nećemo ispuniti sjajnu zamisao da svi lokalni izbori budu u jednom danu, možemo se nadati brojnim “ izbornim vragolijama”.

Nažalost, jedino nam ostaje, kao u dobrim starim vremenima, da molimo građanke i građane, da ne čine baš sve što im može biti, i da ako život istinski ne planiraju vezati za Šavnik, ostanu pri svojim matičnim opštinama. Unaprijed se izvinjavam svima, koje ovim mogu uvrijediti.

Ne dozvolite da se moramo pitati “kada je Vilsonovih bilo u Šavniku”, jer ja želim da vjerujem da je to grad, koji će svesrdno i objeručke primiti svakog dobronamjernog građanina/građanku, koji svoj život želi vezati za ovu opštinu.

SLOBODE

One su razne. Najbolje ih osvijestite kada krenete da se borite protiv ličnih nesloboda. Pored Centra za građanske slobode, CEGAS, još jedna asocijacija na termin, su moje sise. Ne grudi ili dojke, već sise.

Tokom pregleda kod radiologa, čujem taj “sramotni izraz” SISA. Počinje preznojavanje. Ljekar me zbunjeno gleda, jer mu ja na njegovo “desna sisa je ok”, izgovaram u blagom grču “molim Vas nemoj te”. Dok smo ustanovili da ja ne volim čuti izraz “sisa”, prošlo je dosta vremena. Ljekar je prvo pomislio da imam napad panike i straha za ishod nalaza, što djelimično priznajem. Sve je bilo sitno za to kada neko izgovori “sisa”. Tada sam i čula da mi nijesmo “dojkari i grudari” već sisari. Na receptu je ispisana terapija: “REĆI RIJEČ SISA PEDESET PUTA DNEVNO”. Od tada kreće i moje oslobadjanje ili ti sloboda. Stid od pojedinih djelova tijela, opet pripada ženama.

Crnogorska sloboda je mučna. Izgubi se između Zakona, tradicije i običajnog prava. Vjerujem da polako idemo naprijed. Zene će uspjeti u tome, možda i poneki muškarac. Zlostavljana ima veću motivaciju.

ZLOUPOTREBA

Zloupotreba u politici i u političke svrhe. Uvijek smo na neki način zloupotribjeljeni u ovom, jednom te istom, ali se ne smijemo plašiti zloupotrebe. Pa šta ako nas neko i zloupitrijebi? Zakone pišemo, donosimo i izglasavamo, znajući ko će ih upotrijebiti, a ko zloupotrijebiti. Nijedna zakonska norma nije donešena bez mogućnosti zloupotrebe. Sa namjerom ili bez.

Zloupotrijebljeni su starosjedioci Šavnika, kao i oni koji su se skoro dosedili.

Zloupotrijebljeni su i visoki državni funkcioneri koji odležavaju kaznu zatvora, dok su god oni drugi, jednako ili više krivi, sa druge strane rešetaka.

Zloupotrijebljeni su oni kojima je 450 eura većih od 250, jer nam ova ekonomska odrednica nije smjela biti presudan faktor u odlučivanju.

Zloupotrijebio nas je predsjednik kojem je saldo 0, pa nam je 450 eura konačno dostignuta veličina.

Zloupotrijebili smo predjsednika podaništvom, pa je tako zloupotrijebljen pomislio da se slažemo sa saldom.

Koliko je sloboda nedokučiva, toliko je teško izaći iz zloupotrebe.

PROTEST

Zastava i sloboda. Danima razmišljam o jednom koji dolazi. Nadam se da će imati veliku podršku. Naime, 18.novembra, ispred zgrade Vlade, sa početkom u 10h, biće organizovan protest Udruženja za pomoć i podršku osobama sa cističnom fibrozom.

Sve u cilju obezbjeđivanja lijeka trikafta. – Ovo nije zloupotreba već puka potreba za životom!

Od ove bolesti u našoj zemlji trenutno boluje 38 osoba, među kojima je 31 dijete. Od tog broja, njih 26 ima nasušnu potrebu za lijekom TRIKAFTA, kojeg u Crnoj Gori nema već dvije godine zaredom.

Lijek trikafta, oboljele od cistične fibroze (genetske, hronične i multisistemske bolesti), skida sa liste za transplantaciju pluća ili jetre.

Ovdje ću sa zadovoljstvom iskoristiti svoje pravo na protest.

SKUPŠTINA

Najčešće nefunkcionalna, a onda kada vam se učini da konačno dobija funkciju, bude zloupotrijebljena. Muke demokratije su bolne, pa i crnogorske Skupštine. Kontrolna uloga je smanjena do normativnog postojanja i ništa dalje od toga, a skupštinski Odbori nakon odlučivanja i davanja mišljenja, slobodno mogu smatrati da je sve bilo “dovoljno za ništa”.

Skupština neće raditi u ponedjeljak, a mi?

IZBORNO ZAKONODAVSTVO

Haotično, neuređeno i prouzrokuje pravnu nestabilnost. Umjesto da su staro-novi ili novo-stari krenuli u zakonsko uređenje i reformu izbornog zakonodavstva, oni su riješili da ga dodatno satru.

Izglasavanjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi, a onda i “Zetskih zakona”, došlo se i do potrebe utvrđivanja zakonitosti i ustavnosti pred Ustavnim sudom, gdje nema kvoruma za odlučivanje.

Radovan 3 bi rekao “u nameri da nas ubiju na mestu”.

Zakon o predsjedniku, jednako zakonski neutemeljen kao i predhodno nabrojani. On će  usloviti poziciju-opoziciju-poziciju, na konačan izbor sudija Ustavnog suda, kako bi sabotaža na tren prestala.

TENZIJE

One su u skorije vrijeme, a čini mi se i dugo godina unazad, stvarane nacionalnim, etičkim i vjerskim pitanjima. Kako kroz stvaranje a onda i obnovu crnogorske nezavisnosti, tako i kod zaključenja Temeljnog ugovora sa SPC, a onda i popisom koji slijedi. Iza njih se kriju jasne zloupotrebe građanki i građana, koji polako nadilaze stalne pokušaje da se od nečega ili nekoga branimo, u interes onih koji svjesno stvaraju tenzije zarad najprizemnijih interesa. Tenzična atmosvera je idealno tlo za zloupotrebu i uspoljavanje različitih centara moći.

Moje tenzije su usmjerene ka tome, kako smanjiti tenziju kod sebe same. Za dalje, tek kada uspijem u tome.

CENTRI MOĆI

Ovo pitanje ostavljam velikim nevladinim organizacijama, koje bez sumnji imaju više znanja i moći u ovoj oblasti. Možda i ANB-u, kao crnoj kutiji ovoga društva.

Najveće poimanje centra moći, osjetila sam kada sam se “usudila” da se bavim temom, nad kojom nijesam polagala pravo. Tada sam osjetila moć, tenzičnost i razumijevanje slobode ovoga društva, pa i onih “koji su pozvani” da o njoj govore.