Piše: Stefan Đukić

Nisu bodi-bilderi krivi što moraju kojekakvim prečicama da ističu svoje mišiće, problem je u sudijama koji dozvoljavaju, koji su lijeni da ocijene potpuno sportsko tijelo, nego će radije pristajati na mišić definisan cigaretom taman koliko i treningom. Isto važi i za nas, konzumente vijesti koji biramo tekst zavisno od trikova kojima bivamo privučeni, koji politiku posmatramo nerijetko kroz infografike umjesto kroz sveobuhvatne programe. Mi smo zapravo krivi je se o izjavama političara informišemo iz banera, a ne iz cijelokupnih izjava, konzumiramo sve isjeckano, servirano, smandrljano.

Pretendovati na definisanje doba u kom živimo je izrazito arogantan stav, stav koji pritom zavisi od društvene pozicije i mentalnog sklopa onog koji tako ,,arogantno pretenduje”. Misliti da imamo kapaciteta da obuhvatimo nešto tako veliko kao što je jedna vremenska epoha se tako kvalifikuje za olimpijske igre u samoljublju, tamo gdje nas kao nepobjeđenog šampiona uvijek čeka G.V.F. Hegel. Koliko god privlačno bilo davati bilo kakve ocjene, filozofsko obrazovanje me navodi da ne pokušavam da se uključim u tu igru jer ,,Minervina sova polijeće u sumrak”, odnosno nije moguće nijednu epohu vrednovati dok se ona ne završi.

Kao ljudi, kao posmatrači, komentatori, analitičari, mi smo ograničeni znanjem, predrasudama, odgojem, željama da nešto “vidimo”. Ovo se pojačava ako pokušamo tumačiti vrijeme u kojem živimo jer samim učešćem u njemu gubimo svaku moć da ga sagledamo – suviše smo emotivno uključeni a istovremeno onemogućeni da vidimo kako će se ono završiti. Sve stvari ipak hitaju ka svom kraju i bez kraja nemamo njihovo puno značenje, nemamo ispunjenje svih potencijala koji sad stoje pred nama. Ipak postoji jedna odrednica koja se čini jasna kao dan, i koju makar na jedan šaljiv način moram izbaciti u prvi plan, ona je svuda, srećemo je na ulici, u medijima, na internetu, gdje god pogledamo. Ta odrednica se nalazi u naslovu – mi živimo u dobu bodi-bildinga i naša epoha je tako definisana koliko god to glupo ili promašeno zvučalo.

Zanimljivo je znati da bodi-bilding kao sportska disciplina postoji mnogo duže nego što većina nas misli. Ovaj sport zapravo nastaje na prelasku iz devetnaestog u dvadeseti vijek, među rvačima, koji su kroz njega željeli pokazati razvoj pojedinačnih mišića i usput se nadmetali u tome ko ima bolju fizičku definisanost istih. Prvo nadmetanje u bodi-bildingu je tako interesantno, ne samo radi toga što je bilo prvo, već što je sudija na istom bio autor romana o Šerloku Holmsu, Ser Artur Konan Dojl. Tako je ovaj literarni velikan, pored amaterskih zanimanja za boks, hemiju, klasičnu muziku i postojanje vila i vilenjaka ubacio i razvoj mišićne mase.

Većina nas ima predrasudu da je bodi-bilding kao sport nastao tek sedamdesetih godina prošlog vijeka i to nije neobično. Nakon ovih prvih takmičenja, nije bilo nekih velikih promjena u samom sportu, njegovoj percepciji, popularnosti – postojala je stabilna ali ne pretjerano velika publika, održavana su nadmetanja i to je tako trajalo do doba koje smatramo pravim početkom ovog sporta. Tada, zahvaljujući likovima kao što su Arnold Švarceneger, Lu Ferinjo (poznat po ulozi Hulka u niskobudžetnoj istoimenoj seriji iz sedamdesetih), Roni Kolman i mnogi drugi bodi-bilding izlazi na velika vrata. Zahvaljujući njihovim pojavama u filmovima, serijama, televizijskim programima redefiniše se pojam atletski razvijenog muškarca i kao proizvod toga imamo veću rasprostranjenost teretana, povećanje broja ličnih trenera, sveprisutnost suplemenata u ishrani. Došlo je do toga da izgled ovih, tada modernih bodi-bildera čini da budu fizički smatrani nadljudima, pa je njihov izgled polako ušao u društvenu podsvijest kao jedan arhetip, kao pojam kako atleta treba da izgleda. Ovo utiče i na način na koji se crtaju strip-junaci, superheroji, te animiraju oni u crtanim filmovima ili kakvu fizičku spremu moraju da imaju akcioni heroji u filmovima. Ni Supermen, ni Betmen nisu tako izgledali ranije, a likovi kao Hi-Men ne bi ni bili mogući.

Ne želim na ovom mjestu da ulazim u pitanje zloupotrebe nedozvoljenih supstanci jer to i nije bitno za poentu ovog teksta niti određenje našeg vremena. Nema potrebe ni da ulazimo u rasprave da li se radi o pravom sportu, odnosno da adresiramo kritike ljudi zainteresovanih za bodi-bilding od strane ljubitelja drugih sportova. Neko bi možda tako rekao da bodi-bilder možda jeste snažan, ali on niti najdalje baca koplje, niti najbrže trči, niti najvisočije skače, a o davanju golova, koševa i ostalog da ne govorimo. Iako nisam ljubitelj ovog sporta moram mu stati u odbranu, ovo nije nikakav argument – košarkaš može zamjeriti odbojkašu što učestvuje u sportu baziranom na skoku a da ne ostvari nikakav fizički kontakt sa protivnikom, skakač u vis opet može zamjeriti košarkašu da on zaista skače da bi postigao pogodak, ali da li može skočiti više od njega, i tako u krug. Jednostavno, svaki sport funkcioniše u svojim okvirima i tu ne treba gubiti vrijeme na raspravu. Problem sa bodi-bildingom je druge prirode: da bi pokazali svu izdefinisanost mišića, sportistima se preporučuje podvrgavanje dosta ekstremnom režimu života danima pred takmičenje – moraju mnogo da puše, da ne piju vodu, da koriste preparate koji će im istanjiti kožu, izvući svu vodu iz tijela kako bi se definisani mišići bolje i jasnije vidjeli. Paradoksalno, da bi uspjeli, oni moraju da se ponašaju i žive suprotno od postulata bilo kakvog sporta, samo da bi “izgledali” onako kako moraju ako žele ostvariti rezultat. Umjesto da cilj bude sportski život, ishrana i trening, zalaganje se na kraju svodi na potpunu suprotnost kako bi se došlo do rezultata.

Ovako veoma lako stižemo do nečega što je opšte mjesto današnjeg svijeta i njega se moramo dotaći. Instagram i Tik-Tok kultura koju živimo nas tjera da pokazujemo ili gledamo samo jedan dio života, sopstvenog ili tuđeg, i to dio koji želimo da istaknemo ili nametnemo. Svaki “reel”, svaki “story” predstavlja isječak života koji je, ako nam je to glavna ili čak jedina preokupacija, možda nalik na mišić istanjen cigaretama i nasilnim izmokravanjem jer jedino tako može dobro pokazati mjesece ili godine treninga. Svaki dobro pozicioniran kadar (koji ističe ,,bolju stranu”), svaki ,,filter” je tako taj nesportski način da se ,,pobjedi” u nekom zamišljenom takmičenju borbe za pažnju, da se zasluži dnevna doza instant zadovoljenja kroz ,,lajkove”, ,,šerove” i komentare. Nesumnjivo, ljudi koji žive ili pretenduju da žive od te pažnje posjeduju neke vještine, tu su plesači, kuvari, umjetnici, razni tipovi ljudi, ali se na kraju borba svede na taj poslednji filter, na ugao snimanja, na muzičku podlogu, one presuđuju koga ćemo gledati a koga preskočiti.

Ali nije poenta ovog teksta samo u tome, štaviše danas vjerovatno ne postoji veće ,,opšte mjesto” od ostarelih komentatora i kolumnista koji lamentiraju nad sveprisutnošću društvenih mreža, nad time da su oni tobož čitali, izlazili, disali punim plućima a današnje generacije gube vrijeme sa telefonima. Ne, takav stav je arhetip lažnog glumatanja veličine, lažnog pretvaranja da se živio neki život. Društvene mreže i naš odnos prema njima je prosto duh ovog vremena i takav je kakav je, a ljudi, bilo da su konzumenti ili kreatori, pokušavaju da se u njemu snađu, u njemu uživaju ili od njega zarade.

S druge strane, duh ,,bodi-bildinga”, odnosno ovih prečica kojima se dolazi do titule je podjednako vidljv a pritom je znakovitiji na drugim mjestima. Bacimo pogled na medijsko izvještavanje, ono koje je odavno izgubilo notu istraživanja, notu ozbiljnih, dužih tekstova umjesto kojih smo dobili nizove portala koji prenose objave poznatih, koji nam prenose tviter ratove političara, ,,smatranja” samozvanih analitičara u 280 karaktera, konstantno perpetuiranje stanja šoka, pa ćemo vidjeti duh epohe i na tom mjestu. Vijesti u sebi više ne sadrže istinsku reportažnu vrijednost, a kamoli svrsishodan komentar, već predstavljaju istanjivanja stvarnosti u kojoj je navodno bitno šta je na telefonu, u nekoj pauzi pri čekanju u redu, napisala srednje-poznata osoba. A vremenom, prenoseći upravo takve događaje kao bitne, gubi se ovo “navodno” i većini konzumenata postaje istinski bitno.

Ova pojava je još gora u politici, gdje programe, uzmimo za primjer, bombastično nazvane Evropa Sada, Maršalov plan i ko zna kako, dobijamo sažete u infografici, baneru, ,,vizualu”. Ekonomske mjere su zanimljive i vrijedne izgleda samo ako mogu da se skupe u sliku koja ima 1080 sa 1080 piksela, ako se brojke mogu uvećati tako da su podjednako dobro vidljive na laptopu, telefonu i tablet računaru. Možda je tačno da većina građana, običnih ljudi, nema ni vremena ni znanja da razumije i obuhvati sve pojedinosti bilo kog ekonomskog programa, ali isti svoditi na par tabela, na svjetlucave postere i grafike koji uvijek pokazuju rast je uvredljivo i suprotstavljeno demokratskim načelima, zato što se time samo može obeshrabriti učešće građana, nosilaca suvereniteta, u javnoj politici, umjesto da im se omogući da taj suverenitet povrate.

Još veći prekršilac, još snažniji bodi-bilder pred takmičenje su političari, čije izjave bilo na televiziji bilo u skupštini nisu vrijedne ako se iz njih ne može izvuči jedna rečenica ili neka polumisao (takozvani sound-byte) koja će se onda uklopiti u odavno pripremljen šablon sa rasporedom boja koji direktno ,,napada” podsvijest konzumenta. Izvučena rečenica ne mora biti ni smislena, ne mora da bude ni glavna za govor koji je političar imao, ali treba da odzvanja u glavi, da pruži endorfinski fiks (,,kako mu ga reče”, ,,on/ona brine za nas”, ,,kakav patriota” itd.). Cilj je opet isti, istanjivanjem suštine, preoblikovanjem ,,mišića” u ono što sudija želi da vidi, udaljavamo se od istine, zamagljujemo poentu i, u slučaju politike dobijamo pasivizirane građane, koji su ponavljam, nosioci suvereniteta, građane odvojene od odluka koji se donose u njihovo ime. Hljeba i vizuala, banera, i infografika, povikaše savremeni spin doktori.

Treba biti iskren i reći da ni ovaj tekst neće proći bez podnaslova, nadnaslova, vizualnog rješenja prepoznatljivog za ovaj portal. Možda ćemo mu dodati fotografije ili video uratke koji olakšavaju čitanje, a neki zanimljiv dio teksta će biti izvučen za post na društvenim mrežama. Ovo, kao i sve drugo iz širokog dijapazona trikova stvorenih da privuku vašu pažnju su postala nužnost svake objave. Prosto je, nisu bodi-bilderi krivi što moraju kojekakvim prečicama da ističu svoje mišiće, problem je u sudijama koji dozvoljavaju, koji su lijeni da ocijene potpuno sportsko tijelo, nego će radije pristajati na mišić definisan cigaretom taman koliko i treningom. Isto važi i za nas, konzumente vijesti koji biramo tekst zavisno od trikova kojima bivamo privučeni, koji politiku posmatramo nerijetko kroz infografike umjesto kroz sveobuhvatne programe. Mi smo zapravo krivi je se o izjavama političara informišemo iz banera, a ne iz cijelokupnih izjava, konzumiramo sve isjeckano, servirano, smandrljano u jedan happy meal dnevnih događanja, savršeno spakovan da nam da potrebnu dozu kalorija, istovremeno bivajući lišen pravih proteina, minerala, masti. Biramo dnevno iskustvo koje će zadovoljiti naše osnovne potrebe ne hajući za to da kroz konzumiranje ne postajemo bolji, pametniji, vredniji.

Vrijeme se ubrzalo, interesovanja se raširila, pažnja se ekstremno smanjila. Tako se živi u dobu bodi-bildinga. Ipak, da ne završimo na pesimističnoj noti, ne mora se tako živjeti, ne moramo prihvatati sve što nam se servira, ne moramo dozvoljavati konstantno istanjavanje.

Na nama je da zahtjevamo drugo doba, da promjenimo sudije i njihove kriterijume toga šta je dobro. Pa da onda vidimo kako će se zvati doba u kojem živimo.