Piše: Bojana Šolaja

Grijeh je izgraditi kulturu koja živi od iluzija. Sramota je prihvatiti život koji se odvija pred hologramom. Pjesnik je ofucano pseto, vođa čopora koji ide iz Nigdje u Nikud. Rekao je: “Mi smo napravljeni od snova, i snovi se prave od nas.”, i ostao živ. Možda su bili u pravu oni koji su takve spaljivali na lomači. Ne možeš istovremeno žudjeti za nečim od čega se materija raskriva u svom ništavilu i ostati vijeran zemlji. Postaćeš živi dinamit. Pomislićeš da se raznosiš u pustinji i za vlastito dobro kada dođeš do tačke iz koje nema nazad, ali ćeš u trenutku eksplozije shvatiti da si na trgu punom ljudi koji su ti vjerovali na riječ. Čemu da se nadaš kad si spreman da budeš kriv za takvo masovno ubistvo? Istina, nije poeta cvijet bez korijena, zločinac za kojeg se još nije našao dovoljno vješt detektiv da otkrije tragove njegovih nedjela. Iznikao je na tlu civilizacije koja hoće da bude čekaonica za krematorijum u kojem svako sagorijeva u plamenu svojih pogrešno postavljenih i nikada ostvarenih želja. Pjesnik piše da bi dobacio do čitaoca i učinio ga svojim sagovornikom. Dok gradi svoje jezičke mostove, on ima na umu to jedno lice i grimase koje bi se na njemu mogle pojaviti dok stoji na platformi koju je za njega sagradio, nesvjestan da je u tom čitaocu vidio svoju prečicu do čitalaca kojima će se obraćati u vječnosti i koji će ga, dopuštajući mu i tada to obraćanje, svaki put vraćati u život. I eto prevare. Umjesto da odagna svoju kosmičku usamljenost dočekavši povratno javljanje od onoga koga su njegove riječi presrele, on vrišti pustom ravnicom u kojoj mu se ne može vratiti ni eho sopstvenog glasa. Levijatan je istovremeno dobio još jedan proizvod koji može pustiti u promet i povećati već preveliki zid koji nas dijeli jedne od drugih. I tako bez prestanka. Sistem računa na našu usamljenost – izvornu žudnju da zagrlimo jedni druge, da ne budemo jedini koji se javljaju nego da nam se neko odazove sa druge strane, da sklonimo veo koji zamagljuje sve ono što naslućujemo, a što se nalazi s onu stranu svake spoznaje – i koristi sve to protiv nas. Matrica je jasna: navesti čovjeka da svoje snove i ideale projektuje na pogrešno mjesto, pa ga kao hrčka na traci mamiti tim njegovim snom dok ne ispostavi sve što može i ne pusti iz sebe svaki sok koji ga je držao u životu, a onda mu pokazati da je mamac bio samo mamac, i dozvoliti mu da sam sebe žrtvuje na oltar svojih uništenih iluzija. 

Kako nas je ovo snašlo? Prvi veliki korak koji nije lako preduzeti je raskrinkati iluzije kao iluzije, i priznati samom sebi istinu. Jednom kada se preduzme taj korak, treba postaviti pitanje da li je ovakvo stanje stvari posljedica nekog unutrašnjeg impulsa koji je, ili sam po sebi devijacija ili samo usmjeren u pogrešnom pravcu, ili je prije riječ o spoljašnjem društvenom faktoru koji nas oblikuje tako da što duže preživimo kao radno sposobni i poslušni. Reklo bi se da i jedna i druga dimenzija igraju ulogu, a u nastavku ćemo analizirati svaku ponaosob.

Metafizička čežnja mijenja vektor

Dovoljno je pročitati djelo Vita activa autorke Hane Arent da bi postalo jasno da se u modernom dobu desilo jedno ozbiljno preusmjerenje i sužavanje čovjekovih aspiracija. Ukoliko bismo posmatrali čovjeka predmodernog doba, vidjeli bismo da su njegove glavne težnje usmjerene prema nečemu transcendentnom. Život građanina polisa nije, teorijski posmatrano, bio usmjeren prema zadovoljenju svakodnevnih ciljeva i zemaljskih naslada. Koplja su se lomila oko pitanja u kolikoj se mjeri postojeća zajednica uklapa u jedan kosmički poredak, kako ta harmonična zajednica treba da izgleda, te koje korake je neophodno preduzeti kako bi se do nje došlo. Važnost ovog pitanja proizlazi iz ubjeđenja da kvalitet zajednice utiče na zdravlje i kvalitet duše, koja je kopča sa onim transcendentnim, pa je oblikovanje optimalne zajednice bio sastavni i nezamjenjivi dio brige za dušu koja je činila važan element antičke grčke kulture. Već uvidom u Platonov imperativ iz Fedona – “učiti se umirati” – pokazuje da ovozemaljski život ima tek sekundarnu važnost u odnosu na život u zajednici sa Idejom. Otuda su sva stremljenja i ideali slobodnih građana bili usmjereni prema tome da se čovjek u što većoj mjeri upodobi tom transcendentnom uzoru, ma koliko on u tom istorijskom trenutku bio apstraktan i konkretan u svojoj apstraktnosti. Hrišćanstvo donosi sa sobom pojam ličnosti i ideju ličnosne zajednice sa Bogom i drugim ljudima. Od tada postaje moguće voljeti drugog čovjeka preko zajednice sa Bogom, i voljeti Boga preko zajednice sa drugim čovjekom. Ponovo čovjek krajnji cilj i smisao vidi u nečemu što se ne nalazi sa ove strane, već ono što nas čeka na kraju istorije i naših pojedinačnih života, i u čijem dolasku i prenošenju u ovostranost svako posebno i kolektivno učestvujemo. Život bez transcendentne svrhe i dalje sam u sebi nema smisao.

Moderno doba i prosvetiteljstvo donose radikalan preokret. Zasićen srednjovjekovnim modelima mišljenja i života, suočen sa novim naučnim otkrićima koja su “slomila zvjezdane svodove”, čovjek zatvara svoje srce, čula i intelekt za sve što prevazilazi polje očiglednog. Uprkos tome, u njemu i dalje ostaje impuls koji ga tjera da svoje snove postavi u “ono preko”, nešto što se nalazi van njegovih granica. Da li je taj impuls posljedica višemilenijske navike ili se radi o jednom preizvornoj religioznoj sklonosti, ostavljamo čitaocu da prosudi. Ovdje je važno primijetiti da je sada neophodno stari model primijeniti na jednu novu postavku svijeta koja odbacuje stare onostranosti, pa kreira nove koje bi bile njihova proteza. Težnju čovjeka da se sjedini sa božanskim, bila to Ideja ili Bog sam, sada zamjenjuje želja da posjeduje sam sebe, svoje intelektualne kapacitete, da ovlada svijetom i univerzumom u cjelini, i naizad, da bude u zajednici sa drugom osobom, bez želje da ona bude portal koji vodi ka transcendenciji. Ovim pretumačenjem dolazimo do toga da vrhunski smisao života u modernom dobu nalazimo ili u nekoj osobi koju smo za tu ulogu u određenom trenutku odabrali, ili u saznajnom i praktičnom prostiranju svoje moći na ono što nas oko nas susreće.

Kada stvar tako postavimo, čini se kao da bi zaključak mogao biti da je čovjekov usud da bude biće koje ne može da živi bez smisla i bez nečega što će se prikazivati kao konačna svrha svakog proživljenog dana, bez obzira na to koliko se taj smisao u datom trenutku činio dalekim i nedostižnim. Blagoslov je ili prokletstvo to što nismo u stanju da, kao životinje, naprosto budemo bez mogućnosti i želje da reflektujemo svoju poziciju i da se povratno na nju odnosimo. Kao da to naše unutrašnje određenje nije već samo po sebi dovoljno, izgradili smo kulturu koja dodatno potpiruje te naše sklonosti. O primjerima ovog fenomena biće riječi u nastavku.

Iluzije koje se mogu dodirnuti

Čovjek koji prestaje da vjeruje u transcendenciju i koji se, zanemarujući čak i njemačke idealiste, zatvara u okvire onoga već opredmećenog, ipak i dalje mora da sebi svakog dana pruži odgovor na jedno naizgled sasvim jednostavno pitanje: “Zašto si još živ?”. Usljed evidentne teškoće da se u jednom takvom, za ljudsko biće izuzetno klaustrofobičnom abmijentu, da odgovor na to pitanje, kultura kao da nam svakodnevno nameće neke ponuđene odgovore. Sve što nas susreće kao razonoda ili kao obavezno štivo, vaspitava nas u pravcu tih odgovora. Dovoljno je pogledati nekoliko filmova ili pročitati par knjiga da bi to postalo jasno. Sa jedne strane imamo u velikom procentu prisustvo književnih i filmskih junaka koji uživaju u samima sebi i predaju se lako toj samodovoljnosti i hedonizmu. Za druge, koji ipak ne pristaju na tako jeftinu i nisku varku, osmišljena je bajka o velikoj ljubavi. Evo jednog primjera. U filmu Memoari jedne gejše, glavna junakinja kao dijete ostaje bez porodice i biva primorana da radi kao sluškinja. Suočivši se sa tom situacijom, njen život gubi smisao. Dok je plakala na obali rijeke, na mostu joj je prišao jedan gospodin, ponudio joj sladoled i uz to joj dao džeparac koji ju je mogao držati sitom više od mjesec dana. Njegova toplina i dobronamjernost u djevojčici budi želju da ga vidi ponovo, te odlučuje da novac koji joj je dao priloži hramu, pomolivši se da je svi putevi kojima u budućnosti bude išla dovedu na kraju njemu.

Filmovima sa ovakvom ili sličnom porukom se ne zna broj. Romantični među čitaocima bi mogli postaviti pitanje – čega lošeg ima u ovome? Počnimo od toga da je djevojčica koja se našla u potpunom beznađu srela nepoznatog čovjeka na mostu i odlučila da u njega projektuje smisao svog života, iako o njemu ne zna ništa. Činjenica da se njeni snovi (spoiler alert!) na kraju ostvaruju i da uz to dođe informacija da se radi o istinitoj priči, već nagovještava kakav efekat se proizvodi kod gledalaca bez životnog iskustva. Djevojke će odmah biti sklone da povjeruju da će i one jednog dana sresti nekoga na mostu, i da će taj neko biti njihova sudbina. Ideja o mogućnosti da se tako nešto desi će ih hraniti godinama, odrastaće i formiraće se kao osobe uz nju. I zaista, jednog dana će se taj san nesumnjivo obistiniti. Međutim, nedugo potom će im život opaliti šamar spoznaje o tome da par razmijenjenih riječi u prolazu nije dovoljno da bi se za nekog moglo reći da će biti ljubav koja će nam obilježiti život. Ipak, one će se i dalje grčevito držati za tu iluziju, ne priznajući je sebi, i tako će se upustiti u jedan autodestruktivan ples iz kojeg se teško izlazi.

Cilj ove farse je jasan – probuditi mladalačke snove, omogućiti mladoj osobi da se na njima razvija, tj. da preko njih učestvuje u jačanju postojećeg poretka, a onda je pustiti da se suočava sa njihovom neostvarivošću i spali se na lomači koju je samoj sebi pripremila, i tako omogući da vrlo brzo na njeno mjesto dođe svježa krv sa kojom će se ponoviti isti scenario.

Osuđeni na iluziju?

Imajući u vidu prethodno iznesene teze, smisleno bi bilo postaviti pitanje – ima li nam spasa? Dakle, sasvim je jasno da čovjek nije biće koje može da vegetira, da se preda službi svojoj tjelesnosti, i da u takvom životu bude do kraja srećan. I kod takvih, ako ih uopšte može biti, dešavaju se trenuci iskakanja iz sebe, naknadnog pogleda na proživljeno i svijest o ništavnosti svega što je prošlo i što će tek doći. Koliko god impotentna svijest koja dolazi do te tačke bila, od toga se neće moći oporaviti. Tijelo će brzo uvenuti od praznine duše koja nije umjela da ga nahrani. Ovo znači da ne možemo da ne živimo od snova i da ne pokušavamo da ih prevodimo u zbilju. Da li onda to nužno dalje podrazumijeva da smo osuđeni da živimo i umiremo od iluzija? Ovdje vjerujemo da se rješenje nalazi u tome da nanovo naučimo da razlikujemo iluziju od onoga čiji obrisi se zaista naziru u nekoj tački našeg puta.

Treba odati priznanje Vimu Vendersu za film Pariz, Teksas. Jedan je od rijetkih umjetnika koji su se usudili da osvijeste iluziju, i koji su bili dovoljno hrabri da nam je prikažu u njenoj destruktivnosti. Istina ne prodaje ulaznice i neće biti finansirana od onih koji pothranjuju naš život u zabludi. Vendersov film je nešto drugo. U njemu zatičemo čovjeka koji živi posljedice svog odbijanja da pusti iluziju kojom je dao smisao svom životu. “Znao sam te ljude. To dvoje ljudi… bili su ludi jedno za drugim.”, riječi su kojima Travis počinje obraćanje svojoj mladoj bivšoj ženi. Govoreći u trećem licu, okrenut leđima uprkos činjenici da ga ona iza stakla ne može vidjeti, kao da potvrđuje da ono što opisuje nije život njih dvoje, već život holograma koje su jedno od drugog načinili. Njegova luda vezanost za nju bila je pomiješana sa ljubomorom proizašlom iz straha da će ga jednog dana, kada shvati da joj ono što joj on može pružiti nije dovoljno, napustiti. Zato se odao alkoholizmu i nasilničkom ponašanju, i tako zaista učinio da se njena slika o njemu raspadne, i da više ništa što bi uradio ili mogao uraditi da popravi stvar ne bude dovoljno. Ipak, oboje su u toj prikolici u kojoj su živjeli proveli jedan mučan period u kome su pokušavali da se ubijede da je fatamorgana njihovog srećnog zajedničkog života stvarnost, i uništavali sami sebe i jedno drugo u tom ubjeđivanju. Scenografija se srušila, i umjesto idealnih projekcija onog drugog, ostali su stvarni ljudi sa ranama koje ne zarastaju. Venders nam je mogao prodati šarenu lažu kao ostali. Mogao nas je slagati da Džejn i Travis mogu ponovo aktivirati njihove holograme, i učiniti tako da mu vjerujemo na riječ da raditi i izgarati za nekog koga smo ostavili da nas čeka u daljini ipak vrijedi. Umjesto toga, pokazao nam je dvoje ljudi u dehumanizovanim ambijentima Amerike čije su se iluzije srušile, i kojima je ostalo da nanovo grade svoje živote u samoći koja jeste naša istina.

Teksas nije Pariz, čak ni kada se usred njega postavi osoba koja je služila kao građa za naše snove. Ideali na kojima gradimo svoje živote nisu i ne smiju biti proizvoljni. Uprkos tome, život bez ideala nije ljudski. Ako bismo se vratili na početak naše priče, vidjeli bismo da je naša osnovna teza bila da je izvorna težnja svakog čovjeka, san svih snova, otklanjanje “metafizičke studeni” kroz zajednicu sa drugim. U grčevitoj želji da ga ostvarimo, neki od nas odu pogrešnim putem. U tim uslovima se rađaju ljudi koji žele da gospodare drugima kako bi ih pribavili sebi, ili oni koji im se bezuslovno potčinjavaju iz straha da ih ne izgube, ili pak oni koji se troše u radu kako bi potvrdili da zaslužuju tuđu ljubav. Tako nastaje društvo u kojem svi pojedinci istovremeno vrište u nadi da će ih neko čuti i odazvati se. Umjesto toga, stvara se buka u kojoj ni jedan glas nije artikulisan i na koju smo se toliko navikli da smo je nazvali “tišina”. A šta se dešava ako samo zaćutimo? Kada glas ustupi svoje mjesto sluhu, čućemo nekog ko nas doziva sa druge strane, i znaćemo da nije fatamorgana već Lice kojem valja raširiti ruke i trčati u susret, jer je On sve vrijeme lutao u potrazi za nama.