piše: Nikola Zečević; iz feljtona ,,The Beatles. Godine nakon završenog sna”

[Feljton je ranije publikovan u nastavcima, u dnevnom listu „Vijesti”, od 17. do 31. decembra 2012. godine, a reobjavljuje se na Portalu Kombinat, u blago izmijenjenoj i prilagođenoj verziji, uz dozvolu autora.]

Ove (2020) godine navršilo se pet decenija od izlaska posljednjeg objavljenog albuma Bitlsa („Let It Be”) i 40 godina od ubistva Džona Lenona. Tim povodom, učinilo se zgodnim (re)publikovati priču o najvećem bendu svih vremena, tačnije o onom periodu njihovog života (u ovom kontekstu namjerno koristim jedninu) nakon što su prestali da postoje kao bend, a nastavili da žive kao simbol jednog neponovljivog uspjeha i fenomen čiji kalibar (komparativno) do danas nije zabilježen u popularnoj kulturi.

U različitim muzičkim, kritičkim i novinarskim krugovima, godinama su razmjenjivane dileme zašto je prestala da postoji, po mnogima, najbolja muzička „banda” svih vremena. Od teze da je na disoluciju „fabulozne četvorke” ponajviše uticala smrt njihovog dugogodišnjeg menadžera Brajana Epstajna (1967), do one da je za sve kriva japanska alternativna umjetnica Joko Ono, lijepile su se teorije da je Pol Makartni mrtav (urbana legenda: „Paul is dead!”) ili da je violentni Alan Klajn uspio da okrene trojicu veličanstvenih protiv Makartnija.

Iako je od svega pobrojanog ponešto i istinito, glavni uzrok raspada Bitlsa je zapravo ležao u zasićenosti od slave, uništene privatnosti i učestalog studijskog rada, ali i u potrebi za individualnim muzičkim izrazom, koji je od kreativne eksplozije na „Bijelom albumu” (The Beatles, 1968.) sve više dobijao na intenzitetu. Najprije će Ringo Star privremeno napustiti grupu, u avgustu 1968. godine, nezadovoljan atmosferom na sesijama. Isto će učiniti i Džordž Harison u januaru naredne godine, u vrijeme snimanja ploče „Let It Be”, usljed nemogućnosti da izdrži pritisak i atmosferu Tvikenhem studija.

Kroz nekoliko mjeseci, Harison će se ipak vratiti na snimanje albuma „Abbey Road”, a evolucija njegove kreativnosti će biti potvrđena u pjesmama „Here Comes the Sun” i „Something” (koju je Frenk Sinatra označio „najvećom ljubavnom pjesmom ikada napisanom”).

Lenon: Želim „razvod”! Makartni: Stvar sa Bitlsima je završena!

Nakon što je Lenon (Plastik Ono Bend) u julu 1969. godine objavio anti-ratni singl „Give Peace a Chance”, i nakon što su ostala trojica stavili veto na Lenonovu asocijativnu temu „Cold Turkey”, Džonova potreba za solo karijerom (nakon eksperimentalnog albuma sa Joko Ono – „Two Virgins”) došla je do izražaja.

On će u septembru 1969. godine simbolično saopštiti Makartniju da želi „razvod”. Ipak, dogovoreno je da se do daljnjeg ova informacija ne objavljuje u javnosti. Radoholični Makartni, koji je neposredno prije ovog događaja predložio da Bitlsi „incidentalno” sviraju po manjim klubovima, krajem godine daje izjavu za magazin „Life” da je „stvar sa Bitlsima završena”. Kasnije će kazati da ga je raspad Bitlsa učinio nesrećnim i depresivnim na neko vrijeme, i da se zahvaljujući Lindi vratio normalnom životu. Lenon je ubrzo objavio novi samostalni singl – „Instant Karma”, koji u SAD doživio veliki uspjeh.

U spomenutoj pjesmi on analizira koncept individualne odgovornosti: „O kakvom svijetu razmišljaš ti, dok se smiješ u lice ljubavi!?” Ringo Star, zajedno sa Džordžom Martinom, započinje rad na svom prvom solo albumu „Sentimental Journey”, koji će objaviti u martu 1970. godine. Makartni će 10. aprila 1970. godine izdati službeno saopštenje da napušta Bitlse, i to samo deset dana prije izlaska njegovog prvog solo albuma „McCartney” (snimljenog na Studerovom multitrek magnetofonu). Na njemu će se naći upečatljive teme, poput „Maybe I’m Amazed”, „That Would Be Something” i „Every Night”. Makartnijevo saopštenje je razbijesnilo preostalu trojicu (naročito Lenona). Pol je optužen da zloupotrebljava raspad benda radi promocije svog prvog albuma, nauštrb (još uvijek živih) interesa Bitlsa.

I zaista, gotovo u isto vrijeme kada i ,,McCartney”, objavljeno je i posljednje izdanje Bitlsa „Let It Be”, na koje su (još ranije) stavili tačku Makartni, Harison i Star u Džordžovom ego-valcu „I Me Mine”. Na albumu će se naći i Lenonova transcedentalna tema „Across the Universe”, Polova rifična „Get Back” i sentimentalna „The Long and Winding Road”, sa čijom će produkcijom Makartni na kraju biti nezadovoljan, optužujući za lošu orkestraciju Lenonovog producenta – Fila Spektora.

Baš u to vrijeme, Harison započinje rad na svojoj najznačajnijoj (trostrukoj) ploči simboličnog naziva „All Things Must Pass”, koja će biti objavljena u novembru 1970. godine.

Na njoj su se našle zaista odlične stvari, poput rokenrol gospela „Awaiting on You All”, karmične „Isn’t It a Pity” i ironične „Wah-Wah”, u kojoj Harison suptilno kritikuje Lenonovu i Makartnijevu ego-maniju.

U čuvenoj religioznoj temi „My Sweet Lord”, Harison se izražava dijalogično: „Moj dragi Bože! Stvarno želim da te vidim! Stvarno želim da budem sa tobom! (…) Stvarno želim da te upoznam! Stvarno želim da odem sa tobom! (…) Ali je potrebno tako mnogo, moj Bože!”, uz pratnju molitvenih povika „Aleluja!” i „Hare Krišna!” i Džordžovih slide guitar momenata. Trenutnu sjenku na spomenutu pjesmu će baciti tužba za plagijarizam izdavačke kuće Bright Tunes, protiv Harisona, koja se pozivala na sličnost numere „He’s So Fine” Roni Meka (čiji je izdavač bio Bright Tunes) i Džordžove „My Sweet Lord”.

Ringo Star će takođe objaviti svoje drugo solo izdanje „Beaucoups of Blues”, a Lenon prvi solo album – minimalističko (katarzično) remek-djelo „John Lennon/Plastic Ono Band”, na kojem je, pored Klausa Vormana, svirao i Ringo Star.

Pod utiskom tzv. „primalne terapije” dr Artura Janova, nastaju pjesme poput: „Mother” (u kojoj se Lenon bavi porodičnim traumama iz prošlosti), monologična „Hold On”, piano balada „Love” i političko-socijalna „Isolation” (za koju je Rodžer Voters kazao da je „najljepša pjesma svih vremena”).

U ateističkoj temi „God”, Lenon poručuje: „Bog je koncept, kojim mjerimo svoju bol! (…) Ne vjerujem u Hitlera! Ne vjerujem u Isusa! (…) Ne vjerujem u Kenedija! (…) Ne vjerujem u mantru! (…) Ne vjerujem u Elvisa! Ne vjerujem u Cimermana! (Dilana, prim. aut.) Ne vjerujem u Bitlse! Samo u sebe vjerujem! U Joko i u sebe!”.

Povodom ove pjesme, Džordž Harison će docnije izjaviti: „U tom periodu mog života, ja sam bio u jednoj prostoriji i pjevao ’Moj dragi Bože…’, a Džon je u drugoj prostoriji Ebi Rouda pjevao: ’Ja ne vjerujem u Isusa, ja ni u šta ne vjerujem…’ To je bio vremenski trenutak kada smo bili ekstremno suprostavljeni.” Sa druge strane, u ljevičarskoj himni „Working Class Hero” Lenon saopštava: „…Pošto su vas mučili i plašili dvadeset godina, očekuju od vas da izaberete karijeru (…) Drogiraju vas religijom, seksom i televizijom, a vi i dalje mislite da ste pametni, besklasni i slobodni. Ali vi ste i dalje jebeni robovi, koliko ja to mogu da vidim. (…) Biti nešto, znači biti heroj radničke klase!” U decembru 1970. godine, Pol Makartni će podnijeti tužbu protiv Lenona, Harisona i Stara, sa ciljem da se sudski formalizuje kraj njihove poslovne saradnje.

Lenona je zanimalo i naše samoupravljanje

U martu 1971. godine, Džon Lenon i Plastik Ono Bend objavljuju himnični revolucionarni singl „Power to The People”, inspirisan intervjuom koji je dao ljevičarskim intelektualcima Tariku Aliju i Robinu Blekburnu.

U ovoj temi, Lenon se afirmativno izražava u odnosu na socijalizam, feminizam i anarhizam. Hanter Tompson će kasnije izjaviti da se „ova himna pojavila sa deset godina zakašnjenja”, sa čim će se složiti i sam Lenon. Zanimljivo je reći da je Džon, u spomenutom intervjuu, pohvalio i jugoslovenski samoupravni socijalizam: „Zar nisu pokušali tako nešto u Jugoslaviji? Oni su se oslobodili Rusa. Volio bih da odem tamo, i da vidim kako to funkcioniše.”

Prema svjedočenju Tarika Alija, Lenon je tih godina postao simpatizer britanskih trockista, tačnije Međunarodne marksističke grupe, koja je funkcionisala kao britanska sekcija Četvrte internacionale. U aprilu 1971. godine, Ringo Star objavljuje singl „It Don’t Come Easy” (čiji je koautor bio Harison), koji pobjeđuje Makartnijev „Another Day” na američkim top listima. Starki će te godine imati zapaženu ulogu i u surealističnom mjuziklu Tonija Palmera i Frenka Zape – „200 Motels”.

Makartni: Kada sam mislio da si mi prijatelj, ti si me iznevjerio…

U maju iste godine, Pol i Linda Makartni objavljuju zajednički album „Ram”, koji je u velikoj mjeri bio inspirisan događajima vezanim za raspad Bitlsa. Iako se na albumu našlo nekoliko zaista dobrih pjesma, poput hitične „Uncle Albert/Admiral Halsey” (koja je, te godine, osvojila američku top listu i Gremi za najbolji aranžman) ili alkoholičarske skriming teme „Monkberry Moon Delight”, najviše pažnje su izazvale pjesme koje su asocirale na disoluciju „fabulozne četvorke”.

U pjesmi „Too Many People” Pol poručuje: „Previše ljudi propovijeda prakse…” (aludirajući na političke aktivnosti dua Lenon-Ono), i zaključuje: „Dobio si svoj srećan raskid, i razbio ga na dvoje…”. Na sličan način Makartni se obraća trojici svojih nekadašnjih kolega u kompoziciji simboličnog naslova „3 Legs”: „Kada sam mislio da si mi prijatelj, ti si me iznevjerio, i iskrivio mi srce…”. U avgustu 1971. godine Džordž Harison će, zajedno sa svojim prijateljem, indijskim muzičarem Ravi Šankarom, u Medison Skver Gardenu u Njujorku, održati dva velika koncerta za Bangladeš, povodom humanitarne katastrofe u Istočnom Pakistanu, na kojem će nastupiti Ringo Star, Bob Dilan, Erik Klepton, Bili Preston i mnogi drugi. Ovaj, po mnogima, prvi humantirani rok koncert biće propraćen Harisonovim singlom „Bangla-Desh”, čiji je socijalna tematika korelirala sa kontekstom ovog događaja. Zanimljivo je, međutim, spomenuti da su na ovaj koncert pozvani i Lenon i Makartni.

Ipak, Džon je odbio da nastupi, jer poziv nije dobila Joko Ono, a Pol je svoj nedolazak obrazložio tezom „da je suviše rano za novo okupljanje Bitlsa”. Koncert će kasnije biti objavljen kao trostruka ploča, i osvojiće Gremijevu nagradu za album godine.

Kraj prvog dijela