piše: Nikola Zečević; iz feljtona ,,The Beatles. Godine nakon završenog sna”

[Feljton je ranije publikovan u nastavcima, u dnevnom listu „Vijesti”, od 17. do 31. decembra 2012. godine, a reobjavljuje se na Portalu Kombinat, u blago izmijenjenoj i prilagođenoj verziji, uz dozvolu autora.]

Zanimljivo je spomenuti da je Lenon tokom 1974. godine bio praktično primoran da snimi još jednu ploču, i to kontraverzni cover-album „Rock’n’Roll”, pošto je američki izdavač Moris Levi podigao tužbu, optužujući ga za plagijarizam, zbog prevelike sličnosti između Čak Berijeve „You Can’t Catch me” (1956.) i njegove „Come Together” (1969.).

Da bi Levi povukao tužbu, Lenon je bio primoran da snimi spomenuti album, na kojem su se trebale naći najmanje tri obrade pjesama iz Levijevog kataloga. Alkoholičarske sesije, koje su pratile snimanje ovog albuma, će započeti krajem 1973. godine, ali će zbog različitih problema sa snimanjem (producent Fil Spektor će doživjeti tešku saobraćajnu nesreću), rad na istoj biti stopiran. Ipak, u martu 1974. godine, doći će do čuvenog susreta Lenona i Makartnija, u Los Anđelesu, na snimanju Nilsonovog albuma „Pussy Cats”. To će biti njihova prva i posljednja zajednička sesija od disolucije Bitlsa, na kojoj će zajedno svirati legendarne standarde „Lucille”, „Stand By Me” i „Sleep Walk” (uz podršku Stivija Vondera, Harija Nilsona, Linde Makartni, Mala Evansa i ostalih). Kasnije će, devedestih godina, biti objavljen famozni bootleg album„A Toot and a Snore in ’74”, na kojem je moguće čuti ove snimke, koji su iz više razloga zvučali traljavo.

Prema svjedočenju tadašnje Lenonove partnerke Mej Peng, koja je u svojoj publikaciji Instamatic Karma objavila posljednju zajedničku fotografiju Lenona i Makartnija, njihov susret, poslije dvogodišnje pauze, bio je neobičan i jedinstven: „Džon se okrenuo i rekao: ’O, zdravo Pol!’. Izgledalo je kao da su se vidjeli juče.”

Mej Peng je takođe iznijela tvrdnju da je Lenon baš te godine planirao da inicira okupljanje Bitlsa, i organizovanje tajne sesije u Sirakjusu: „Viđala sam ih sve. Trojica su bili u istoj prostoriji dva puta. U Los Anđelesu, Džon, Pol i Ringo, a u Njujorku Džon, Pol i Džordž. I ne biste nikada, u milion godina, pomislili da su imali nesuglasice. (…) Džon je brinuo za svoju braću. Bio je u dobrim odnosima sa svima, uključujući i Pola. (…) Družili smo se sa Ringom mnogo u Los Anđelesu, i kroz razgovor i druženje je izašla ideja: ’Zar ne bi bilo sjajno da odradimo tu jednu svirku!? (…) Moramo da razgovaramo sa Polom. Hajde da razmislimo o tome.’ (…) Ali svi su imali druge planove.”

U tom periodu, prema riječima Linde Makartni, Pol je „očajnički želio da opet piše sa Džonom”. U međuvremenu, usljed votergejtskog skandala, Ričard Nikson će podnijeti ostavku, dok će administracija njegovog nasljednika Džeralda Forda, početi na fleksibilniji način da posmatra Lenonove aktivnosti, te utišati kontinuirane najave o njegovoj deportaciji.

Lenonov posljednji koncertni nastup

Na vrhuncu svog „izgubljenog vikenda”, Džon Lenon je u septembru 1974. godine, objavio uspješnu ploču „Walls and Bridges”, koja je osvojila tadašnju američku Billboard listu. Na albumu je gostovao Klaus Vorman, dok je na pjesmi „Whatever Gets You Thru the Night” svirao i Elton Džon.

Zanimljivo je naglasiti da će se, u toku snimanja, Elton opkladiti sa Lenonom da će spomenuta pjesma osvojiti top liste i postati hit, u šta Lenon nije vjerovao. Džon će tada obećati Eltonu da će biti gost na njegovom koncertu, ukoliko se to zaista dogodi. I zaista, dogodilo se – Lenon je dobio svoj prvi „broj jedan” singl na Bilbordovoj listi, otkad Bitlsi ne postoje, a u novembru 1974. godine bio je specijalni gost Eltonu Džonu, u Medison Skver Gardenu, što će biti njegov posljednji koncertni nastup (tom prilikom će izvesti kultne „I Saw Her Standing There” i „Lucy in the Sky with Diamonds”).

Na ovom albumu će se naći i tema „#9 Dream” (evokacija snova i simbolička fascinacija brojem 9), gotovo proročanska „Scared”, smotana i kratka obrada legendarnog standarda „Ya Ya” (na kojoj će bubnjeve svirati Lenonov sin – Džulijan, tada dječak, kojem je Makartni još ranije posvetio legendarnu „Hey Jude”), ali i balada „Nobody Loves You (When You’re Down and Out)” za koju je Lenon govorio da je oduvijek zamišljao kako je pjeva Frenk Sinatra. Naslov ove pjesme je očito bio inspirisan čuvenim bluz standardom Džimija Koksa.

Omot albuma će se bazirati na Lenonovom dječačkom crtežu, iz 1952. godine, na kojem je prikazana scena sa finalnog meča FA kupa iz 1951. godine, između Njukastla i Arsenala. Napisaće i pjesmu „Goodnight Vienna” za Ringo Stara, po kojoj će ovaj nazvati svoj četvrti album, objavljen u novembru 1974. godine. Starki će se te godine opet pojaviti na filmu, i to u mjuziklu „Son of Dracula”, zajedno sa Harijem Nilsonom.

Harison na koncertu, Lenon i Makartni u publici

U decembru iste godine, uprkos laringitisu i razlazu sa dugogodišnjom suprugom Peti Bojd (koja ga ostavlja zbog Erika Kleptona), Džordž Harison objavljuje ploču „Dark Horse”, po kojoj će nešto kasnije nazvati svoju izdavačku kuću.

Na albumu su gostovali Ringo Star, Bili Preston, Tom Skot, Roni Vud (koji će godinu dana kasnije postati gitarista Rolingstonsa) i mnogi drugi. Iako će ova ploča biti dočekana „na nož” od strane muzičke kritike, ipak će se izdvojiti naslovna (erotska) numera „Dark Horse” (bazirana na liverpulskom slengu), autoportretska i melanholična bluesy tema „Simply Shady” i praznična „Ding Dong”.

I sam Harison će kasnije izjaviti da je cijela ploča zapravo bila „spisak mojih onovremenih stanja”. Ono što će ostaviti gorak ukus, i čak izazvati depresivne stadijume kod samog Harisona, biće katastrofalan prijem njegove sjevernoameričke turneje, koja je pratila spomenuti album. Džordž je tada zaista zvučao loše, zbog problema sa laringitisom, ali i usljed činjenice da je imao album koji se bazirao na tradicionalnom rok zvuku, što u to vrijeme nije moglo izazvati gotovo nikakav komercijalni uspjeh.

Kontraverzna turneja je završena uspješnim koncertom u Medison Skver Gardenu, u Njujorku, na kojem su se zadesili i Lenon i Makartni. „Kada sam izašao iz aviona, i došao kući, odmah sam otišao u baštu i laknulo mi je. U to vrijeme sam bio najbliži nervnom slomu”, komentarisao je kasnije Harison. Na pitanje, koje je već imalo gotovo podrazumijevajući karakter – o ponovnom okupljanju Bitlsa, Džordž će izjaviti: „Okupiti opet Bitlse, to je na nivou fantazije. Ako budemo ikada to uradili, to će biti zato što smo švorc. (…) Pol je dobar basista, ali često voli da dominira. Rado bih bio u bendu sa Džonom Lenonom, ali ne i sa Polom Makartnijem. To nema veze sa našim ličnim odnosom, već isključivo sa muzičkim.”

Kraj trećeg dijela