Piše: Ognjen Roćenović

,,Treba samo slediti svoje vizije i čvrsto, bezrezervno verovati u njih“, a ta rečenica se nekako nameće i kao poruka ove knjige. Ako se tome pridoda komentar Vojina Ćetkovića, da je ,,najveći greh oglušiti se o svoj talenat“, kao i iskaz Nebojše Glogovca da ,,Bog u svaku profesiju, svaki zanat, pošalje barem po jednog svog“, onda je jasnije kako se treba kretati kroz život, kako puniti svoje Stovarište.

Na ,,Stovarištu“ Sergeja Trifunovića žive mnogi zmajevi, a i sam Sergej je zmaj – barem nam se tako u knjizi predstavio, jer ima stovarište sjećanja na kom, primjerice, jedne prohladne njujorške večeri, koračajući trotoarom, perifernim vidom opaža bijeli zuluf rijetkog prolaznika na pustoj ulici, koji viri ispod kape, da bi sledećeg trena shvatio da je kraj njega upravo prošišao Džim Džarmuš. Potom je namah jurnuo za njim, zaustavio ga, predstavio se i ispričao da je ekipa koja je snimala film ,,Munje“ u Beogradu imala ideju da kontaktiraju Kusturicu, kako bi Kusta zvao Džima, da ga zamoli da im odglumi onu kultnu sekvencu u filmu – kad Zoran Cvijanović izbaci zadnjicu kroz prozor automobila, a službenik NASA, koji to prati preko satelita, uvećava sliku i komentariše: ,,Fuck. Crazy Serbs, again“.

Džarmuš je izvadio olovku iz džepa i na karti od metroa ispisao brojeve kazavši – ,,Evo ti: imaš moj kućni broj, broj kancelarije i broj mobilnog. Sad znaš gdje da me tražiš“.

Kolike su šanse da sretneš Džarmuša na ulici u gradu od 20 miliona ljudi? Velike, ako vjeruješ. Kako kaže pisac: ,,Treba samo slediti svoje vizije i čvrsto, bezrezervno verovati u njih“, a ta rečenica se nameće i kao poruka ove knjige. Ako se tome pridoda komentar Vojina Ćetkovića, da je ,,najveći greh oglušiti se o svoj talenat“, kao i iskaz Nebojše Glogovca da ,,Bog u svaku profesiju, svaki zanat, pošalje barem po jednog svog“, onda je jasnije kako se treba kretati kroz život.

Upravo tako se narator ovog autobiografskog romana kretao, i sva vrata su mu se otvarala, sama od sebe, pa čak i čvrsto zamandaljena vrata Štulićeve kuće, koji se ,,pre sada već mnogo godina, sklonio od svih nas, površnih sisača krvi, i loših konzumenata poezije“. Pa ipak, ,,kad se nešto srcem želi to mora i da se ostvari“, kazao je Sergej koji je te večeri svim srcem želio da vidi Branimira Džonija Štulića, pa je drugarici koja је nazvala Džonija pola sata nakon ponoći, ,,oteo“ slušalicu iz ruke i ubijedio Fantoma slobode, iako ga nije poznavao, da mu dođu u goste.

,,Je l’ znaš nekog, ko možda zna nekog, kome je Džoni Štulić svirao preko telefona?“, pita nas pisac, tvrdeći da je nakon te posjete, tokom dugog telefonskog razgovora sa Džonijem, ovaj svirao sve vrijeme, a tom prilikom je glumac, zavaljen u stolici upravo odlučio da je čaša isključivo polupuna, uživajući u životu, ,,toj kutiji čokolade što nema dna“.

Uopšteno, Trifunović je napisao tako energičnu i sugestivnu pripovijest da čitalac može steći utisak da je pripovjedač letio kroz život prolijećući iznad svih prepreka, pa je tako, jednom prilikom, slušajući Azru na radiju, doslovno preletio automobilom preko žičane ograde na autoputu, dok je žurio na snimanje Karaule. ,,Znam vrlo dobro kako se oseća kamen koga ispale iz praćke, ili đule koje izleće iz topa“, povjerio nam je pisac, u maniru čuvenog Barona Minhauzenaona.

,,Gubim volan
I dodajem gas
Hladan znoj mi curkom nagriza vrat
Bježimo u mrak
Paranoja“

To su bile poslednje riječi Azrine pjesme koje su doprle sa radija prije saobraćajne nezgode.

,,Neko će reći“, kazao je Dragoslav Andrić kome se desilo nešto slično – ,,školski primjer prekognicije. Ali ne, to je samo poezija. A ona je oduvek bila prekognicija“.

Nego, kako ,,logika nikad nije bila nijedna od karata na koju“ je pripovjedač igrao kad nešto želi, uletio je u projekat snimanja filma Munje, za koji sise nisu dale pare, jer ,,Sisa, avaj, u tom prostoru i vremenu, kao uostalom i sve sise u ovom prostoru i vremenu – ima novce“.

Tokom snimanja filma sarađivali su i sa raznim ljudima koji su značajni za Beogradsku umjetničku scenu, pa su tako našli ,,neke dečake koji su repovali pod imenom Beogradski sindikat“, a danju je, paralelno sa „snimanjem filma bio na pozorišnim probama. I, usred rada na ta dva projekta dobija ulogu u američkom filmu u režiji Li Dejvisa, te uspijeva Amere da ubijedi da umjesto Albanca, izbjeglice sa Kosova, igra ulogu Srbina, izbjeglice iz Mostara, čime je, kako kaže, stekao osjećej kao da je pobijedio Holivud.

Sa druge strane, bori se protiv diktatora u svojoj zemlji, te odlazi u sjedište OTPORA da pokupi dvadeset crnih majica sa bijelom pesnicom, kako bi američkim kolegama približio borbu naroda u Srbiji protiv svog diktatora. Na njegovu veliku sreću, u sjedištu OTPORA, ostale su samo bijele majice sa crnom pesnicom, što je logo Crnih pantera, i što mu je spasilo život na ulici u Njujorku, kad su ga tri Afroamerikanca zaustavila da im prevede šta piše na majici.

,,U redu je, deco draga, što niste mogli da smislite originalni logo… Nije međutim, uopšte u redu, ljubezna čeljadi moja, što bi me, da nisu nestale originalne majice s belu pesnicu, tri ortaka s bandanama oglodala nasred Trabejke“, otkriva nam Sergej, jer majice sa bijelom pesnicom su logo Kju Kluks klana. Nisu djeca znala kinesku poslovicu: ,,Lepet leptirovih krila na jednom kraju svijeta, na drugom kraju može da izazove cunami“.

Pored brojnih anegdota, ova vrcava i duhovita autobiografija ima ozbiljniji podtekst koji pokazuje intimnije slojeve duše njenog autora.

Sergej je četiri godine trčao po američkom tlu na koje je došao jureći svoj san ,,dobrovoljno okovan lancima opsene, kao što su slava, novac i uspeh“, jer ,,Amerika, ta divna i velika, svima obećana zemlja, ima neverovatnu magiju da vam konstantno pruža iluziju da (…) ono o čemu sanjate, vaš lični uspeh, samo što nije, tu je odmah iza ugla“.

Uvidjevši to, junak ovog romana je počeo da tone u malodušnost i usamljenost koju je izrazio ovako: ,,Nueva York je onaj grad u kome vlada najveća izmerena samoća na svetu, u kome je teško zapaliti cigaretu od prolaznika. Momenat kad želiš da vrištiš da bi te neko video, kad želiš da ti neko zapali pljugu samo da bi imao kontakt“.

Pa ipak, naš pripovjedač se bori za ljubav. Na ulici je zagrlio tužnu prostitutku: ,,Stajali smo tako zagrljeni štrčeći u hladnom moru ljudi… koji ne žele da znaju jedni za druge“. Jednako se tako zagrlio sa džinovskim Afroamerikancem, beskućnikom u Los Anđelesu, koji mu je rekao: ”You, Serbs… you are niggers of Europe”. Hrabro otvara svoje rane: ,,Plakanje je jedna od najmuškijih stvari ikada. Nemojte da vas laže bolesno društvo“.

A kad je susreo Boga u pjesmi Krvavi meksički bijenale, na pitanje ,,Šta radiš?“, uzvratio je: ,,Pokušavam da dokažem da ima ljubavi bez bola“. A ima li?

Napokon, neki prijatelj ga je odveo u šumu da meditiraju i ,,aždaja se istopila na popodnevnom suncu… I to sunce koje je pržilo mozak, opterećivalo i stvaralo mučninu… postalo je izvor života, svetlosti i radosti“. Ovom rečenicom autor, koji je doživio usamljenost i otuđenje, evocira Kamijevog Stranca koji je na sudu rekao da je čovjeka ubio zbog jakog sunca, ali Sergej nije apologeta otuđenja. Njemu je sinulo sunce u srcu. Iz šume je izašao jak kao mrav. Njega, ,,jezikom budizma rečeno, zabole donja čakra“. E moj Sergej, to ti je ona tvoja ,,Tuđa Amerika“.

,,Šta ćeš, majke ti, tamo?! Meni ta Amerika izgleda kao jedan dobro organizovani koncentracioni logor?“, bile su riječi kojima ga je dr Nele Karajlić ispratio u Ameriku.

Doktor Viktor Frankl, koji je preživio logor Dahau je u svojoj knjizi: ,,Zašto se niste ubili?“, kazao da osnovni ljudski nagon nije volja za životom, ili volja za moći, kako je to govorio Niče, nego volja za smislom. Isto piše Trifunović u pjesmi Uteha:

,,Da li je samo to
Zapravo
Onaj osećaj
Da jedino strah od besmisla
Može da nadjača strah od smrti?“

Servantes je svojevremeno, govoreći o jednom vitezu iz nekog mjesta u Estremaduri, koji se odao lutanjima i prokockao očevinu, pa videći da je tako potpuno ostao bez novca, negdje u Sevilji, zapisao da se potom prihvatio ,,leka koga se prihvataju mnogi izgubljeni ljudi u ovoj varoši: ukrcao se za Novi svet, pribežište i sklonište svih očajnika Španije, crkvu varalica, utočište ubica…“

Slično Trifunović opisuje španske osvajače, koji su počinili ogromne zločine nad Američkim starosjediocima. Sem toga, u knjizi se naširoko tematizuje porijeklo i sadašnje stanje rasizma u Americi, jer je malograđanština, osim naginjanja preko tuđeg plota, takođe i ,,pristajanje, prećutkivanje, ignorisanje, saučesništvo u zločinu“, napisao je Trifunović.

Pisac nam izlaže svoje viđenje umjetnosti. ,,Grozna je reč gluma, više volim igra – najsuštastveniji oblik umetnosti, onaj koji se igranjem života bori za život sam“, kaže pripovjedač.

On oponira Andrićevom stavu – ,,da nijedna umetnost nije tako uzaludna kao pozorišna“ – mišlju da je ,,vrhunsko pozorište“ za njega ,,uvek bilo poezija. Forma nad formama“. U daljoj refleksiji o svom zanatu rezonuje: ,,Šta je drugo gluma do svest. Svest o sebi, pre svega, a tako se jedino može i doći do svesti o svetu u kojem živimo, u ravni, i svesti o nekoj višoj ili dubljoj istini, u vertikali“.

Ako umjetnost nije, kako se povremeno može percipirati ili podmetnuti marginalizovanim slojevima društava, tek ,,bensedin za socijalni nemir“, šta je onda umjetnost, ,,do subjektivan doživljaj na putu do istine“ i, ,,treba li uopšte reći da su veliki glumci, uvek ono što igraju, jer gluma je prizivanje duhova“.

,,Ne znaju ljudi koliko umetnika košta sudbina, ali negde, visoko gore, hvataju se beleške iznad oblaka natovarenih razjedenim zaboravom“, napisala je Trifunoviću Ivana Dimić u svojoj pjesmi Glumcu.

,,Osećali smo ponovo da je pozorište bitno
Među svim tim ljudima bio je i tata
Čudili se kako je Šekspir ubojit i svež
U osvit III svetskog rata“

To je stih iz pjesme U osvit III svetskog rata, kojom Trifunović pesimistično završava knjigu objavljenu nepuna dva mjeseca prije početka rata u Ukrajini. Da li poezija baš uvijek mora da bude prekognicija?