U periodu koji su zapamtili i oni rođeni na pragu novog milenijuma, kada film još nije mogao stati u džep i gledati se samostalno kad kome padne na pamet, već smo na velikom platnu i dalje zajedno dijelili magiju tog događaja, prvi put smo čuli riječi mladog slikara: „Ovdje i suvo lišće odbija da pada. Jednom sam sanjao Ajfelov toranj. Bio sam na vrhu Ajfelovog tornja. Stajao sam i gledao. Kao da sam među zvijezdama. Mislio sam na ovaj j***ni Balkan, kako nam se ne bi desilo ovo što nam se desilo da su svi na j***nom Balkanu vidjeli to što sam ja tada vidio u snu.“ Tada je svakom gledaocu u toj bioskopskoj sali bilo jasno da mi nemamo privilegiju Preverovog francuskog čitaoca da idilično šetamo Jelisejskim poljima recitujući „Uvelo lišće“, i da je samo po sebi već izvanredan luksuz za naše prilike što gledamo dugometražni film koji je neko iz Crne Gore stvarao u Crnoj Gori. Danas, mnogo godina kasnije, zasigurno bi opet neki mladi umjetnik mogao snagom uobrazilje da se izmakne iz ove naše perspektive, stane na vrh Ajfelovog tornja i vidi nešto što iz žablje perspektive, iz mulja naše provincijalne svakodnevice nije moguće vidjeti. Ostaje pitanje šta se dešava sa mladim sanjarom i stvaraocem u takvoj sredini. Da li ga najzad savlada sila teže ili ipak može u današnjem kontekstu iskoristiti svoju metapoziciju da vlastitu viziju pretoči u djelo, pitanje je o kojem razmišljamo ovog vikenda. Bliže odgovoru, kroz analizu pojmova koje smo pred njega stavili, dovešće nas autor prethodno pomenutog filma, reditelj Nikola Vukčević.

MEMORANDUM

Novo miješanje karata u našem malom špilu. Ili – novi špil karata? Vidjećemo, u svakom slučaju, u našem konstantnom dešavanju istorije – ne može biti monotono, evo već 30 godina. Kao dječak sam, jednom, na putu do škole gledao radnike iz fabrike „Radoje Dakić“, kako protestuju i kažu da su gladni, te da je dovoljno samo da odu neki što su bili glavni u to vrijeme. Isti ti radnici, trideset godina kasnije, na žalost su na istom mjestu, sa nadom da će postati memorandum neke nove podjele karata, dok na mjestu njihove fabrike niče beton neke nove agende. Moj sin danas ide u istu školu, istim putem. Jesmo li dovoljno gledali jednih te istih slika? 

POGLED DA AJFELOVOG TORNJA

Lijepa uspomena. Dva druga iz djetinjstva su uz pomoć javnog konkursa, na kome su osvojili drugo mjesto i 20 000 eura, te uz pomoć prijatelja, puno mladosti i malo ušteđevine – snimili prvi nezavisni igrani film u Crnoj Gori. Ohrabrenje da i druge kolege probaju da urade isto i dosta dobar razvoj dogadjaja u godinama koje slijede. Danas, dvadesetak godina kasnije – situacija djeluje bolje, ali još ima da se radi. Ohrabruje mnogo mladih talentovanih ljudi koji se trude da pomjere granice i koji uspijevaju u tome. Juče su neki moji dragi studenti osvoijili isti novčani iznos na javnom konkursu Filmskog centra CG, za svoje kratke filmove. Stvari se pomjeraju na bolje, radujem se njihovim narednim koracima, na njima svijet ostaje.

KULTURA

Šta to bješe? Stvaralaštvo, baština, kreativne industrije? 4 u1? Ako hoćemo da uopšte otvorimo ovo pitanje – moramo podsjetiti na niz stvari. Prvo, na to da je prilično visok procenat najznačajnijih umjetnika Crne Gore XX vijeka – zapravo živio i radio van Crne Gore. Kakve to ima veze sa sadašnjim trenutkom? Iz tog razloga, posljednjih 50 godina naše institucije kulture su ostale osiromašene u odnosu na brojne institucije Beograda, Zagreba, Sarajeva, kao i Prištine – koje su u ozbiljnoj mjeri razvijali ljudi koji su rodjeni ili odrasli u Crnoj Gori, a koji su samo sporadično, rijetko ili minimalno radili i živjeli u Crnoj Gori. Mi smo, dakle, u 21. vijek ušli sa odredjenim zaostatkom u odnosu na ove regionalne centre, po više aspekata. Shodno tome, u trenutku referenduma – i mnoge važne institucije kulture u Crnoj Gori su bile tek u povoju (podsjetiću da smo posljednji u nizu na Bakanu dobili nacionalni Filmski centar, Muzički centar, Kinoteku…). To su sve elementi koji determinišu, ali i usporavaju bazu današnjeg razvoja kulture u Crnoj Gori, koja pokušava da sustigne vrijeme, da ide u korak sa regionalnim izazovima, i koja je u posljednjih desetak godina imala i jednu primjetnu smjenu generacija kojoj se treba radovati. Kada treba ukazati na najveće nedostatke naše institucionalne kulture, ali i na ono na šta moramo biti ponosni – odgovor nije jednostavan. U principu, gdje god se izgradila institucija u kulturi i umjetnosti – na to treba biti ponosan, to su naši istinski razvojni potencijali. U tom smislu – institucija nije zgrada, nisu zaposleni, budžet, već pitanja procedure, ingerencija i integriteta. Koliko toga ima – jasno je da bi moralo biti više. Takodje, naši nedostaci proističu iz nečega što ekonomisti zovu logikom malih brojeva i sa time se moramo strategijski suočiti, uz preispitivanja dosadašnjih javnih politika u kulturi u koja bez sumnje spadaju i prosta imenovanja za rukovodeća i mandatna mjesta u resoru i institucijama, koji, po ugledu na razvijeni svijet – moraju postati javni i transparentni procesi, nad-partijski, ako nam je javni interes važan. Više puta sam rekao, pa ću i sada sa zadovoljstvom ponoviti da sam mišljenja da bi kultura mogla biti jedna od najpotentnijih grana našeg društva i siguran sam da od nje možemo stvarati okosnicu prosperiteta, a od svih kulturnih poslenika i umjetnika naše najbolje reprezente, zadovoljne svojim statusom i mogućnostima. Selektivna upravljanja tim važnim resursima su dovela do niza deficita i problema sa kojima se danas suočavamo: mnoge institucije imaju krajnje nazainteresovane uposlenike, neinventivne ljude koji jedva čekaju da im istekne radno vrijeme, u trenucima kada značajan broj školovanog mladog kadra čami na birou zapošljavanja. Sve navedeno se odavno moralo mijenjati reformom ukupnog sistema, jer – pogrešna upravljanja u skoroj budućnosti trajno nas mogu unazaditi pošto moramo priznati da smo mnoge naše resurse bespovratno potrošili, ogrnuti zastavom, pričom o patriotizmu i spoljnjenem neprijatelju. I zato smo svi skupa bili sretni nadajući se promjenama, ali – promjenama na bolje. Na koje ćemo sačekati, po svemu sudeći. Da bi bili ponosni i stvorili trajni rezulultat – nužno je biti hrabar u reformama od javnog interesa, strategijski potencirati šanse i mogućnosti s kojima Crna Gora svoju kulturu može valorizovati bolje, stvarati uslove u kojima postajemo zemlja svjesna punog kapaciteta blaga svoje kulture i širine različitosti, koja svoju kulturu čuva, cijeni i razvija kroz profesionalne standarde. Sve to skupa su veoma važni razvojni zadaci. Nažalost, da li se njima upravlja kako dolikuje – jasno je da ne možemo dati afirmativan odgovor. Upliv naših kadrova u odnosu na one koji su sposobni – dovodi do opšteg zastoja. U odredjenom smislu – oduvijek je bilo tako, vlasti je važna umjetnost – ali ne zbog nje same već zbog agitacije. Nije se tu puno promijenilo nigdje u regionu u posljednjih sto godina, uvijek postoje umjetnici koji znaju da pruže političku podršku, koje država pohvali pre-paidom ili post-paidom, do novog trigerovanja, čega smo svjedoci dugi niz godina; jedini metod za minimalizovanje ovog problema, na način na koji su to uspostavile razvijene demokratije i kulture, krije se u transparentnim javnim pozivima: za projekte, upravljanje resursima, javnim preduzećima i ukupnom procesima. To nije ni malo jednostavan zadatak, jer treba obezbijediti da pobijede najbolji, a ne stalno naši. Neću biti prvi koje je rekao da svaka partijska vlast na Balkanu želi da zadrži poluge moći prethodne vlasti – uz kozmetičke izmjene, kojima se samo šminka suština da mehanizam vladanja ostane isti – u službi vladara, a ne javnog interesa. Govoreći o ovoj temi, treba poći i od definicije – kultura u najopštijem smislu predstavlja način na koji ljudi stupaju u kontakt sa drugim ljudima te svijetom oko sebe; ona je kumulativni rezultat iskustva i zajedničkih vrijednosti, te osposobljava ljude da zajedno žive u društvu. Pitanje za one koji sada upravljaju procesima je da li rade dovoljno u interesu osposobljavanja za naše zajedničke vrijednosti i suživot, koji svakog dana postaje sve opterećeniji veoma izraženim političkim podjelama?

FASCIKLA

Ona iz Nikšića? Nepodnošljiva lakoća postojanja, što bi jedan Kundera rekao. Dobri Kundera. I on, a i ta fascikla, opet – pripadaju tumačenju pojma Kultura.

FDU CETINJE

Godinama je prepoznavano po sjajnim mladim glumcima koji dolaze odatle i plijene uspjehe na scenama širom bivše Jugoslavije. Već neko vrijeme, primjećujemo da im se pridružuju i mladi reditelji, producenti, dramski pisci. Da podižu standarde u dramskim umjetnostima na radost cijelog društva. I na to moramo biti ponosni. Kroz praćenje rezultata naših nekadašnjih studenata FDU, ali i onim što vidim na ostalim umjetničkim fakultetima u zemlji, mogu reći da Crna Gora danas nudi dosta pristojnu mogućnost obrazovanja za mlade umjetnike (može zvučati iznenadjujuće: ali primjetan je i broj studenata koji nam dolaze i iz zemalja regiona- upravo na bazi tog uspjeha koji je regionalno prepoznat). Mnogi od njih su i na poslijediplomskim usavršavanjima u regionu i svijetu – što ne bi moglo biti bez savremenog pristupa osnovnom studiranju u CG. Što se tiče daljeg rada, tu počinje djelokrug problema sa kojim se moramo izboriti: malo tržište i više puta spomenuta logika malih brojeva – zahtijevaju osmišljenu podršku Države u pravcu daljeg nužnog i neophodnog razvoja, ozbiljniju strategiju, koja će kulturu doživjeti kao resurs ali i kao važan dio naših života. Ono što polako postaje evidentno u mom esnafu, ali ne nailazi na strateški državni odgovor je ponovno pokretanje mehanizma odlaska iz Crne Gore: mnogo mladih umjetnika trajno se opet odseljava u sredine regiona koji im pruža veće stvaralačke šanse. O ovome se uopšte ne govori, na žalost. Već izvjesno vrijeme traje ekspanzija snimanja TV projekata u regionu tržišta velikih brojeva (Srbija, Hrvatska), i mnogo naših mladih i školovanih ljudi se odseljava, i tu se vraćamo na isti problem u kakvom je Crna Gora živjela od pedesetih godina XX vijeka – i sa kojim se nije uspješno izborila prošli put. Da bi se sada izborili sa ovim problemom – mora se na problem ukazati, a potom i postojati strategija I institucija kojoj bi bilo stalo da se ovo pitanje riješi. Možda će to doći na red čim malo spustimo Mauzolej, zar ne?

KANA RADEVIĆ

Umjetnik, ličnost koja je širila vidike, podizala standarde I potvrdjivala da se u Jugoslaviji moglo biti veliki i iz malih sredina (pripadala je krugu velikih CG umjetnika koji su riješili da ostanu u CG, medju kojima su bili: Boro Tamindžić, Bucko Radonjić, Miško Dmitrović, Boro Begović, Veljko Mandić …). Njeno stvaralaštvo – njen je duboki odnos prema ukupnom biću Crne Gore i predstavljala ga je na najdublji mogući način. Naš odnos prema njoj – naš je odnos prema ukupnom biću Crne Gore, takođe, i na žalost.

4 U 1

Nepodnošljiva lakoća postojanja, i opet dragi Kundera. One koji danas kreiraju pitanja od važnosti za rad vladajuće većine – treba podsjetiti na niz imperativa sa kojima se suočavamo u kulturi i profesionalnim izazovima umjetnosti; ja ću iskoristiti ovu priliku da ponovo krajnje taksativno, činjenicama, bez zastava i barjačenja, pokušam da pružim precizan odgovor na pitanja izazova, ovog, najvažnijeg od svih resora, po mom mišljenju. Ukratko, mišljenja sam da su izazovi resora prosvjete nadvladali imperative i ekipiranost ostalih resora Ministarstva; prosvjeta je organizaciono, ali i budžetski najveća cjelina, troši organizacijske i vremenske resurse Ministarstva, dok su ostali resori vidno manje kapacitirani, shodno mojoj percepciji. Kultura je resor – ali i resurs – koji ima svoju kompleksnost i upravljačku odgovornost, te veoma široko polje djelovanja – od zaštite kulturne baštine, preko ukupnog stvaralaštva i kreativnih industrija, do pitanja nadzora nad 13 javnih institucija. Treba opet i opet podsjetiti da je naša kulturna baština u konstantnom napadu od tzv. investitora, graditelja (da se prošla vlast sa time nosila na jedan poznat način), da je nedovoljan broj eksperata na tržištu rada kad je u pitanju posao Uprave za zaštitu kulturnih dobara, da je po nizu svjedočenja nedovoljna obučenost potencijalnih članova komisije za rad na dokumentima u zaštićenom UNESCO području, da je na ovom polju evidentirano nepoznavanje inicijalnih dokumenata kojima raspolažu državni organi (kako prije 30. avgusta tako i danas) i obaveza koje proističu iz njih – te da je sve skupa ovo veoma važan i konkretan posao koji čeka da dodje na red. Problemi kulturne baštine su i sudski sporovi, posebno spor u vezi lokacije Glavati. U budžetu Uprave za zaštitu kulturnih dobara mora postojati dio rezervisanih sredstva za izradu HIA studija (Heritage Impact Assessment); i za 2022 godinu se očekuje makar 50 HIA studija, za čiju realizaciju je potrebnan angažman oko 250 ljudi i ozbiljna finansijska sredstva. Istovremeno, po Zakonu je predviđeno da Uprava radi revalorizaciju kulturnih dobara i da se kompletna revalorizacija završi do 2022; treba reći i da ovaj organ nema dovoljno kadrova za navedeni posao, uz dodatak da Uprava za inspekcijske poslove – ima samo 2 inspektora za kulturna dobra, te je evidentno da je nemoguće funkcionisanje sa ovim kadrom na čitavoj teritoriji države. Samo po pitanju dijela kulturne baštine, dakle, dijela koji sam naveo – stanje zanemarenosti je alarmantno, a govorim o više desetina miliona eura vrijednosti i nasljedstvu koje je našoj djeci ostavljeno od pamtivijeka. Bez obzira da li su ta djeca Srbi, Crnogorci ili dio manjinskih naroda Crne Gore. Unutar ove namjerene taksativnosti, podsjetiću da još uvijek nije završen Nacionalni program razvoja kulture 2021-2025, da novu vlast još od imenovanja čekaju važni izazovi dopune i izmjene krovnog Zakona o kulturi, potom – analiza programskih zahtjeva manifestacija i festivala od posebnog značaja, upotpunjenje programa zaštite i očuvanja kulturnih dobara, te analiza primjene propisa iz oblasti kulturne baštine donijetih prije deset godina. Treba podsjetiti i na projekat Jačanje upravljanja, promocije i održivog korišćenja kulturne baštine za razvoj u Crnoj Gori, na upotpunjenje dokumenta Strategije razvoja kulturne baštine za period 2020–2025, upotpunjenje Nacionalne strategije zaštite i održivog korištenja kulturne baštine, da je nužno ojačati podršku opštinama i lokalnim zajednicama u reorganizovanju ustanova kulture koje su se u posljednjih dvadeset godina pokazale kao prevazidjene, spore i neinventivne. Podsjetiću ponovo I na to da resor kulture ima i zadatak upravljanja novoistraženog arheološkog pokretnog materijala, pa zadatak organizovanja polaganja stručnih ispita iz konzervatorske, muzejske, bibliotečke i arhivske djelatnosti. Ima zadatak partnerske participacije u EU programima Kreativna Evropa i Evropa za građane, ali i učešće u važnoj komunikaciji sa EU, u okviru procesa pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji kroz usaglašavanje normativnih akata kada su u pitanju poslovi kulture i umjetnosti, prevod pravne tekovine, sačinjavanje priloga za izvještaj o napretku, saradnja sa relevantnim tijelima Evropske unije, te aktivnosti na iniciranju novih projekata u okviru dostupnih fondova, u cilju povlačenja stranih donacija za projekte iz oblasti kulture. Sve ovo što sam nabrojao, bez uplitanja riječi: Srbin, Crnogorac – već isključivo kroz pitanja zajedničkih vrijednosti i struke – samo je mali dio vrlo konkretnih aktivnosti resora kulture, sa jasnim osjećanjem koliko je to obiman i odgovoran posao, upravljački i strateški, i koji, na žalost, uopšte nije bio primjetan od uspostavljanja nove vlasti i spajanja četiri resora u jedno Ministartvo. Da li smijemo to da primijetimo a da neko ne bi rekao da prizivamo povratak bivše vlasti? Da li smijemo da kažemo da je u javnom interesu da odnos prema resoru kulture mora da bude podjednak kao prema svim ostalim razvojnim šansama, svim ostalim resorima u Vladi, jer je, makar i samo kroz navedenu taksativnost, evidentno da resor zahtijeva veliku pažnju, upravljačku odgovornost, da mora funkcionisati u punom kapacitetu, što u ovom trenutku, na način kako je postavljen sada – nije moguće. I ako ministarka ovih dana bude smijenjena u parlamentarnoj interpelaciji (ako?) – to neće biti ni zbog jedne od suštinskih stvari koje sam naveo, već će je SNP i Milan Knežević smijeniti zbog partijskih razloga koje su naveli, a koje ulaze u sveru ličnog (ličnog interesa, što tako i ne reći?) a ne javnog interesa i kulturne politike.

FILM & POZORIŠTE

Pozorište je moja vjerna žena a film mi je strastvena ljubavnica, govorio je veliki Ingmar Bergman. U godinama kada sam se vratio sa studija, početkom 2000 – pozorište je doživljavalo ekspanziju u CG, sa ozbiljnim ulaganjima države. Danas, imam osjećanje da film preuzima inicijativu, da je lična inicijativa u kinematografiji spojila trajne mostove na Balkanu, koji su funkcionalniji od budžetskih mostova narodnih tetara.

POLARIZACIJA

Tuga naše realnosti. Umjesto da naše različitosti budu shvaćene kao naše bogatstvo.  Oni koji danas kreiraju pitanja od važnosti za rad nove političke većine – mimo navedenih dimenzija problema kulture i samog značaja kulture, nisu svjesni ni političkog značaja kulture kao sredstva za minimalizaciju upravo te razarajuće polarizacije našeg društva. Kultura, profesionalna, nadstranačka, kultura od javnog interesa, bez barjačenja i populizma – jedini je način da nas uzdigne iznad naših podjela, medju kojima se svakoga dana produbljuje jaz polarizacije. Mi smo rijetka zemlja dvije političke desnice, dva razarajuća krupna nacionalizma (veliko-srpskog i veliko-crnogorskog – koja oba smatraju da su nastala u samoodbrani) ali i tri nacionalizma manjih brojki koja nam dolaze iz regiona. Tolerancija koja se može pojaviti kao nužno rješenje ovih nacionalističkih problema, dolazi iz pravca upravo – kulture, pitanja zajedničkih vrijednosti, poštovanja naših različitosti, civilizacijskog dostignuća (kako i citirana definicija tumači), gradjanskog sloja, onoga koji spaja, nadvisuje naše razlike, koji smatra da su naše različitosti naše bogatstvo a ne ono što nas udaljava i dijeli; u pitanju je gradjanski sloj društva, za koga ću se usuditi da kažem da su glasali za stranke više od dvije trećine ove sadašnje vlasti. Da li se taj jaz podjela u posljednjih godinu dana produbljuje namjerno ili greškom – pitanje je za sve one koji planiraju da ostanu na vlasti, u ovom trenutku, jer je ovaj gradjanski sloj države u potpunosti zanemaren ispunjavanjem jednog od nacionalnih prioriteta ovih navedenih polova našeg etnosa, koji od imenovanja do današnjeg dana u mnogo čemu djeluju površno, osvetnički, ne-emancipatorski… Bojim se da su se naše podjele, dok smo se bavili važnijim pitanjima (tužilački zakoni, ustoličenje, turistička sezona, birački spisak…), otvorile tako jako da postaju tektonska rupa naših razdvajanja; naša polarizacija otvara nezarasle rane prošlosti, jer oni koji insistiraju na podjelama – djeluju isključivo kao dio zamjene vrijednosti, ili da ne znaju što bi sa budućnošću. Eventualno duže odlaganje rješavanja od važnog pitanja, uključujući i povraćaj nezavisnosti resora kulture – vidim kao visoku cijenu i prepreku za razvoj, ali i stabilnost same Crne Gore, jer – niti jednoj zemlji u regionu nije potreban resor kulture kao gradjanskoj Crnoj Gori sada, pogotovo za prevazilaženje naših podjela kroz mehanizme koji upućuju na trajne vrijednosti i javni interes. Ko to ne vidi – radi ne samo protiv javnog već i protiv sopstvenog interesa.