Riječ nedelje 48/21 – dr Vladimir Dobričanin

Pripalo nas je da živimo dane u kojima onaj Bodlerov časovnik otkucava nikada glasnije, opominjući nas: „Svaki trenutak tebi komad miline kida date čoveku svakom za ceo rok života“. Onima čiji su satovi u kvaru sigurno rade makar televizori – a efekat je isti. Već smo se navikli da najprisutnije cifre u našoj svakodnevici budu one o broju inficiranih i preminulih. Kao da su se ovi naši mali ekrani i uskladili sa onim slavnim časovnicima moderne, pa zajedno, kao u kakvom horu vrište ka nama sa svih strana: „Remember! Esto memor! Seti se, bludni sine!“ Pitamo se šta bi bilo kada bi neko učinio smrtni grijeh našeg doba i započeo večernji dnevnik izvještajem o broju oporavljenih i rođenih, usrećenih i pomirenih, i kako bi to uticalo na svijest nas malih ljudi koje malo šta pitaju, ali kroz koje sve neminovno prolazi, od čulnih receptora, pa sve do mitohondrija. Umjesto toga, zaglavljeni smo sa ovim nikad jačim osjećanjem da je svaki dan poklon i da niko nije privilegovan, jer „nebo nema miljenike“. Kako onda iskoristiti te dane, sate, minute… koje imamo, i kako to učiniti baš ovdje, na ovom malom parčetu zemlje kojoj neki đavo nikako ne da mira? Evropa još nije stigla, a kad će, ne znamo. Čini se da je ta Evropa među narodom već postala neka riječ sinonimna za sve nade, lične i kolektivne. Svak’ ima neku svoju ideju o tome šta znači „biti u Evropi“, a da se istovremeno ničija ideja ne poklapa sa onim što Evropa uistinu jeste. Mučeni ovim nedeljnim egzistencijalnim i socijalnim nemirom, riječ više tražili smo od ljekara i poslanika u Skupštini Crne Gore, dr Vladimira Dobričanina.

NEPOVJERENJE

Iako je prošlo već više od godinu dana od razvlašćivanja tridesetogodišnjeg režima DPS-a, građani još uvijek nisu osjetili one dugo očekivane promjene. To je osjećaj koji dominira među građanima Crne Gore. Nedostatak dijaloga i želje za rješavanjem određenih problema u društvu, građani su pretrpani raznim predviđanjima i bombastičnom naslovima pojedinih medija i političkih struktura koje doprinose stvaranju osjećaja nepovjerenja u narodu prema zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Djelimično smo i sami krivi jer su uskopolitički i partijski interesi pokazali da ponekad mogu prevagnuti nad opštim interesima koji često zahtijevaju kompromis na koji se nije lako odlučiti. Ovo su sve osnovna načela demokratije koja moramo naučiti i primjeniti kako ne bi ličili na one prethodnike koje su građani upravo zbog toga i uklonili sa vlasti 30. avgusta 2020. godine. Nadam se da će u narednom periodu doći do smirivanja političkih razmirica i da ćemo doći do održivog rješenja kojim će svi biti zadovoljni na prvom mjestu građani koji će sadašnje nepovjerenje zamjeniti potpunim povjerenjem u novu vlast na crnogorskoj političkoj sceni.

POSLANIK

Puno sam puta, ne svojom voljom, mijenjao i mjesto stanovanja i mjesto rada. Nakon 30. avgusta i one naše veličanstvene pobjede, po prvi put sam se okušao i u poslaničkoj klupi. Više od osam decenija, a naročito u poslednje tri, političari pojedinih političkih struktura su na sve načine pokušavali da intelektualce koji nisu mislili isto kao oni, odbiju od političkog angažmana kako bi svojim, podobnim intelektualcima obezbijedili nesmetan politički razvoj i bez jednu okupaciju intelektualnog poitičkog neba. Da su uspjeli u tome to je nedvosmisleno jer je veoma mali broj intelektualaca uspio da se odupre takvom jednom sistemu i da svojom slobodoumnošću pokaže prkos i neslaganje sa jednoumljem i svim društvenim devijacijama koje je bivša vlast donijela građanima Cre Gore. Same floskule da je politika “kurva” i da je politika “prljava” su  imale za cilj da, kod intelektualca izazovu odbojnost, a kod prosječnog gađanina gotovo neprijateljstvo prema politici i političarima ali koje je praćeno letargijom i izostankom akcije koja bi dovela do smjene tada aktuelnog režima. Decenijama smo imali takozvane apstinente koji nisu bili glasači vladajućih struktura, već građani koji bi glasali za promjene. I danas, svom svojom snagom se borim da se ime poslanik ne vezuje za snobizam i političko mešetarenje, da pokažem, zajedno sa svojim kolegama da politika može da bude i čista i na korist svim građanima, da dokažem da postoji i volja i želja da se ostvare dugo očekivane promjene u crnogorskom društvu.

BOOSTER

Od pamtivijeka je čovjek sanjao samo o jednom, o besmrtnosti i životu bez bolesti. Nažalost, takav san još uvijek nije postao java, ali se kroz vjekove život čovjeka potpuno promijenio, a produženje dužine prosječnog životnog vijeka je samo u poslednjih 100 godina gotovo dupliran. Među nebrojenim pronalscima u medicini koji su ovome doprinijli su i pronalasci vakcina za gotovo apsolutno smrtonosne bolesti koje su promijenile tok ljudske istorije. Mnoge bolesti koj su odnosile milione života godišnje su, neke u potpunosti, a neke, gotovo na ivici da se proglase iskorijenjenim. Sama smisao vakcina jeste da naš organizam i njegov imunološki sistem pripremi na susret sa smrtonosnim bolestima i da pri tom susretu ne ustukne već nad tom bolešću odnese sigurnu pobjedu. Tako smo pobjedili dječiji paralizu, morbile, veliki kašalj, zauške, difteriju i još mnoge bolesti koje su nekada, a danas još uvijek u nekim siromašnijim krajevima naše planete uzimaju danak u krvi koji se mari milionima i milionima života. Danas, kada smo u kandžama COVID-19 pandemije, BOOSTER doza vjerovatno predstavlja jedini izlaz iz ove, naizgled bezizlazne situacije. Iako su povici onih koji smatraju da je vakcina globalna prevara glasniji od nas koji se pozivamo na nauku, medicinu, činjenice i zdrav razum, nadam se da će naše mišljenje biti dominantno odlučujuće u glavama građana i da će nas poslušati kako bi konačno stali na trag ovom nevidiljivom ali smrtonosnom zlu.  

OMIKRON

Prosto će mi ove mutacije COVID-19 virusa omrznuti grčki alfabet iako me za taj narod i zemlju vežu neki od najljepših trenutaka u mom životu. Nadam se da će ipak svjetski autoriteti naći neki novi način da obilježe ovu već mi se čini bezbrojnu mutaciju. Posle delta soja svi smo smatrali da je možda on i posljednji ali avaj, evo ga novi, možda zarazniji, možda smrtonosniji. I danas se svi pitaju dokle više, kada je kraj, da li se on uopšte i može predvidjeti i da li će ovo biti onaj naš mali saputnik koji će nas stalno opominjati koliko je život vrijedan i kako ga se nekad lako odričemo. Od samog početka pandemij, kao doktor dobijam gotovo identična pitanja mojih prijatelja: odakle je, laboratorija ili priroda, da li je moguće da jedan nepromišljeni, za nas groteskni obrok nekog kineza iz Wuhana dovede do ovog čuda koje nas je snašlo i koje do samih granica testira ne samo naše zdravstvene sisteme,već i ono najesencijalnije u nama samima, našu humanost, empatiju i spremnost da žrtvujmo deo našeg komfora zarad opšteg dobra i ozdravljenja cijele nacije. Sada je potpuno nebitno da li je omicron, delta ili koji god mutacioni soj došao iz neke laboratorije ili sa neke pijace. Taj virus je slobodan ili oslobođen i “o jadu zabavi” čitavu planetu. Nadam se a će i njemu dosaditi da se mijenja – mutira i da će ovo biti poslednje slovo grčkog alfabeta koje ćemo upotrijebiti za nešto ovako smrtonosno.

SMRTNOST

Thanatos…opet grčka…opet smrt. Kažu da se čovjek rađa da bi umro, da čovjek mora biti živ da bi umro. Skoro sam čitao jedno veoma zanimljivo medicinsko istraživanje koje dokazuje da naš um (da ne kažem mozak jer to je samo organ) prepoznaje kada se bliži biološki kraj i da polako, tu osobu privikava i priprema na neminovno nastupajuću smrt. Ta osoba više spava, manje konzumira hranu, polako se primiruje i sprema na “veliki put”. Sve ovo organizam radi kako bi prelazak od života ka smrti bio što manje traumatičan za samu osobu. 

Danas, nakon više o 5 miliona umrlih od COVID-a, i dalje imamo jak pokret koji se protivi vakcinaciji i koji smatra da je to čin bogohulnika, satanista, da vakcinisani prihvataju “žig zveri”, da im se ugrađuju čipovi preko kojih će nas neka urotnička grupa pratiti, da će nam žene i muškarci ostati sterilni i da neće imati poroda. Možete li zamisliti jednog propagandistu – antivaksera koji jede hamburgere, pije koka kolu, konzumira piletinu nabubrelu od raznoraznih steroida, jede “domaće” jagode u januaru, konzumira cigarete, koji ide naokolo i priča kako ćete od vakcine umrijeti. Izgleda da se u ljudskom umu mnogo brže zapati ovakvo ludilo nego li svo znanje i medicinsko iskustvo ovoga svijeta. Nažalost, što bi pjesma rekla, od ovakvog razmišljanja samo je đavo nasmijan, a ovakvu nazovimo nepromišljenost plaćamo golim životima. 

EVROPA SAD

Sve što je vezano za pristupanje Evropskoj uniji do sada je ličilo na priču o magarcu i šargarepi. Kad god bi se neko usprotivio bilo čemu, makar to bilo i zdravorazumski, ukoliko nije bilo “proevropski” smatran je i proglašavan izdajnikom. Za dlaku smo izbegli sudbinu Đordana Bruna i purifikacijsku vatru koja je trebala progutati sve one koji su se odupirali njihovom putu, više sranputici ka Evropi. 

Ako je prethodna vlast bila onakva kakvom je mi smatramo, a ovih dana i dokazujemo, ne mogu se oduprijeti osjećaju da je Evropa povremeno žmurila i ostajala nijema na sve ono što su činili i nama i našem evropskom putu. Izgleda da je put do Evrope malo krivudaviji nego što smo mislili. 

Nakon dugo očekivanih promjena, počinje aktivno uključivanje Evrope u svakodnevni politički život Crne Gore. Dobro nam došli, bez obzira što ste možda malo i zakasnili. 

Konačno, naš “put ka Evropi” počeo je da miriše na ekonomiju. To je dobro jer je do sada, taj put bio popločan mermerom politike i obećanja koja su ostala pusta i neostvarena. Počeli smo da se prepiremo oko ekonomskih pitanja, a to već miriše na Evropu. Idemo u jedan novi program koji već ima svoje pro i kontra favorite ali neka, bolje je da se “svađamo” oko ekonomskog programa nego oko toga ko je bio partizan a ko četnik, ko bjelaš a ko zelenaš, ko patriota a ko izdajnik. 

Da li će biti Evropa sad ili malo kasnije nije ni bitno. Mi smo već u njoj, za sada samo geografski, a sutra ko zna…možda nam se ovoga puta i posreći.  

REVANŠIZAM

Vjerovatno najčešće zloupotrebljavana riječ u obraćanjima najistaknutijih članova DPS “ganga”.  Probiše nam uši navodnim revanšizmom. Oni su smjene nekompetentnih političkih “uhljeba” nazvali revanšizmom, kao da su prethodne tri decenije na najodgovornija mjesta imenovali i postavljali najveće crnogorske eksperte pa ih sada zamjenjuju neki neznaveni. Ovo pričaju isti oni koji su imali: multipraktik ministre, direktore javnih preduzeća kojima je to – direktor bio prvi, jedini i posljednji poziv; tajkune koji su se obogatili “na trk”, za par godina uz par nabačenih “poslova”; profesore univerziteta koji su učili zajedno sa studentima…

Sama činjenica da su u periodu od gubitka vlasti do formiranja nove Vlade podjelili na hiljade rješenja o stalnom radnom odnosu i imenovali na stotine direktora i rukovodioca govori u prilog tome da su mislili da nas time nasamare i natjeraju da prihvatimo zatečeno stanje kao nepromjenljivo. Smjene nakon dugogodišnjih nedemokratskih režima su neminovnost i svakom građaninu Crne Gore treba da sluđi na ponos što je ovakav režim uklonjen bez kapi prolivene krvi na najdemokratskiji mogući način u najnedemokratskijim mogućim uslovima. Revanšizam u Crnoj Gori danas ima jedno drugo značenje i nadam se da će uspostavljanje zdrave parlamentarne demokratije ovu riječ poslati u političku i jezičku istoriju.

RAK DOJKE

Ove godine je rak dojke izbio na prvo mjesto po učestalosti u ljudskom rodu. On je najčešći ubica žena. Kada upotrebimo tu riječ žena tada mislimo na naše supruge, ćerke, majke, sestre… Kada dobijem pitanje od strane neke osobe “čime se baviš”, odgovorim onkološkom hirurgijom dojke. Tada u sebi pomislim: Da li iko razumije kako je to ustvari “baviti se” nasmrtonosnijim malignim tumorom. Kako je to kada nekome saopštite tu najneočekivaniju rečenicu da se u njenom organizmu razvilo nešto što joj svakim novim danom oduzme dio života i da joj neće dozvoliti da ostari i umre kako je očekivala, već da će joj se život završiti mnogo ranije. Takvih je žena godišnje nešto više od stotinak. Kada to pomnožite sa prosječnih četrdeset godina staža ispadne da ste nešto više od 4000 puta bili vjesnik najcrnje moguće vijesti. Ko god misli da se na to čovjek može navići grdno se vara. 

Ipak, danas, u eri dostupnosti informacija “na klik” naše građanke imaju značajno više mogućnosti da se na vrijeme edukuju i dobiju najnovije informacije o prevenciji, dijagnostici i liječenju raka dojke. 

Takođe, pojedine nevladine organizacije i udruženja građana imaju nemjerljiv doprinos promovisanju zdravih stilova života i podizanje svijesti o značaju skrining programa za rano otkrivanje karcinoma dojke. Značaj samih preventivnih pregleda je nemjerljiv u ranoj dijagnostci i potom liječenju karcinoma dojke. Počele su naše građanke da dolaze na takve preglede i ja ih ovim putem u svoje ime i u ime svih onih kojima je životni poziv vezan za medicinu ohrabrujem da nastave jer je prevencija najbolji put za postizanje životnog odnosno zdravstvenog blagostanja.

DEPOLITIZACIJA

Karakteristika svih tranzicionih društva je duboka politizacija svih njegovih aspekata. Iako je Crna Gora ove godine proslavila više od sto godina parlamentarizma, ono u suštini nikada nije ni postojalo. M smo iz kraljevine i tvrde parlamentarne monarhije ušli u komunizam, a iz komunizma preko, u narodu nazvane “džemper revolucije” napravili prvi korak ka demokratiji. Nažalost, već smo kasnih devedesetih počeli da hramljemo i upadom u totalitaristički privid demokratiji. Politizacija odnosno partijsko prisvajanje svega što je državno bila je karakteristika trodecenijske vladavine jednog režima. Država, to sam ja…poistovjećivali su jednog čovjeka sa Bogom. Klanjali su mu se, divili i prinosili darove. 

Depolitizacija društva je jedna rečenica koju treba shvatiti uslovno jer je politika deo svakog društvenog procesa i veoma je pogrešno kada pojedinci kažu da politiku treba izbaciti iz nekog njegovog dijela. Osnovni problem jeste shvatanje same poente politike. Ona je način upravljanja svim procesima u našem okruženju. Nažalost, politikantsvo i politika se često poistovjećuju a potpuno su različite stvari, nepoznavanje politike ide do krajnjih granica da se ona smatra negativnom društvenom pojavom. Društva koja baštine ova uvjerenja su politički nedorasla i sa potpuno politički nepismenim pojedincima. Kako bi Bertolt Brecht rekao: “…Najgora od svih nepismenosti je politička nepismenost…ona stvara loše političare, korumpirane i potkupljene od strane lokalnih i multinacionalnih kompanija”. Danas je postala svakodnevnica da se visoki politički namještenici “hvale” kako ne znaju ništa o politici i kako oni sami nisu političari. Ne shvataju da na tim svojim pozicijama u izvršnoj vlasti upravo oni kreiraju politiku Crne Gore, svako iz svog resora. 

Ako ne shvatite razliku između politike i politikantstva onda ponavljanje riječi depolitizacija postaje besmislena floskula koja je u domenu mašte. 

Kako smo tek zagazili u polje prave politike, najlakše je da politikantstvo objasnimo dosadašnjim prividom demokratske vladavine prethodne vlasti u Crnoj Gori. Tako će čitaocu sve biti mnogo jasnije. Kako bi smo krenuli napred kao društvo, depolitizacija kao pojam i proces se mora sprovesti u svim sistemima koji čine stubove države: tužilačko – sudskom sistemu, prosvjeti i obrazovanu i zdravstvu. Bez uspostavljanja potpune depolitizacije pomenutih segmenata, Crna Gora kao država i građani kao njeni konstituenti, nemaju perspektivu i njihovo propadanje je neminovno. Na kraju krajeva, naše stremljenje ka takozvanim vrjednostima zapadnih demokratija (ma šta to značilo) uslovljeno je samim procesom depolitizacije onoga na šta dnevna politika (čitaj politikantstvo) ne bi smjela imati uticaj.

PATRIOTIZAM

“…Ljubi bližnjeg svoga kao sebe samog…”. 

Da li nam je taj bližnji, bližnji po vjeri, naciji, boji kože, političkoj ideji?

Da li nam je taj bližnji prijatelj, kum, brat?

Jedni su bližnji danas postali patriote a drugi su bližnji čitav svoj život proglašavani izdajnicima. 

Patriotizam se pokazao kao jedna od najboljih valuta za kupovinu ljudskih duša. Mogli ste da se borite za koji god hoćete ideal, pa čak i za one univerzalne – slobodu i pravo na život, ali ako niste bili bliski političkim parolama vlastodržca nikada niste mogli da uđete u krug “pravih patriota”. 

To su ljudi koji bez pogovora vole sve što voli i On. Oni nemaju svoje ja već njegovo Ti. Ako je to dio uspostavljenih standarda patriotizma, za njih ništa ne znači život brata, ljubav vjerenice, stogodišnje kumstvo zavjetovano pred Bogom …

Kako se menjala istorija, tako su se menjali i standardi koji su mjerili patriotizam. Pre samo nešto više od stotinak godina mjerilo patriotizma je bio broj posječenim turskih glava. Danas bi takva pojava bila društveno neprihvatljiva. Danas su aršini drugačiji. Danas je patriotski da “izdajnike” nazivamo posrbicama, četnicima, klerofašistima i još kojekakvim imenima nedostojnim savremenog društva. To je postao redovni vokabular svih patriotskih izlaganja počevši od nacionalnog parlamenta pa sve do patriotskih skupova raznoraznih “patriotskih” udruženja. Mjera “patriotizma” postala je količina mržnje prema jednom narodu, prema jednoj crkvi i prema svakoj politici koja nije na njihovom kursu.

Na “patriotizam” odgovorimo patriotizmom: volimo rijeke i šume naše Crne Gore, izvadimo ih iz cijevi i vratimo u njihove prirodne tokove, spriječimo sječu zarad sticanja bogatstva izvozom drvne sirovine; morački kamen ostavimo Morači da ga valja i oblikuje kao što je to radila do sada; platimo svaki račun za struju i vodu, za smeće i kanalizaciju, budimo ljudi jedni prema drugima jer smo jedni na druge oslonjeni.