„Režija, može sad ono moje?“, pita čovjek sa prstom uperenim prema nebesima. I bude ono njegovo. Probajte nekad. Najbolji filmovi nastaju u sinergiji glumca i reditelja. Jednom kad glumcu dojadi da se seljaka od jedne scene do druge, uloga za ulogom, on odluči da bude reditelj. I tako nastaje film ili predstava. A ono prije toga, valjda ste do sad ukapirali, bio mu ga je neki život. Sreća u nesreći naših dana je što se ne moraju završavati visoke škole da bismo glumjeli i montirali odglumljeno. Eto nama svakolikih društvenih mreža gdje se do mile volje možemo korigovati i uljepšavati, sve dok ne dođemo do neke slike života, onakvog kakvim smo ga htjeli, a ne onakvog kakav nas je zatekao. Iza tog okeana šarenih laža virtuelnog i stvarnog prostora, krije se Pandorina kutija. Ne otvarajte je! Ionako će na koncu nada završiti u nečijoj fioci. Dok kriminalci i nasilnici žive život kao sa Felinijevog platna, njihove žene i drugi pošten svijet čekaju neki preokret tog dugometražnog trilera u nastavcima. U kom pravcu ide ova drama, pitali smo reditelja Gojka Berkuljana, koji je ove sedmice tumačio zadate pojmove.

PANDORA

Prije par nedjelja ime Pandora bi me isključivo asociralo na svima nama poznati grčki mit. Ipak, svjetska dešavanja su uradila svoje, tako da sada to ime povezujem, a vjerujem i svaka druga osoba na svijetu, sa izuzetnim otkrićem međunarodnih timova istraživačkih novinara koji su nam po ko zna koji put u proteklih nekoliko godina ilustrovali kako svijet privilegovanih funkcioniše i kako ti čudni i sumnjivi tokovi novca omogućavaju da se definicija i smisao termina kao što je legalno potpuno deformiše i dovede do nivoa obične, prazne, beznačajne ljušture. Naravno, kad god se dođe do takvih jezičkih, pravnih i finasijskih akrobacija na svjetskoj sceni, prosto nam ponos ne dozvoljava da i mi ne učestvujemo u toj igri. Eto, čak smo toliko posvećeni da nam je glavni reprezentativac ujedno i predsjednik države. Šalu po strani, Pandora je tu da nas podsjeća na sva zla koja nas okružuju, a na nama je da izaberemo da li da se uzaludno nadamo, da iščekujemo da ista naprasno nestanu, prikriju se i zaborave i time počinimo još veće zlo, ili da preispitamo naš način funkcionisanja i da redefinišemo koji su to modeli borbe za bolje društvo.

PLANETA 7693

Još uvijek radni naziv projekta koji smo scenaristkinja Ana Vujadinović i ja davno započeli. Tu je od samog početka, od prve verzije scenarija. Čak smo prije pola mjeseca završili snimanje filma, a taj naziv je još uvijek tu. Često bi nas prijatelji i poznanici pitali koja se simbolika krije iza broja 7693. Uz osmijeh bih odgovarao da ne posjeduje nikakvo skriveno značenje, već da je to najobičniji nasumično generisani broj, što zaista i jeste. Vjerovatno sam se hvalio kako sam bio lijen i kako nijesam želio da se mučim previše oko osmišljavanja radnog naziva, jer sam znao da će se kad tad promjeniti. Kako je vrijeme prolazilo i kako se rad na projektu usložnjavao, kako su likovi i sama struktura postajali sve kompleksniji, tako je taj broj polako počeo da dobija svoj smisao. Sada 7693 predstavlja poseban svijet koji smo Ana i ja gradili posmatrajući naše okruženje kroz prizmu mašte i dječje igre, svijet u koji smo inkorporirali naša sjećanja i razmišljanja iz djetinjstva, a sve iz želje da napravimo porodični film.

SVOJINA

Kao i sve ostalo kod nas, tako i ono što posjedujemo nerijetko predstavlja klizav teren na kojem kao društvo obožavamo da se igramo, posebno kada je pitanje svojine nad stvarima koja su ujedno i dobra od opšteg interesa. Fascinantno je kako smo u raznovrsnim pravnim vratolomijama i tumačenjima lako zaboravljali upravo taj opšti interes, pa su tako zaštićeni djelovi prirode naprasno postajali divlja gradilišta, morsko dobro se pretvaralo u otvorenu kanalizaciju, šume u groblja panjeva i opasna klizišta, a stvari od kulturnog i istorijskog zmačaja su nestajale kako bi kasnije krasile privatne kolekcije. Ako nešto posjedujemo ne moramo ga uvijek eksploatisati i uništavati. Ponekad je dovoljno samo čuvati.

ISKRA

Iskra je moj debitantski igrani film i ujedno prvi projekat koji sam radio sa Anom Vujadinović. Nastao je kao proizvod osmatranja mračnih događaja koji nas okružuju, studentske pretencioznosti i krajnje iracionalnog interpretiranja realnih okolnosti, prvenstveno zbog toga što smo kao ekipa koja prvi put radi dugometražni film u tu avanturu ušli bez ikakvih konkretnih sredstava i svijesti što je sve pred nama. Iskreno, više nemam pojma odakle smo sve crpili motivaciju kako bi snimili i finalizovali taj film. Iako je tokom procesa bilo mučno jer smo češto nailazili na odbijanje, a trenuci podrške se pojavljivali rjeđe od Halejeve komete, ipak smo uspjeli da priču privedemo kraju i napravimo film na koji smo ponosni. Naravno, kao i svako djelo i ono ima svoje vrline i mane, ali Iskra mi je veoma značajna jer me naučila mnoge stvari i drastično mi olakšala rad na projektima koji su uslijedili nakon nje.

TERMOELEKTRANA

To je bajkovito mjesto gdje proizvodimo struju koja odatle kreće na trnovit put do naših domaćinstava. Uprkos velikim gubicima na mreži, junački stiže u naše domove. U odnosu na region, zbog svoje herojske žrtve najskuplje je plaćamo po kilovat-satu.

FILM

Moje poimanje filma se drastično mijenjalo kroz raznovrsne periode odrastanja. Prije upisivanja fakulteta trudio sam se da film ne posmatram kroz isprazne definicije iz udžbenika i priručnika, već isključivo kao kvalitetan izvor ideja, zabave, i ponekad važnih životnih lekcija uz koje i emotivno sazrijevate. Tada sam filmove posmatrao kao neke nedjeljive cjeline, gdje je svaki bio svijet za sebe. Sve u svemu, nijesam se trudio da ih seciram i pojedinačno analiziram, već sam se prepuštao doživljaju. Naravno, utisci su varirali, ali to je imalo svoju određenu čar.  Ipak, sve se to mijenja onog trenutka kada sam upisao fakultet i kada sam odlučio da ozbiljnije pristupim filmu. To je neminovno vodilo upravo ka tom dugo izbjegavanom seciranju i analiziranju. Tu polako odrastate i shvatate da je film mnogo više od onoga što vidite na ekranu. Film je ogromna mreža raznovrsnih umjetnika, kreativaca, zanatlija, birokrata, pravnika, ekonomista. Često je veoma opasan prostor gdje pogrešne odluke mogu mnogo koštati kako vas, tako i svakoga u lancu, ali ako postoji sinergija u timu, nerijetko se i ti problemi prevaziđu. Najbitnije od svega, film nikada nije samo jedan čovjek. Nekad sam kao gledalac samo posmatrao ono što je na ekranu, ali nemate pojma kako je uzbudljiv svijet koji se krije iza njega.

PORODIČNO NASILJE

Sjećam se da sam tokom djetinjstva u nekoliko navrata svjedočio nemilim situacijama unutar porodica mojih vršnjaka. Začuđujuće mi je bilo kako svi oni unutar svojih porodica te situacije nijesu doživljavali kao alarmantne incidente, već kao savim normalne i, nažalost, bespogovorno prihvaćene periodične pojave. Kako sam odrastao i polako napuštao taj neki mjehur u kojem sam bio zaštićen od spoljnjih dešavanja, tako sam počeo da primjećujem da su ti brutalni modeli ponašanja prisutni svuda oko mene. Shvatam da sam odrastao u periodu sankcija, raznovrsnih restrikcija, društvenih previranja i opšte nestabilnosti, koje su ujedno mnogi koristili kao opravdanje za takvo ponašanje, ali u mnogim situacijama se dalo primjetiti da to nasilničko ophođenje nije proizvod vremena i trenutnih društvenih okolnosti, već da je to isključivo nešto što je naslijeđeno. Nažalost, za takve pojave u društvu su svi znali, ali o njima nijesu pričali. Sve se tako lako relativizovalo i marginalizovalo. Godinama su te opskurne metode kažnjavanja djece za najmanje banalnosti doživljavane kao opravdana vaspitna sredstva, dok je tretman i položaj žene u porodici uvijek bio podređen fluktuacijama u raspoloženju onog koji je “glava kuće”. Nažalost, da ipak nešto nije u redu sa našim kolektivnim mentalnim sklopom sjetimo se samo u onim trenucima kada u medijima osvane ime nove žrtve, ali i to je kratkog daha. Možda najbolnija stvar od svih je što su te iste žrtve uvijek tražile pomoć uglavnom od onih koji su u obavezi da im pomognu i da ih zaštite, ali su institucije kroz svoje nehumane i tupave birokratske poteze uvijek pronalazile način da ništa konkretno ne urade. Često bi se ispoštovala ta stupidna forma, a suština bi ostala netaknuta. Dovoljno da institucije kažu da su uradile sve što je u njihovoj moći i nadležnosti, a nasilnici nastave po starom. Vjerovatno se i ništa konkretno neće promjeniti sve dok te iste institucije ne očistimo od osoba koje intimno smatraju da je sasvim normalno s vremena na vrijeme udariti djetetu jednu vaspitnu, kao i da je prihvatljivo da je žena u podređenom položaju, jer je to, jelte, stvar naše divne viševjekovne tradicije

MONTAŽA

Iako možda mnogima najuzbudljiviji i najizazovniji dio rada na filmu predstavlja faza snimanja, meni je, moram priznati, proces montaže i cjelokupne postprodukcije ubjedljivo najinteresantniji, jer tu na kraju dolaze do izražaja vaši kreativni dometi, ali i isplivava sve što ste pogrešno uradili. To je faza u kojoj film polako dobija svoju formu. Montaža nudi mogućnost da djelimično ispravite ili prikrijete neke stvari koje vam možda i nijesu pošle za rukom tokom snimanja, daje vam prostor i da unaprijedite ono čime ste već možda bili zadovoljni, a što je najbitnije, nerijetko vam otvori dodatni prostor za nova kreativna rješenja koja ponekad nijeste ni mogli da naslutite do tog trenutka.

DRUŠTVENE MREŽE

Svakodnevno smo u prilici da sa raznih strana konstantno slušamo isključivo negativne kritike na račun društvenih mreža. Većina njih je i opravdana, posebno ako se te platforme koriste kako bi se prikupljali naši lični podaci, prodavali trećim stranama koje nas onda lako targetiraju i bombarduju raznovrsnim sadržajima, od dosadnih reklama i besmislenih proizvoda, pa sve do veoma opasnih sadržaja punih svakojakih dezinformacija. Osobe koje nijesu navikle da rade dodatnu provjeru svega što vide, pročitaju i čuju, definitivno su izložene većoj opasnosti. Bukvalno, mogućnosti za raznorazne zloupotrebe su beskonačne i vidjeli smo koje razmjere mogu imati. To se kroz istoriju dešavalo svaki put kad bi na širem društvenom planu zaživjela neka inovacija u komunikaciji. Svaki alat može na više načina da se koristi, kako za dobro, tako i za nanošenje štete. To se upravo dešava sa svim online društvenim platformama. Čak i da postoji neki evil mastermind koji se smijulji zlobno dok kontroliše živote nas običnih smrtnika, moramo  se pomiriti sa činjenicom da i mi sami nosimo dio odgovornosti za generisanje i širenje sadržaja na mrežama. Ne možemo se baš uvijek pravdati pričom kako tamo neko na nekoj misterioznoj lokacije manipuliše nama i našim malim životima. Niko nas ne tjera da hranimo algoritam stvarima koje volimo i koje ne volimo, da sijemo mržnju, da svjesno širomo lažne vijesti i ugrožavamo druge, da izigravamo doktore, da svakodnevno piskaramo svaku moguću glupost koja nam padne na um, da kačimo važne i manje važne trenutke nas i naših najbližih, da ono što smo nekada nazivali intimom sada dijelimo sa hiljadama mahom nepoznatih ljudi. Čak smo došli do tog suludog nivoa da non-stop slikamo hranu prije obroka u nadi da ćemo time što je u tanjiru kod drugih izazivati divljenje ili šta god da je to što želimo da izazovemo. Zaista nas niko ne tjera da to radimo, već je sve stvar izbora. Iako ovo sve zvuči suviše pesimistički, iskreno nijesam i ne mogu biti protiv društvenih mreža. Trudim se da ne radim ništa od stvari koje sam gore naveo, već da ih samo koristim za ono što im je primarna funkcija, a to je spajanje, upoznavanje i komunikacija sa dragim ljudima koji su raštrkani po svijetu. Iako postoji mnogo negativnih pojava kod kojih su društvene mreže odigrale ključnu ulogu, isto je tako bilo dosta onih divnih i humanih trenutaka kada su nam mreže olakšale da se ujedinimo, posebno u trenucima kada je mnogima najpotrebnije. Mogućnosti se beskonačne, a sve ostalo je stvar izbora.