Maksim Gorki u svojoj čuvenoj pripovjetci ‘Makar Čudra’ slika dvoje zaljubljenih u ciganskoj čergi. Ono što ovu priču odvaja od sličnih koje su pisane na temu ljubavi i čergarske slobode, jeste prikaz odnosa između ljubavi i gordosti. Protagonisti, Rada i Lajko, poznati su u svojoj zajednici po superlativima, koji su kod ovih probudili osjećaj nadmoći i grandioznosti. Kroz tok te ljubavne priče i njen epilog, čitalac stiče utisak da je sprega ljubavi i gordosti moguća samo na način autodestrukcije. Ukoliko je to zaista tako, onda se u osnovi problematizuje mogućnost postojanja zajednice u savremenom kontekstu koji primat daje pojedincu, individui, lajbnicovskoj monadi, i podstiče njenu stalnu upućenost na sebe samu. Ako prihvatimo da je ljubav nešto sasvim drugo, jasno je da ova dva principa ne mogu da stoje jedan pored drugog, osim na način međusobnog sukoboljavanja ili prevladavanja oba momenta u korist nekog trećeg, novog. Ovaj drugi mogući epilog je teško zamisliv ako uzmemo u obzir tradiciju koja je ljubav uzdizala na rang Apsoluta. Otuda je jedino preostalo rješenje da se unutar pojedinca desi transformacija koja bi ga udaljila od njegovog narcisoidnog samoodnošenja i otvorila za tvorenje zajednice sa drugim. Interesujući se za pravne principe na kojima je utemeljena naše društvenost, Riječi nedelje je tumačio pravnik, Mićun Milatović.

NORMA

Logička struktura pravnog poretka koja sadrži dispoziciju i sankciju. Prva lekcija iz predmeta Uvod u pravo zbog koje sam postao, najblaže rečeno, trajno nesklon pozitivizmu u društvenim naukama. Norma, shvaćena kao osnovni element pravnog poretka, do danas je predmet teorijskih kontroverzi u svijetlu njenog porijekla, te odnosa legitimiteta i legaliteta.

Suprotno Kelzenovoj čistoj teoriji prava, prema kojoj je porijeklo svake norme sadržano u nekoj višoj normi koja joj prethodi sve do ustava kao tzv. pra-norme, antičko razumijevanje norme u poretku grčkog polisa – koje je u novije vrijeme naročito reaktuelizovao ali i problematizovao Karl Šmit kroz pojam nomosa – temelji se na pre-normativnoj stvarnosti zajednice. Pojednostavljeno kazano, institucionalno-pravni poredak nije prosto tabula rasa koja racionalnom djelatnošću, dakle, “upisivanjem” odgovarajuće norme postaje tablica zakona.  

Decizionističke kritike parlamentarizma i liberalne demokratije normu tretiraju kao izraz političke volje izražene odlukom, a samu demokratiju posmatraju kao mogućnost plebiscitarnog samoodređenja volje. Utoliko supstancijalno politički, prenormativni, karakter takve odluke ima dejstvo konstitutivnog akta kroz ustavotvornu aktivnost suverena. Stoga je pojam suverenosti od suštinskog značaja. Suveren je onaj ko odlučuje o vanrednom stanju, ko aktom svoje volje, odlukom, može suspendovati normu.  Svaki savremeni pravni sistem prepoznaje vanredno stanje, paradoksalno, u situacijama kada bi intaktnost normativnog poretka ugrozila opstanak zajednice. Nije mi namjera niti se osjećam pozvanim da ulazim makar i u najpovršnije teorijske eksplikacije ovog pojma. Važno je pak da ukažemo na kompleksnost pojmova kojima se pridaje atribut samorazumljivosti, prevashodno u svijetlu praktičnih problema sa kojima se susrećemo. Vrijeme pandemije, koje je nadamo se iza nas, na najkonkretniji način zaoštrilo je teorijske dileme u vezi pitanja važenja normi, legaliteta i legitimiteta,  suvereniteta, i vanrednog stanja. 

Đorđo Agamben bio je jedan od rijetkih svjetski poznatih intelektualaca, usamljeni glas, koji je u mjerama što su ih države preduzimale tokom pandemije, podozrijevao tendenciju vlastodržaca da vanredno stanje uspostave kao normu, odnosno, da biopolitičku paradigmu upostave kao normalni (normativni) okvir vršenja vlasti.

ITALIJA

Daleka blizina. Pojam u vezi koga je svaka primarna asocijacija introspektivna.

Ako je “svako djetinjstvo blistavo i strašno”, onda je Italija, barem u mom slučaju, zračila slap bistre svjetlosti u toj njegovoj blistavoj dimenziji, čiji je uticaj imao – ispostaviće se – formativan značaj.  Naime, naslovnice stripova Sergia Bonellija na izlozima famoznih crvenih kioska izgledale su toliko privlačno da sam sa nepunih 5 godina samoinicijativno naučio da čitam štampano latinično pismo, i to upravo zahvaljujući jednoj epizodi Bonellijevog “Komandanata Marka”. Bilo je to otkriće sasvim novog horizonta, u kom su se, nedugo potom, pored stripova nastanili i brojni svjetovi dječije literature. No, kako mi se danas čini, upijajući šlajfne italijanskog stripa spoznao sam nešto mnogo važnije – egzistencijalnu važnost Riječi,Teksta, ili ako hoćete, Priče. U tom registru, saznanje da čulni opažaji nijesu dovoljni, da svijet i život nisu nešto što nam je tek neposredno dato, već ono što mora biti pročitano, najposle, protumačeno ima dalekosežne posljedice.

“Insieme” na Evrovizijskom takmičenju održanom u Zagrebu 1990. godine. I fudbal, dabome. Mundijal 1990. godine ali i magična noć Crvene Zvezde u Bariju godinu kasnije. Zbog svega onoga što će se ubrzo događati sa SFRJ, ovaj italijanski “tercet” u mom sjećanju predstavlja svojevrsni fin de siècle.  Ima li bilo kakvih natruha jugonostalgije kod mene, onda je geografska oznaka njenog porijekla made in Italy.

Uopšteno govoreći, mišljenja sam da je uticaj italijanske pop-kulture na brojne jugoslovenske generacije, ne samo nedovoljno osviješćen, nego i potcijenjen.

FAŠIZAM

Istorijski eksces banalnosti.

Za Ditriha Bonhefera riječ je o gluposti kao defektu humanosti, a ne deficitu intelekta, koji nastaje usljed snažnog razvoja političke moći.

Međutim, suštinsku prirodu masovnih zločina fašizma, odnosno, nacizma kao njegove još mračnije istorijske paslike, vjerovatno je najbolje objasnila Hana Arent kroz pojam banalnosti zla,  otjelovljen u liku nacističkog zločina Adolfa Ajhmana, u čijoj zločinačkoj motivaciji nema ničeg infernalnog.  Dehumanizovana birokratija, ideološka deifikacija načela državnog razloga, pravni poredak koji je legalizovao rasnu diskriminaciju, sve su to, izvjesno neophodni, spoljašnji faktori koje je ekstrapolirala ideologija nacifašizma.  No, čini se da Arent posredstvom banalnosti zla ubjedljivo raskrinkava suštinski element administrativnog pokolja, kakav je u ime države sprovodio i Ajhman.  

Ukoliko nam takva tvrdnja zvuči kao puka teorijska (de)mistifikacija fenomena radikalnog zla, možda će nam teza o međuzavisnosti filistarske banalnosti i zla postati jasnija na osnovu primjera nedavno objavljenog transkripta komunikacije između službenika crnogorske policije i visokopozicioniranog člana kriminalne organizacije. Nesumnjiva upletenost države u narko biznis, sveopšta korupcija i atmosfera nekažnjivosti, svakako su preduslov krvavog rata narko-kartela među čijim žrtvama je i značajan broj običnih građana. Ali kako se može zaključiti sva ta ubistva –  izvršena na nepojamno zvjerski način – bila su moguća da bi izvjesni “Radonja”, policijski službenik, izlazio u novogodišnji provod  obučen u skupocjenu košulju i cipele.

Kao pojam, u najvećoj mjeri devalvirana diskurzivna moneta koja se u svakovrsnim mjenjačnicama političkog mejnstrima lako konvertuje u moralni kapital, čak i ako je ideološki pretekst takve konverzije nesumnjivo totalitaran.  Još je Danilo Kiš u Savjetima mladom piscu ustvrdio: Ko kaže da je Kolima različita od Aušvica, pošalješ do vraga. Na nivou ideoloških disputa, fašizam je politički korektna etiketa, kako sredstvo moralno-političke denuncijacije oponenta, tako i antifašistička deklaracija kao apsolutizacija ispravnosti i vrednosno-moralna legitimacija sopstvenog stanovišta. Rimenov esej o vječnom vraćanju fašizma, referirajući na  Tomasa Mana  i njegovu bojazan od militantnog humanizma, zapravo nas upozorava na opasnost od ideoloških apstrakcija moći koja nastupa u ime čovječanstva, slobode, demokratije. 

UTAJA POREZA

Bezgraničnost pohlepe.

Ono što se događa kada oni koji su inače privilegovani sebi nastoje da obezbijede dodatne privilegije,  jer utaja poreza spada u red krivičnih djela koja se kriminološki kvalifikuju kao white collar crime. U društvima kojima je ideja pravne države strana a predstava opšteg dobra maglovita, uredno plaćanje poreza smatra se nekom vrstom nedopustive slabosti i inferiornosti. Ta nit socijalnog darvinizma je u našem društvu predatorima obezbijedila lak put do mjesta na vrhu lanca ishrane, pa je čest slučaj da umjesto pokajanog razbojnika, sretnemo poštenog čovjeka koji se kaje zato što (na vrijeme) nije postao razbojnik.

DOKAZ

Objektivni, pozitivistički, aspekt jursiprudencije. Ono što čini izvjesnim do stepena razumne uvjerenosti ili pak sumnje, da se neki događaj odigrao onako kako je to predstavljeno ili da (ne) postoje činjenice koje su pravno relevantne.

Sredstvo koje nerijetko postaje samo sebi cilj, naročito u kontekstu pravosudnog postupka. Kao i kod naučnih teorija, tako i na sudu svaki iskaz vrijedi samo onoliko koliko se može potkrijepiti odgovarajućim dokazima. Tužilac i tuženi, odnosno, tužilac i okrivljeni Quod non est in actis non est in mundo (Čega nema u spisima, nema ga ni na svijetu) bilo je načelo  inkvizitorskog postupka, koje je u manje ekstremnoj formi, opstalo do danas. Pravo na pravično suđenje suštinski se svodi na probleme dokaznog postupka, kako u pogledu mogućnostzi dokazivanja, tako i ocjene pravne valjanosti i kvaliteta izvedenih dokaza.  

PRESUDA

Silogizam sačinjen od dvije premise, koji nastaje supsumacijom konkretnog činjeničnog stanja pod apstraktnu pravnu normu.

U hrvatskom jeziku izreka, odnosno, dispozitiv presude naziva se još i “pravorijek”.  Ovaj arhaizam možda na najbolji način semantički uokviruje ono što presuda jeste ili bi trebala biti. Njome se, dakle, u svakom konkretnom slučaju “izriče pravo” u smislu konstituisanja norme za stranke, te je svaka presuda zakon za stranke. Ali presuda mora i “govoriti pravo”, odnosno, zasnivati se na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju,  sadržati obrazloženje na osnovu koga se jasno može spoznati zbog čega je odluka takva kakva jeste.

Čak i najrđavija presuda je nesporno humanizujući element pravnog poretka, utoliko što se u njenoj logičkoj kompoziciji neizostavno individualizuje apstraktna, univerzalna i depersonalizovana, pravna norma.

ADVOKAT

Onaj koji je pozvan da pruži pomoć. Vrlo često i jedini koji se odaziva nečijem pozivu za pomoć.

Indikativno, svi totalitarni režimi, ukoliko su uopšte tolerisali postojanje advokature kao samostalne profesije, nastojali su da advokatu ograniče polje djelovanja, u najboljem slučaju mu dodjeljujući ulogu samostalnog činovnika pravosudne birokratije. I to će nesumnjivo činiti svaki poredak koji podupire vjeru u svoju apsolutnu pravičnost i savršenstvo svoje birokratije. U već pomenutom djelu Hane Arent Ajhman u Jerusalimu, nalazimo Hitlerov citat, da će u Njemačkoj uskoro osvanuti dan kada će sramota biti pravnik. Korporativni, merkantilni, duh savremenog kapitalizma je do te mjere kompromitovao advokatstki poziv, da  opravdana biva strijepnja kako bi se ovaj Hitlerov san, iz sasvim drugih razloga, danas mogao ostvariti u liberalnim demokratijama.

KAMPANJA

Predizborna mimikrija. Taština nad taštinama. Zahvaljujući predizbornoj kampanji, čak i ugledan političar djeluje tek kao impresario reklamnih agencija.

JOZEF K.

Svako. I niko.

Alber Kami, u svom sjajnom eseju “Nada i apsurd u djelu Franca Kafke”, će reći da je u „Procesu“, junak mogao da se zove Šmit ili Franc Kafka. Ali on se zove Jozef K…To nije Kafka, pa to je ipak on. To je jedan prosječan Evropljanin. On je kao i svi drugi…

Insistirajući na efektima šoka, začudnosti i paradoksa – pri čemu se pretjeruje sa tvrdnjama da je Kafka na estetskom planu apsolutna samonikla pojava, jer je estetika ružnog i začudnosti poznata još od Bodlera pa do Kafkinih savremenika ekspresionista, u koje se i sam donekle može svrstati –  Kafka površnom viđenju stvarnosti suprotstavlja svijet „natprirodne uznemirenosti“. U ovoj igri „uporednih kontrasta“, po Andersu, zapanjuje upravo to što ništa nikog ne zapanjuje. Gotovo svi protagonisti Kafkine proze, za razliku od čitalaca, ravnodušno i pomirljivo reaguju na najneobičnije i užasne događaje; Jozef K. prihvata ulogu optuženog, i unaprijed osuđenog, u procesu koji je neznano ko, i zbog čega, pokrenuo pred više nego sumnjivo dostojnim sudom; Gregor Samsa se uzrujava samo zato što neće moći otići na posao, iako je tek koji tren prije shvatio da se transformisao u insekta; geometar K. je pozvan u zamak, do koga, ma koliko se trudio, ne može da dođe, pri tom boraveći u selu, u kom je jedino godišnje doba zima, a mrak pada nakon samo tri časa svjetlosti. Moglo bi se dodati da što je njihova stvarnost „nestvarnija“, tj. što ih ona više onečovječuje i unižava, oni su utoliko spremniji da je prigrle kao fatumsku nužnost,  priznajući joj tako neopozivu vlast nad sopstvenim životom.

Kafkin protagonist nije slučajno čovjek i odviše čovjek, “prirodan i neizuzetan”, bačen u svijet, satkan od trivijalnih malograđanskih pustopoljina. Tom pogledu na vječno uznemirujuću sliku čovjeka bačenog u svijet, otkriva se misao da ni svijet ni čovjek nisu apsurdni sami po sebi. Ono što tvori apsurd jeste njihovo sapostojanje.  Čini se da je Kafka  – inače, rečeno da je u pitanju prorok koga zbilja naknadno interpretira –  simptome bolesti epohe in statu nascendi, u kojoj je institucionalni poredak apsurdno birokratizovan, zajednica razorena a otuđen i reifikovan pojedinac, prosječan građanin, “nadahnuti automat”, puki učesnik masovnog rituala čiji mu smisao uporno izmiče.

Izgubivši egzistencijalnu autentičnost, čovjek gubi i slobodu, i njegova se egzistencija neizbježno „postvaruje“, postajući tako puki pripadak, “funkcija” jednog poretka koji ga beskonačno nadilazi. Upravo je postvarenje, i otuđenje kao njegova nužna posljedica, fenomen inherentan savremenoj civilizaciji, zbog čega će svijet, kako kaže Kafka,  ubrzo biti nastanjen još samo automatima proizvedenim u serijama. 

Ova tajna, reći će Kafka, svom “Ekermanu”, Gustavu Janouhu tokom jedne od šetnji praškim ulicama, nije zaturena u pozadini, nego je gola pred našim nosem, zato je i ne vidimo. Svakodnevica je najveći razbojnički roman koji postoji. Svake sekunde, ne obraćajući pažnju, prolazimo pored hiljada leševa i zločinstava. To je naša životna rutina.

Zbog te i takve rutine, stid će nadživjeti Jozefa K. Ali i našu civilizaciju.

POŠTENJE

Tačka otpora. Pobuna protiv stvarnosti u kojoj sve ima cijenu ali ne i vrijednost. Nešto što vrlo često može izgledati dosadno i beznačajno, ali nikada banalno. Vjernost i dužnost čovječnosti kojoj na zemlji nema nagrade.

U Crnoj Gori,esencijalistički konstrukt,  krajeugaoni kamen čojstva. Ili spoticanja.

Prezir prema poštenju, makar bio rafiniran bljeskom genija, pouzdan je simptom moralne dekadencije i demonske oholosti, koja vodi rasapu ljudske ličnosti. O tome sam ponešto naučio od Manovog Adrijana Leverkina iz romana Doktor Faustus, čiji je lik neposredno inspirisan životom i djelom Fridriha Ničea.  Iz tog razloga, ovaj asocijativni niz zatvaram citatom iz Leverkinovog deliričnog solilokvija: “Jer, rečeno je: Budite smotreni i bdijte! Ali, mnogo ko se oglušuje o to, pa umesto da se mudro brine o onome što je potrebno na Zemlji, da bi na njoj bilo bolje, i da razborito doprinosi svoj dio da se među ljudima uspostavi takav poredak koji će lijepom djelu ponovo stvoriti životni osnov i omogućiti mu da se pošteno uklopi u taj poredak, čovjek zanemaruje ono što mu je dužnost i grezne u paklensko pijanstvo: tako žrtvuje svoju dušu i dospijeva na strvinaru.”