Godišnjicu avgustovskih izbora mnogi su zamišljali drugačije i bolje nego što to izgleda. Ipak, uprkos svim tenzijama kojima se proteklih dana svjedočilo, mora se priznati makar toliko da počinjemo da živimo u društvu koje počinje da se suočava sa izazovima demokratskog diskursa. Probuđena građanska svijest daje za pravo da se nadamo da će oni koji su ekonomski i na svaki drugi način slabili i destabilizovali ovu zemlju biti pozvani na odgovornost, i da će se time nastaviti politički i ekonomski preporod Crne Gore. Krivica tu pripada i onima koji su u višedecenijskom pustošenju države obećavali brojne razvojne projekte, među kojima su i oni koji je trebalo da poboljšaju izgled naših urbanih sredina ili da doprinesu opravdanosti statusa Crne Gore kao ekološke države. Umjesto toga, za sobom su ostavili ekonomski, urbanistički i ekološki nered od kojeg će nam biti potrebne godine da se oporavimo. Na tom putu, dobro je znati da u zemlji postoje ljudi i organizacije koje imaju želju i umijeće da rade na prevazilaženju postojećih problema. Upravo zato je sagovornica Riječi nedelje Sonja Dragović iz organizacije KANA/Ko ako ne arhitekt.

GODIŠNJICA IZBORA

Mislim da je važno da se o ovoj godišnjici parlamentarnih izbora, održanih 30. avgusta 2020. godine, sjetimo radosti zbog mogućnosti promjene. Rezultati tih izbora donijeli su nadu da ipak možemo olovkom da se suprotstavimo svemu onome što je bilo prije 30. avgusta – nasilju, kriminalu, nepravdi, pretakanju javnih dobara u privatna bogatstva – i da pobijedimo. Važno je sačuvati tu nadu, dakle: možemo mirno i razborito da mislimo, radimo, odlučujemo o budućnosti, stvorimo šansu da bude bolja, i tu šansu iskoristimo. U godini nakon izbora vidjeli smo da je to teško i sporo i da nam nedostaje snage i strpljenja, što nije iznenađujuće. Sad je važno raditi i ne očajavati. Kako piše Rejmond Vilijams, zaista je revolucionarno učiniti nadu mogućom, a ne očaj očiglednim.

KANA

KANA/Ko ako ne arhitekt je stručna nevladina organizacija koja zagovara zaštitu vrijednih objekata moderne arhiteture u Crnoj Gori, prati procese donošenja, usvajanja i sprovođenja planskih dokumenata, ukazuje na štetne prakse i loša rješenja proizišla iz tih procesa, informiše javnost o procesima i odlukama važnim za prostorno planiranje, i trudi se da motiviše građane da se aktivnije uključe u procese koji se tiču razvoja grada. Akronim KANA je omaž fantastičnoj arh. Svetlani Kani Radević, čije je ugroženo djelo  (hotel „Podgorica“, sad već godinama u sjenci solitera izgrađenog tik uz njegove zidove) krajem 2015. godine okupilo mahom mlade crnogorske arhitekte oko ideje da neko – a Ko Ako Ne Arhitekt – mora početi javno i uporno da preispituje interese i procese koji upravljaju izgradnjom (koju ne treba miješati sa razvojem, razvoj nije isto što i izgradnja) naših gradova. Ja sam postala članica grupe 2017. godine; bavimo se obrazovnim, istraživačkim i aktivističkim radom kroz koji sam mnogo naučila i na čije rezultate sam ponosna.

BEZBJEDNOST

Bezbjednost čvrsto vezujem za pitanje prava na stan. Kada je počela pandemija bolesti COVID-19, naši stambeni prostori postali su tvrđave koje smo na sve načine pokušavali da učinimo i održimo sigurnim od zarazne bolesti i pogodnim za duži boravak. Pitanje adekvatnosti, osvijetljenosti, prostranosti, opremljenosti, jednom riječju – kvaliteta izgradnje stambenog prostora postalo je još važnije nego što je bilo u vremenu prije pandemije. Dodajmo tome očajnu situaciju u kojoj su se našli svi oni koji nemaju svoj stan, a zbog gubitka posla i prihoda nijesu mogli da nastave da plaćaju kiriju ili vraćaju stambeni kredit. Tokom pandemije povećao se i broj prijava nasilja u porodici –kako pomoći onima za koje stan u kom žive nije bezbjedno mjesto, mahom ženama i djeci? Hoću da kažem da smo za vrijeme pandemije postali suočeni, neizbježnije i silovitije nego ikada, sa pitanjem nedostupnosti kvalitetnog stambenog prostora i potrebom da odgovor na to pitanje tražimo van tržišnih okvira. Mogućnost ostvarivanja prava na stan ne bi smjela da podliježe hirovitom, globalizovanom tržištu nekretnina; što prije nađemo načine da razdvojimo ovo dvoje, to bolje – i na dugi rok bezbjednije za budućnost prostornog razvoja u uslovima sve izraženijih klimatskih promjena. 

4CITIES

4CITIES je master program studija urbanizma u kojem sam učestvovala od 2013. do 2015. godine, kao stipendistkinja EU, u okviru projekta Erasmus Mundus. Za vrijeme studija pohađala sam nastavu u Briselu, Beču, Kopenhagenu i Madridu, uz jednomjesečni istraživački period koji sam provela u Zagrebu. Master tezu na engleskom jeziku, pod naslovom koji se može prevesti kao „Radnici i njihove fabrike: otporne zajednice iza uništenih lokaliteta“ odbranila sam u septembru 2015. na briselskom Slobodnom univerzitetu. Učešće u ovom programu mi je mnogo značilo, jer sam tu dobila priliku da razmišljam, učim i pišem o pitanjima koja su me zanimala i tada i sada: društvena nejednakost – njena ekonomska uslovljenost i prostorne posljedice, ekonomska geografija, radnička prava, prava žena, globalizacija… Naravno, iskustvo života u velikim evropskim gradovima bilo je samo po sebi važno. Tokom 4CITIES sam dobro naučila i kako da se za dan spakujem u dva kofera i preselim u novi grad.

PRVI SEPTEMBAR

Svakog prvog septembra saosjećam sa roditeljima! Sjećam se da su pripreme za školsku godinu bile mnogo skupe – knjige, pribor, odjeća, obuća – i da su iscrpljivale porodični budžet; znam da se mnoge porodice i danas nose sa istim izazovom. No, uzbuđenje zbog početka školske godine sad prati i strah zbog povećanje izloženosti riziku zbog pandemije, koja ne jenjava… Opet kažem, saosjećam sa roditeljima. I nekako znam da će sve ovo lakše pasti djeci koja vole da čitaju.

VRIJEDNOSTI

I u ovom slučaju ću se osvrnuti na pandemiju, zbog toga što je tokom pandemijske krize u fokus došla – ponovo, napokon! – vrijednost zajednice. Čuvena proklamacija Margaret Tačer, da „društvo ne postoji“, konačno je i neopozivo opovrgnuta: društvo postoji, a individualno blagostanje – u ovom slučaju, bezbjednost od bolesti COVID-19 – direktno zavisi od kolektivnog. Šta ćemo naučiti iz toga i šta ćemo od naučenog primijeniti dok nam na vrata kuca klimatska kriza, koja takođe zahtijeva kolektivni odgovor… Vidjećemo.

MITROPOLIJA

Ne znam mnogo o administrativnom ustrojstvu pravoslavne crkve. Odrasla sam na sjeveru Crne Gore u sredini koja je praktikovala neke (uglavnom praznične) pravoslavne običaje, ali koja nije bila religiozna, i u kojoj su odlasci u crkvu bili rijetki i više su nalikovali posjeti muzeju. Razmišljala sam o svečanim prostorima naših crkava tokom nedavne posjete gradiću na jugu Portugalije, u kom je jedna crkva (u gradu ih ima nekoliko) svoje prostorije smjestila u prostor nalik garaži, odmah pored skoro istog takvog prostora u kojem je otvorena teretana. Kako se gradi tradicija u takvom prostoru, i koliko je tradicija uopšte važna? Ko su članovi zajednice koja taj prostor koristi, u tom gradiću blizu španske granice, punom ljudi došlih sa svih strana? Da li buka iz susjedne teretane ometa službu? Razmatranja prostornih uslova uvijek otvaraju zanimljiva pitanja o zajednici i procesima kroz koje se ona konstituiše i mijenja.

DEVASTACIJA

I eto, nastavljamo o prostoru. Dobar prevod riječi „devastacija“ mogla bi da bude riječ „pustošenje“, katastrofa koju obično izazivaju prirodne nepogode – požari, poplave… Međutim, mi je najčešće koristimo da ukažemo na pustoši koje za sobom ostavljaju „razvojni“ projekti kao što su minihidroelektrane, ili na nove pustoši koje bivaju planski stvarane u našim gradovima – evo, zar City Kvart nije pustoš? Do ovih devastacija dolazi zbog toga što su isplative za one koji ih sprovode, a koji, opet, imaju preveliki i ničim kontrolisani uticaj na proces donošenja odluka o tome šta je i gdje moguće i dozvoljeno graditi. Poslednjih godina vidimo da između pustošenja i onih koji pustoše najčešće stoje samo lokalne zajednice – organizovani građani, koji shvataju da moraju da se izbore za park (kao što su to uradili prošle godine ispod Ljubovića), rijeku (Bukovicu, Lještanicu, Skrbušu i mnoge druge), planinu (Sinjavinu). Dok centri odlučivanja stoluju u dalekoj Podgorici, odakle se izgleda naročito loše vide i čuju pustošenja po sjeveru, decentralizacija se ostvaruje u praksi, kroz upornost zajednica čiji materijalni opstanak često zavisi od snage i spremnosti da se devastatoru stane na put.

AUTOKRATIJA

Nadam se da taj period ostavljamo za sobom. Građani koji su na prošlogodišnjim izborima izglasali novu vlast, građani koji nastavljaju da se bore protiv pustošenja prirodnih resursa i zajedničkih dobara, koji u svojim zajednicama stvaraju prilike za susrete i razgovore i zamišljanje bolje budućnosti – nadam se da su jači od autokratskih mehanizama koji su, sigurna sam, privlačni, i kojima se teško oduprijeti. Nego, nijesmo samo u Crnoj Gori do skora živjeli pod autokratijom… Mislim da nasuprot autokratiji stoji društveno ustrojstvo do kog još nijesmo došli, ali koje se možda nazire u odgovoru na pitanje: kako da bolje brinemo jedni za druge, kako da se bolje staramo jedni o drugima? COVID-19 kriza još traje, klimatska kriza dolazi – doživjećemo to, i nećemo moći sami; a zaista, nikada nijesmo ni mogli. Za neki budući, a nadam se skori „Priručnik o suočavanju sa klimatskim promjenama“ predlažem pitanje: Kako zamisliti i sprovoditi politiku brige?

KULTURNO NASLJEĐE

I dalje čekamo da ostvarenja moderne arhitekture u Crnoj Gori budu prepoznata i zaštićena kao kulturno nasljeđe, mada bi urbani pejzaži u gotovo svim našim gradovima bez njih bili osiromašeni i trajno narušeni. Kulturno nasljeđe ne mora da bude staro stotinama godina da bi bilo vrijedno; čuvamo ga, istražujemo i proučavamo zbog toga što je vrijedno, ne zato što je staro. Tako bi trebalo čuvati i hotel „Podgorica“ i kolašinski „Spomen dom“ i Njegošev park i šumu na Gorici – ali i nematerijalno nasljeđe sa dugom tradicijom, kao što je katunski način života na Sinjavini i Durmitoru ili način pripreme kolašinskog sira. Znam da se očuvanjem, istraživanjem i zaštitom kulturnog nasljeđa u Crnoj Gori bavi niz organizacija sa nezavisne kulturne scene i nadam se da će ubuduće imati bolju podršku za svoj rad. Zaključujem ovaj svojevrsni leksikon još jednom pohvalom za lokalne akcije, za svaki pokušaj da nešto što nam je kao zajednici važno pokušamo da promislimo, razumijemo i riješimo zajedno. Da tako vježbamo ovu brigu bez koje budućnost neće imati šta od nas da naslijedi.