U još jednom od pokušaja da se logičnim učini, po stanju stvari sudeći, potpuni alogizam zbilje u kojoj smo uhvaćeni, možda bi najprimjerenije bilo poslužiti se fenomenom iz filma Hiroshima, mon amour – „užas zaborava“. Uprkos svim strahotama kojima je svijet svjedočio, mi i dalje biramo da zveckamo oružjem i vaskrsavamo figure koje su milione malih ljudi žrtvovali na oltaru još manjih ciljeva. Neko je „komitama“ rekao da kuću treba braniti od domaćina, a navijačima Barselone da je Mesiju klub iznad novca koji je od njega zarađivao. Ima roditelja nostalgičnih za vremenom kada su dječji dodatak i školski udžbenici bili popijeni i pojedeni na ljetovanjima nekolicine visokih vunkcionera. Ljudi, izgleda, sve lako zaborave, ali zato planeta pamti i najavljuje „raskidanje ugovora“ sa ljudskom rasom. Jedini polovi koji će na koncu ostati su Sjeverni i Južni, ako i oni sve vrijeme nisu bili kakva optička varka. Ko će mu ga znati. Između polova našli smo i profesora filosofije i kolumnistu Stefana Đukića, koji je ovonedeljni sagovornik Riječi nedelje.

BESPLATNI UDŽBENICI

Da floskule o državi socijalne pravde i društvu jednakih šansi važe i u bogatijim država od naše nije neka pretjerana novina, ali svaki korak, makar i minimalan u tom pravcu treba pozdraviti i podržati. Mnogim roditeljima je septembar predstavljao period nemira jer izdatci za komplet udžbenika nisu mali, pogotovo za one koji imaju više školaraca. Neko će reći, uvijek postoji opcija da se uzmu polovni udžbenici, ali taj neko namjerno ili slučajno zaboravlja da niko ne želi da mu se dijete odvaja, da svaki roditelj želi da se njegovo dijete osjeća podjednako uvaženo, podjednako paženo kao i svako drugo, da ne želi da se “zastidi majke” kao u čuvenoj priči Ivana Cankara. Raslojavanja će uvijek postojati i to je nepobitno – ako svi imaju iste knjige, razlikovaće se kvalitet svesaka ili olovaka, ako svi nose školsku uniformu, razlika će se vidjeti u patikama. Ali postoji određeni nivo jednakih šansi koji je moguć društvu da pruži, čak i siromašnom društvu kao što je naše i tome treba težiti. Tako shvatam besplatne udžbenike i dječiji dodatak, kao korak u pravom smjeru da svako dijete ima jednake šanse da se ostvari. Zanemarujemo kolika je nepravda što smo našim novcem omogućavali djeci funkcionera da se školuju gdje su htjeli (pa čak i avio linije do tih destinacija dotirali) dok istovremeno mnogi talenti nisu imali priliku da se ostvare. Društva, pa samim tim i države nisu stvarane da pojedinci budu robovi manjine, društva se stvaraju da bi udruženi mogli postići više obezbjedivši svima bolje uslove. Ipak, zakonodavci treba da znaju da je ovo samo mali korak u tom pravcu.

GLASOM PROTIV NEGATIVNOG

Radio emisija koju sam vodio par godina i za koju mi je izrazito žao što više ne postoji (skinuta je s programa vjerovatno zbog političke nepodobnosti, iako sam istu radio volonterski) se zvala “Glasom protiv negativnog”. Cilj je bio da promovišem razgovore sa ljudima koji nemaju previše prostora u medijima a imaju šta da kažu (što, slobodno mogu reći, prepoznajem kod portala Kombinat i veoma cijenim), ili ako se radi o nekima koji i govore za medije, da budu upitani nešto van standardnog dijapazona pitanja. Emisija je ugostila veliki broj doktora nauka i doktoranata iz različitih struka, ali i naučnike, diplomate, umjetnike, pa čak i jednog dvostrukog dobitnika NIN-ove nagrade. Za mene je autorstvo takve emisije bila nagrada po sebi (zato volonterski rad nije teško padao) jer mi je davao priliku da jednom sedmično razgovaram sa vrijednim ljudima, da naučim dosta iz oblasti koje su mi bliske, ali i iz onih koje su daleke. Iskreno žalim što takve emisije danas više nema, jer vjerujem da je svrha javnih servisa, kako televizijskih tako i radijskih, da što više promoviše priču o pojmovima, da forsira obrazovanje i razvoj kritičke svijesti, to je valjda bio taj moj glas protiv negativnog. Kada bih imao ponovnu priliku da se tako nečim bavim, ne bih dugo razmišljao. Jedino, da budem potpuno iskren, ne bih to mogao opet volonterski.

HIROŠIMA&NAGASAKI

Cutomu Jamaguči je, koliko nam je iz istorije poznato, jedini čovjek koji je u momentima prije pada nuklearne bombe na Nagasaki prepoznao taj strašan zvuk iz prostog razloga što je nesrećni (ili srećni) Cutomu jedini čovjek koji je preživio obije nuklearne bombe. Ova dva grada ćemo vjerovatno uvijek pamtiti kao epitome bezumnog, brzog razaranja u kome su u sekundama nestale stotine hiljada ljudi, pamtićemo ih po upotrebi nuklearne bombe i po kraju Drugog svjetskog rata. Za mene je ipak prva asocijacija Jamaguči koji je uprkos ovakvom stradanju preminuo u svojoj 93 godini a život nije proveo tražeći osvetu, šireći mržnju, trujući sebe i okolinu. On je radio kao inženjer, bio otac dvije ćerke i napisao knjigu svojih iskustava, govorio za dokumentarce, pisao poeziju i zalagao se za nuklearno razoružanje (a ko bi bolje znao strahote nuklearnog rata od njega?). Možda su za istoriju čovječanstva važniji Truman, Openhajmer, Todžo i Hirohito, ali ja biram da pamtim Cutomu Jamagučija, “malog”, divnog čovjeka koji je imao svaki razlog da mrzi, a nije. Zvuči patetično, i vjerovatno jeste patetično, ali volio bih češće da čitam o Cutomuima ovog svijeta, lijepo bi bilo da neko sabere i napiše “Istoriju dobrih ljudi”.

BLOG

Prvi blog sam pisao u avgustu 2007, 14 godina od današnjeg dana. Prilično dugo sam izbjegavao oznaku “bloger” smatrajući je donekle i uvredljivom. Želio sam, kao što sam i ovdje predstavljen, da budem “kolumnista”. Ipak, poslednjih godina sam shvatio da sam se samozavaravao, da je blog lijepa forma i jedna od boljih strana interneta. Blogovi su nam dali mogućnost da pišemo slobodno, da imamo svoj kutak koji ćemo urediti onako kako želimo i da, ako smo iole dobri u tome, privučemo makar neku publiku. Jako je teško biti nezavisan i oslobođen uticaja, jer na nas utiču mnogobrojne predrasude koje imamo, a onda, u kolumnističkom poslu, nerijetko imamo i uredničke uticaje i smjernice (uz neke, zaista svijetle izuzetke i danas) te su blogovi rijetko mjesto slobode i moja preporuka, koju ne mogu ponoviti dovoljno puta je da svi treba da pišu, da se izraze, da probaju sami sebi prevesti sopstvene misli stavljajući ih na papir i pred publiku. Ako išta vrijedi, biće zapaženo. Jedna smo od prvih generacija kojoj je jednostavno da stvara i objavljuje u bilo kojoj formi, grijeh je da to ne koristimo.

BARSELONA

Jedan od mojih putopisa se zove “Svijet je mlad u Barseloni” i ne bih mogao trenutno reći ništa više o tome sem da vas pozovem da pročitate taj tekst, bilo u knjizi “Između polova” bilo na internetu. Dok čitate, zgodna muzička podloga je Manic Street Preaches – If you tolerate this your children will be next.

IZMEĐU POLOVA

Svijet je istovremeno rascijepljen i sabijen između polova. Suprotnosti koje se sukobljavaju predstavlja ideju koja je stara skoro kao sama filozofija, a rat između njih (polemos) je kralj i otac svih stvari, govorio je Heraklit. Svijet se zaista može posmatrati kao vječan sukob između suprotnosti, vječno živa vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi, da opet citiramo Efežanina. Ali možemo posmatrati drugačije, da se između polova nalazi svijet, i da ga polovi ne vuku svaki na svoju stranu generišući sukob, već da ga guraju u cijelinu, u Jedno, da sad citiramo drugog filozofa, Parmenida. Između polova je serija kolumni koja je prerasla u knjigu putopisa u kojoj sam pokušao upravo to da pronađem – jedinstvo svijeta koji je, izranjavan sukobima i omeđen zidovima, ipak cijelina u kojoj obitava nevjerovatna ljepota, ljepota koja se očitava u jedinstvu i sadejstvu prirode i čovjeka kroz njegove priče, stvaralaštvo, duhovno i materijalno pregalaštvo kroz vjekove. Iako nas naše suprotnosti tjeraju na sukob, na kraju nas one podsjećaju da smo dio cijeline, dio jednog.

POPIS

Saga o popisu odlično pokazuje koliko smo nezrelo društvo. Jedna statistička “operacija” koja ima političku svrhu planiranja – jer, zaboravlja se, popisom utvrđemo broj građana, starosnu strukturu, odnos vlasnika nekretnina i zakupaca, nivo obrazovanja i desetine drugih pitanja smo zapravo sveli na dva, a i ta dva vulgarizujemo postavljajući ih u ravan “biti ili ne biti”. Takođe, nemogućnost statističara da budu spremni na popis u svakom trenutku govori koliko raznih agencija plaćamo za jedan konstantan nerad.

LJEVICA

Dio ideološkog spektra koji luta još od pada Berlinskog zida i čijem oporavku se uzaludno nadam od kada pratim politiku. Nije problem što u Crnoj Gori (a i u zemljama koje nazivamo “regionom”) ona ne postoji ni u tragovima, već što je skoro podjednako loša situacija u Evropi. Političke partije koje više ne predstavljaju radničku klasu (jer ona ne postoji) i koje ne mogu da nađu zajednički jezik sa onim što se naziva “prekarijat” (zaposleni koji nemaju riješeno pitanje zaposlenja) te ne uspjeva da generiše kritičnu masu. Oni koji naginju ljevici se tako rasipaju na partikularna pitanja, bilo da se radi o “zelenima”, “identitarcima”, “pacifistima” ili nekim drugim. Djeluje da im je svrha da nose crne majice sa petokrakom i da pjevaju internacionalu, bilo šta revolucionarnije od toga im djeluje strano. Tako je paradoksalno, najveći gubitnik pada Berlinskog zida radnička klasa na zapadu, jer je izgubila političku snagu koja se borila za njihova prava. Ostaje nam da se nadamo u Južnu Ameriku i povratak rozog talasa prvenstveno u Brazilu.

USTOLIČENJE

Jedan događaj koji bi trebao biti ceremonijalan, koji bi trebao da utvrdi nešto što je već poznato, predstavlja novu priliku da oni, koji žele da nas definišu različitosti umjesto onoga što nam je zajedničko, opet zavladaju na tim različitostima. Tužno je što u Crnoj Gori i dalje postoji mišljenje u jednom značajnom dijelu javnosti da je prihvatljivo zabranjivati nečija prava, i da predstavlja slobodu govora braniti drugome najnormalniju stvar. Razumljivo je da se mnogi događaji ne sviđaju nekom, manjem ili većem broju ljudi. I to je zapravo dobro, jer uniformnost i kolektivizacija uništavaju društvo na duge staze. S druge strane, smatrati, pa čak i zahtijevati da se nešto zabrani zato što ti se ne dopada, predstavlja društvenu nezrelost i ozibljan problem koji može eskalirati u mržnji. Američki savez za građanske slobode (ACLU) je postavio sebe na pijedestal borbe za slobodnu riječ tako što se uvijek borila za prava svih kojima su ona ugrožena, čak i onih sa čijim vrijednostima se duboko ne slažu. Dok ne budemo spremni da se borimo za tuđa prava koliko god nam ona smetala, nećemo moći da idemo naprijed.

KLIMATSKE PROMJENE

Ne razumijem se pretjerano u njih, ali primjećujem da se dešavaju. Ono što me boli kao čovjeka je podjela krivice, gdje bogati i privilegovani pokušavaju da pripišu klimatske promjene običnim ljudima koji jedu hamburger umjesto organsku hranu (koju ne mogu da priušte), koji možda jednom godišnje skupe novac za odmor, koji ponekad u kafiću naruče djeci sok i ne naljute se na konobara ako im stavi slamčice i slično. Nametanje krivice za klimatske promjene je samo još jedan vid kolonijalizma gdje bogatiji krive nerazvijeni zato što ne mogu da priušte skuplje, energetski efikasnije stvari. Ono o čemu se ne govori dovoljno je da recimo američka vojska zagađuje više od čitavih država kao što su Švedska i Portugal, da vlasnici privatnih aviona prave veći “carbon footprint” nego stotine hiljada siromašnih (a da za to ne bivaju oporezovani), da na svega stotinu korporacija ide 70% svog zagađenja. Ne znam kako možemo uticati na sve njih, ali očito da moramo probati.