Nisam sigurna kako je do ovoga došlo. Kao i mnogo puta ranije, stvari su se desile slučajno. Kada bi čovjek iskreno sagledao dešavanja u sopstvenom životu, sigurna sam da bi ustuknuo od užasa koji izaziva svijest o tome da najveći dio onoga što opredjeljujuće utiče na tok života nikada nije bilo u našim planovima, listama želja, dugoročnim i kratkoročnim agendama. U kom god pravcu da pogledamo, sudaramo se sa kontingencijama. Porodicu nismo birali, a katkad ni ona nije birala nas, već smo joj se naprosto desili. Prijatelje smo odabrali među ljudima koje smo sreli, a koji su tek zanemarljiv postotak ljudstva u odnosu na onaj koji nismo i nikada nećemo sresti. Ljubav nam se uvijek događa negdje usput, iznenada. Dajemo je ne onima koji su najbolji, već nekima koji su nam u datom trenutku potrebni ili kojima smo mi potrebni da bismo zajedno postali onakvi kakvi još nismo, ali kakvi treba da budemo. Nepobitno je da svaki susret otkida dio našeg mesa, vaja nas do oblika koji ćemo zauzeti na kraju puta. Užasavajuće je pomisliti da ni taj kraj nije morao biti baš na toj tački, i da je upravo zato samo tu i mogao biti. Još je strašnije sudariti se sa sviješću o tome da nas svi i sve mijenjaju nepovratno, i da su sva ta iskustva i sva ta lica samo slučajnost, pa da smo otuda i mi sami uvijek slučajni. Dakle, zaista ne znam kako je do ovoga došlo. Povodom drugog Kombinatovog rođendana, analiziram pojmove koje su mi zadali članovi redakcije. Moje oružje je upereno protiv mene. Kada sam posložila riječi na list papira, u prvom trenutku sam pomislila: “Pa, ovo je sasvim nasumično.” Pogledala sam prema pučini i potom ponovo spustila pogled. Odjednom sam shvatila. Svaka riječ poput komadića obojenog stakla savršeno osvjetljava parče po parče moje nutrine. Sklopila sam ih u cijelinu, usmjerila svjetlost prema unutra, i počela da pišem…

KOMBINAT

Sasvim slučajno, ključna riječ mog života. Svijetu sam se desila zahvaljujući Kombinatu. Mene i moje greške je podigao i othranio Kombinat. Tokom školovanja i profesionalnog samousmjeravanja sam činila sve da pobjegnem što dalje od Kombinata, i eto gdje sam – pišem za Kombinat. 

Prije nekoliko mjeseci, deda me je pitao: “Golubice, gde ti ono radiš?” Odgovorila sam mu: “U Kombinatu.” U prvom trenutku mu nije bilo jasno kako je to moguće, jer mu je poznato da radim kao novinarka za neku kuću. Kada je shvatio da je riječ o nazivu portala, nasmijao se i uzvratio šalom: “Pa, mi smo radili na istom mestu.” Smijali smo se dugo. Život je šaljivdžija. 

Tri generacije moje porodice prilično vjerodostojno oslikavaju sudbinu crnogorske industrije. Deda je radni vijek proveo u jednoj velikoj i jakoj fabrici. Roditelji su morali da je napuste, jer je postala brod koji tone krivicom gramzivih, samovoljnih i nekompetentnih kapetana. Gledajući njihovu patnju, nikad nisam ni pomislila da nastavim porodični niz. Sve i da sam željela, ne bih imala gdje. Osim, simbolično, u Kombinatu. Postadoh tako jedna od mnogih koje su hranile plate posute fabričkom prašinom, a koji svoj radni vijek započinju na goleti koja je iza njihovog gašenja ostala.

TEMELJ

Osvijestite se – naša arka plovi po Bezdanu! Najpotentnija i istovremeno najteža su ona vremena čiji ljudi osvijeste da temelja nema. Njemački mističari su, slutim, bili u pravu kada su Ungrund vidjeli na početku tj. na bezdanom dnu. I Niče je bio u pravu, jer je osjetio da ne gledamo samo mi u Bestemelj, već i on u nas. Najveće zasluge idu Šelingu, jer je znao da “Volja za Tetemelj” nije isto što i “Volja za Ljubav”. Postajemo preteški u grču da izgradimo sebi čvrsto tle na kojem ćemo i u vječnosti stajati. Negdje već blizu početku smo zaboravili radost koja je ishodila iz nepripadnosti hibridnim sistemima, mogućim i izgrađenim. Poželjeli smo da gradimo sami i za sebe. Kada bismo se samo pustili, imao bi Ko da nas uhvati. I letjeli bismo kao trunka prašine, a bili bismo vječni.

NEZAVISNOST

Zamislite jedan lukavo projektovan zatvor u kojem zatvorenici žive u ćelijama čiji su zidovi pokretljivi, pa se njihova prostranost može povećavati ili smanjivati nauštrb ćelija drugih zatvorenika. Bjekstvo iz takvog kazamata ili kolektivna pobuna unutar njega bile bi gotovo nemoguće, zato što bi zatvorenici bili toliko zauzeti prepiranjem oko toga gdje se završava teritorija jednog, a počinje teritorija drugog, da nikome ne bi palo na pamet da razmišlja o nekoj kolektivnoj akciji koja bi ih potencijalno izvela u prostor gdje se ne živi i ne razmišlja u okvirima takve logike. Ambiciozan zatočenik mislio bi da je nezavistan ako može da se širi cijelom povšinom zatvora, bez bilo kakvog otpora drugih. Prosječan bi, skromnije, želio samo fiksne zidove koji bi ga zaštitili od upada drugih zatvorenika i obezbijedili mu miran vijek u samici. Niko ne razmišlja o rušenju zidova. Ostaju zakržljali kao hrastovi koji žive u saksiji za kućne biljke.

FILOSOFIJA

Ljubav. Dakle, čežnja. Dakle, ludost.

RIJEKA

Moje ime mi se nije naročito dopadalo do trenutka kad sam se prvi put našla na Adi i osjetila kako mi se duša otvara. Shvatila sam da upravo za tim osjećanjem čeznem od prvog dana. Ni od čega ometana sloboda. Punoća u jednostavnosti. Neukalupljen intenzitet. Moćna nemoć i nemoćna moć. Mir sa sobom i sa drugima. Drugovanje duše sa sobom čije frekvencije razum ne može da uhvati. E, tamo sam se zaputila. Ali, rijeka sam, i još nisam tamo. Bojana sam. Rijeka koja napušta jezero da bi se zagrlila s morem. Voda koja hoće onamo preko, iz hibridnog mira u mirni nemir.

POEZIJA

Nešto strano u najprisnijem. Nešto evidentno u najnepoznatijem. Izgladnjela sitost i sita glad. Ono što ostaje poslije ljubavi.

PROMJENA

Nismo revolucionari ako svijet i druga lica posmatramo očima koje svuda vide samo objekte. Revolucija se rađa kada se skrušeno povučemo pred licima koja sa svih strana svijetle i zasvijetlimo povratno za njih. Nije ovladavanje postojećim sistemom i uspostavljanje novog preduslov za promjenu relacije, već je povratak preizvornoj relaciji jedina moguća podloga za ugrožavanje postojećeg sistema.

SVEMIR

Nisam upućena. Opet su fotografisali svemir, koliko vidim. Kažu da nikada dublje nisu prodrli u njega. Pitam se kako bi o ovome dobri stari Bergson. Ne znam kako da im objasnimo da je ljudska svijest kaledioskop. Paskal se odavno užasnuo pred onim nad čim se ovi oduševljavaju. Galilej je davno zažalio što gura nos na pogrešna mjesta. Ne fotografišemo mi svemir, već je slika svemira projekcija našeg samopozicioniranja i samorazumijevanja. Masa je klicala: „Pa mi smo prašina, ali ona zvjezdana!“ Ih, jaka stvar… Niste prašina, nego ste dozvolili da se srozate do nje. A bili ste „luča tamom obuzeta“. Nešto tamo daleko sija i kreće se nuhvaljivo brzo. Na prvi pogled, u toj brzini i sveopštem metežu, jedina moguća ključna riječ je – slučajnost. Sve je slučajno i prolazno, mi smo slučajni i prolazni, sve je praznina – živi u trenutku. To je moto u koji žele da vjerujemo. Ne slušajte ih – „Stari se ne kocka“!

Možda neko sa neke udaljene galaksije putem teleskopa upravo sada gleda jednu djevojčicu koja sa brda posmatra zvijezde i pita se kako je sve počelo, gdje je kraj i ima li ga uopšte. Malo bliže, do nekog su stigle slike koje su postale pjesma…