Ova nedjelja ima ukus lubenice i nosi nas u ritmu muzike grupe ABBA. Neke će večerašnja noć kraj Ribnice učiniti nostalgičnima za ’70-im i ’80-im godinama, dobom slatke nezrelosti za čije iluzije su neki sami krivi, dok će ovi mlađi naprosto razumjeti tekst. Možda će tek današnjica koju živimo omogućiti da se sa jednakim patosom okupimo oko stihova: “Where are those happy days/ They seem so hard to find“. Samo najnaivniji i najservilniji će plakati za “mirom u svijetu” i materijalnim blagostanjem koje su uživali. Oni još ošamućeni, ali ipak budni, žaliće što su se probudili iz sna u kojem su vjerovali da živimo na kraju istorije gdje Kolumbo najzad donosi slobodu, prava i blagostanje za sve koji su spremni da ga dočekaju s lovorikama. Rijetki koji nikada nisu vjerovali u fantastične priče sa malih ekrana koje su nam servirali za laku noć su upravo danas kada su iluzije nestale, paradoksalno, najoptomističniji vjerujući riječima Dostojevskog da će ljepota spasiti svijet. Zaista, ukoliko je još moguća ljudskost u trećem milenijumu, ona mora biti podignuta na estetskim osnovama. Najviše izgleda za čovječnost ima onaj koji je u stanju da shvati da neljudskost i nedostatak osjećaja i odgovornosti za drugog nisu lijepi. Jedini dragulj koji još možemo naći u ovom, u materijalizmu i hedonizmu ogrezlom svijetu, jeste čovjek koji voli i koji iz te ljubavi izgara i strada onako kako to čine epski junaci, ne mareći pritom šta će biti s njim, jer “znaće se da smo bili vatra, a posle vas će ostati sluzav trag, kao posle puža”. Možda upravo zato što je lakše projektovati sebe u tom stradalnom obliku, nego se u njemu realizovati, nastaju umjetnička djela u kojima pokazujemo ko smo mogli biti i kakve smo potencijale u sebi nosili, samo da smo imali ljudskosti da ih ostvarimo. O značaju umjetnosti za vrijeme u kojem jesmo više govori dramaturg Obrad Nenezić za našu rubriku Riječ nedelje.

DRAMA

Moji učitelji su me naučili da je drama bura u čaši vode. Zamislite onda koliki je to bio zadatak pred zabezeknutog učenika. Koliko treba obrazovanja, talenta, rada… da se izazove oluja u tom omeđenom i minijatirnom prostoru koliki je čaša ili scena da slomi brod, flotu ili carevinu… ili ono najčvršće – jednog čovjeka, jedan lik… koji za nekoliko desetina minuta može da se rodi, odraste, voli, mrzi, ubije, odleži nedjelo, dokaže se da je nevin, umre, postane blažen i nikad ne umre u sjećanju, recepciji i percepciji čitaoca ili gledaoca. Iz tog razloga drama je čovjekova suština i obratno.

SCENA

Za mene je scena radni prostor. Stvaranje novog života od sijaseta elemenata. Simulacija a ne imitacija života. Ona je za mene živa za vrijeme procesa dok stvaram djelo, a obicno sa generalnom probom odlazi od mene i ne osvrnuvši se. Nijesmo pretjerano tužni ni jedno ni drugo. Svjesni smo da je rastanak neminovan. Ja sam se radovao dok sam ga stvarao, ono se raduje što diše i živi na sceni. A meni ostaje prazan prostor. Onaj piterbrukovski. Gdje su potrebna dva glumca da nastane jedna predstava. Možda i jedan, kako kad. I opet nanovo. U stvari taj proces je stvaranje, a poslije je život. Šta je kome bitnije, sam odlučuje.

DRAMATURGIJA

Ako je mehanizam časovnika stvoren da mjeri vrijeme, onda je dramaturgija stvorena da kroti poetiku i estetiku, jer su one bez forme zlatna prašina bez ikakve vrijednosti. Taj vrhunski dramaturški alhemičar je Aristotel. Bez njegove “Poetike” dramske umjetnosti bi bila polja bez žita. Sve poslije toga su estetska brušenja koja zasijaju kad dođe njihovo vrijeme, a to je beskraj, koji samo mijenja formu, ime i estetiku.

AVANGARDA

Kako to kažu nove teorije – avangarda je odavno klasika. I jeste. Ali u žargonskom smislu, a ne nikako suštinskom. Nije svaka klasika ista ni istih vrijednosti. Uzalud ja volim da čitam ili gledam Žarijevog “Kralja Ibija”, i klemberim se zajedno sa njegovim grotesknim junacima, ali kad čitam trojicu antičkih velikana: Eshila, Euripida i Sofoklea, te elizabetansku, zlatnu špansku ili rusku klasiku, onda se otrijeznim i shvatim da nijesu isto pijesak i humus, brašno i mekine, kamen i beton… a sve nam je jestivo ili neoohodno.

ANTIKABARE

Definiciju antikabarea sam našao u počecima kabarea koji se javio kao otpor avangardi (i srodnim pravcima i školama, jer je poznato da  koliko ima autora toliko je i pravaca i škola avangarde) koja je brutalno djelovala na dramsku poetiku i publiku, koji su osnova svakog oblika pozorišta, što će avangarda iz sopstvenog iskustva spoznati. Kabare je uspio zahvaljujući poeziji i muzici vratiti i publiku i poetiku, sve dok i sam nije podlegao iskušenjima komercijalizacije. Antikabare (Džentlmen) upravo je sušta suprotnost takvog kabarea, onog koji danas poznajemo, pa sam ga zato nazvao – antikabare.

ADAPTACIJA

Najsličniji adaptaciji je prevod djela. To je prevođenje na nov jezik. Sa stranog na moj ili obratno. Dok je u pozoristu ili filmu prevođenje sa jednog medija u drugi. Obicno iz književnosti u pozorište i film. Mada sam radio i obratno. Svi mediji imaju imaju svoj jezik, semantiku i semiologiju. Koliko si talentovan za te jezike taj prevod je uspješan. Moja prva adaptacija je bila roman Miodraga Bulatovića “Heroj na magarcu” za potrebe ispita tv i filmskog scenarija kod profesora Milovana Vitezovića. Sjećam se njegove radosti zbog mog izbora, jer se radilo o njegovom prijatelju, jednom od najvećih maštara evvropske književnosti. Kasnije sam adaptirao roman “Zaloga” Vladimira Mijuškovića, što je pored Vladimira i Kosare vjerovatno jedna od najljepših i najtragičnijih crnogorskih i južnoslovenskih priča. A onda i Kiša, “Grobnicu za Borisa Davidoviča” i “Mehaničke lavove”. Imam i skicu jednog manje poznatog djela F. Dostojevskog, ali o tom potom… 

NUŠIĆ

Nušić je, prije svega, vrlo inteligentan pisac. Međutim, ja sam od njega učio da treba učiti od Sterije i Gogolja, kao što su oni učili od Aristofana, Plauta, De Vege, Servantesa, Molijera itd. Ponoviću, kao mnogo puta do sada, komedija nikad nije bolovala od originalnoati, ali jeste od novih čitanja komičnih motiva. Upravo zato što komika, smijeh i duhovitost nijesu dovoljno istraženi, a samim tim i motivi su im ograničeni… no mozda je bolje što je tako. Kad bi potpuno definisali radost koja nas nagoni na osmijeh možda bi se izgubila ta draž u bestijalnostima teorija i analiza, koje u istoriji teatra traju koliko i pravac koji zastupaju i promovišu. Nije u neznanju spas, već je u nepoznavanju draž istraživanja i otkrivanja.

POČETAK&KRAJ

Svako djelo mora da ima svoj početak, sredinu i kraj (svaki taj segment ima svoj naziv i mjesto u školskom sistemu, a pošto nijesam ni đak ni pedagog, tako sam nazvao konstrukciju djela). Kao i čovjek. Osim ako ne pišete u groznici. A ja sam na sreću ili na žalost od tih. Svjestan sam da ideja mora biti nova, drugačija, univerzalna, uzbudljiva… i kad je prepoznam onda ne znam ni kako počnem ni kako završim pisanje… ali je djelo tu. Vjerovatno da ne poznajem zanat to bi bilo više nedjelo no djelo. Pa je tako kako je. Dok je sa inscenacijom potpuno drugačije. Tu planiram svaki detalj. Počinjem od crtanja sa scenografom, a onda razgovaram sa ostalim saradnicima. Dok počnem sa probama već imam gotovu scenografiju i skiciran mizanscen, tako da ne gubim vrijeme u traženju. A i glumci su sigurniji kad znam šta hoću. A ja znam, jer nikad nijesam počeo da radim neku predstavu da je već nijesam oživio u sebi. Sve nedoumice otpanu na stonim (čitaćim) probama. Izlazak na scenu pored dizbalansa, koji je prirodan za svaki novi početak, svojevrsna je radost igranja za sve. Premijera je već glumačka radost i još jedan od mojih krajeva. Ali opet, taj kraj je obično početak nečeg novog. 

PRODUKCIJA

U mom slučaju produkcija je jedan od najtežih procesa kroz koje prolazim jer sam (djelimično) producent većine svojih djela. Mi smo nasljednici jednog sistema gdje administracija u kulturi misli da kultura postoji radi nje, a ne obratno. Uz amaterizam koji se uljuljkava decenijama u institucijama kulture administracija i birokratija su najveći neprijatelji crnogorske umjetnosti. Samim tim se to odražava na produkciju jer novac ne ide na stvaranje već na lične dohodke I tekuće rashode. Da ne govorimo o politici koja uvijek sebi daje za pravo da selektuje. Medutim, danas već postoji drugi problem, koji nam plasiraju “emancipivani” producenti, a to su sistemi koji vam oni nameću kroz radionice, seminare, sesije i slično. Pa ne pada mi na pamet da sa nekim razmjenjujem mišljenja pa da ću dobiti milione za projekte. Ja sam individualac i moj proces je moj put pa makar bio ćorsokak. Tako da je produkcija za mene (pored svih školskih i teorijskih definicija, koje znamo) dugotrajan, iscrpan i pošten rad da se stvore uslovi za nastanak i promociju jednog umjetnickog djela. Sve ostalo je teorija.