Zemlju je danas prodrmala vijest o hapšenju Vesne Medenice. Da li će se zaista raditi o događaju ili samo o informaciji među drugim informacijama, ostaje da završnu riječ kažu nadležni organi. O sinovima i majkama smo vidjeli u sedmicama za nama. Ostaje da vidimo o institucijama i pravdi. Zajednice su postale društva, a društva se zasnivaju na zajedničkim interesima. Ako je, kako bi se iz datog slučaja moglo zaključiti, i porodica postala društvo, svojevrsno udruženje saradnika od povjerenja, ostaje da se pita gdje je zajednica u savremenom kontekstu i da li su romantici oni koji i dalje vjeruju da nije riječ samo o predmodernoj kategoriji. Kao reakcija na ekonomizaciju svih odnosa na drugoj strani jača impuls koji želi da sačuva i raskrije odnose u njihovoj izvornosti, one u kojima se čovjek još obraća čovjeku, licem u lice. Na tom preizvornom bezmjesnom mjestu nije moguće posmatrati Drugog kao stvar među drugim stvarima, već se u njemu otkriva jedna beskonačnost kojom smo ovladani, a kojom nikada ne možemo ovladati. Koliko je prisutna i ima li uopšte te izvornosti u savremenom kontekstu, i da li se ona može prebaciti na plan politike, otkrivamo kroz odgovore ovonedjeljnog sagovornika Riječi nedelje, Gorana Danilovića.

ZAJEDNICA

Valjda je iz pojma zajednica nastalo i ono “svi za jednoga, jedan za sve”. Dakle, parmedinovska stvar – “sve je jedno”! Naravno, ima tu i heraklitovskog ali da ne razlažemo u detalje. Danas je ugrožena zajednica i njeno osnovno, kvalitativno svojstvo. Osnovna, porodična zajednica organizovano i sistemski se razlaže. Savremenom čovjeku se nameće prezir prema porodičnoj zajednici kao što je negdje ranije prezirana ona “prvobitna”i primitivna. Čovjek je, međutim, biće zajednice, polisa, politike, Aristotelov zoon politikon, biće čije je središte i suština u odnosu prema drugom, u ogledanju i potvrđivanju svoje ličnosti u ličnosti onoga koji sa nama zajedničari. Hrišćanstvo je zajednici dalo, ili dodalo novi smisao – zajednica ljudi s Bogom i međusobna zajednica u Crkvi. Dakle, Hrišćanstvo je dodalo, a ne oduzelo od naše svrhovitosti. Obesmišljavanje zajednice počinje izolovanjem pojedinca, sa borbom “za pojedinačna prava”, sa dekonstrukcijom onoga što je bilo u našem osnovnom kodu i konstruktu. Zajednica podrazumijeva žrtvovanje, odustajanje od vlastitih specifičnosti i insistiranje na opštem i kolektivnom. Naravno, ne radi se o obezličenju pojedinca, nego o vlastitom pronalaženju sebe i svom ogledanju u ličnosti drugoga – na tu temu mnogo čega lijepog ima da kaže ne samo Hrisćanstvo, nego i filosofija. Iako zvuči skoro nemoguće, razaranje zajednice je preduslov uspostavljanja “novog svjetskog poretka”. Zvuči nemoguće jer je u temelju te “poslednje ideologije” zapravo kolektivitet. Ipak, kolektivnost je slaba ili nikakva zamjena za zajednicu jer zajednica pretpostavlja slobodan izbor, savjesnost i samosvjesnost slobodnog pojedinca, njegovo dobrovoljno odustajanje i odbacivanje “samoživosti, njegovo pristajanje na “opštežiće”. Kolektivitet je spolja konstruisani zbir nesličnih, neslobodnih i ušuškanih u krdo, u čopor, u podešeni zbir mase. Rat protiv zajednice i zajednica je uvijek rat protiv čovjeka, a to “istrebljivanje” traje predugo. To je samoubilački rat, suicid u produženom trajanju i nestajanju. Uništenje zajednice, one porodične prije svih, bila bi poslednja dehumanizacija – konačno uspješno odrađen posao onih bezličnih, uplašenih i prosječnih nad onima koji su ličnosni i zbog kojih je cijelo ovo ljudsko putovanje imalo smisla.

MISAO

“Mislim, dakle, jesam” je, valjda, najčuvenija misao o mišljenju. Taj Dekartov zavjet bio je potvrda da možemo nastaviti dalje, da besmislenost nije pobijedila, da jesmo i da postojimo. Biće, međutim, da se samo radi o potvrđivanju i prepjevavanju, o “latinizovanju” onog Parmenidovog “isto je misliti i biti”! Negdje u nekim kratkim, zipovanim objašnjenjima filosofije kaže se da je ona/filosofija, zapravo samo istorija misli. Suštinski i jeste tako. Mišljenje je izdvojilo čovjeka od drugih živiš i neživih zajednica. U mišljenju je spas! Samo misleći čovjek opravdava i potvrđuje postojanje. U našem mišljenju je potvrda postojanja i za besmisleni, odnosno, nesvjesni dio svijeta. Egzistencijalizam je istjerao čovjeka iz svijeta misli u svijet postojanja, u samodovoljnost koja ne traži unutrašnju potvrdu, u puko i prozaično življenje koje se odriče onoga “biti”! Starac Tadej kaže: kakve su vam misli takav vam je život. Dakle, ne važi i obrnuto. Misao je na početku i na kraju. Misao je prethodni uslov bez kojega se ne može dalje. Važnost misli i mišljenja vidi se ponajbolje u antipodu – besmislenost je skoro najgora kletva i kraj svakog putovanja.

UJEDINJENJE

 I u Ujedinjenju odzvanja ono “Sve je jedno”, ali podrazumijeva prethodnu različitost koja nije haotična i nabacana bez smisla, naprotiv. Ujedinjenje je zahtjev i čin slobodnog pojedinca da se ostvari u zajednici sličnih, u zajednici onih koji liče ili, makar, mogu ličiti, ili sličiti, jedan drugom. U ujedinjenju se čuva posebnost, ali i daje snaga zajednici. Ujedinjenje je i vapaj prethodno razbacanog i prisilno otuđenog.

POLITIČKO

Od antike do danas političko je opšte i zajedničko. Političko podrazumijeva dijalog, dogovaranje, raspravu, agoru u kojoj se bira najbolje, slobodu za sebe i drugoga koji “biva” pored nas. I političko je, međutim, odavno u procesu razaranja, krivljenja, obesmišljavanja, propadanja i nestajanja. Političko postaje sve više: surovo, naredbodavno  prljavo, zloupotrijebljeno, mrsko, nepotrebno. Političko danas dijeli sudbinu svega nestajućeg i propadljivog. I to se ne dešava samo od sebe nego je u pitanju dobro planirana “tranzicija” nakon koje ljudi treba da postanu nezainteresovani za politiku i odlučivanje o sebi. Namjera je da se to pravo čovjeka da odlučuje o sebi i zajednici obesmisli i prenese u nadležnost nekome ili negoga kojemu je “dosadni posao” da odlučuje o svima nama.

SASTAV VLADE

Proces koji izaziva nagon gađenja, obesmišljavanje svakog sastavljanja i sastavljivosti uopšte. Asocijativnost i traženje sinonimičnosti odvelo bi nas na kraju i do “nesastavljivosti”, a to je apsurdno. Dakle “sastav vlade” na drugo i treće čitanje više upućuje na neki zahtjevni hiruški poduhvat u kojemu se od mnoštva rastavljenog sastavlja mnoštvo ničega koje može da funkcioniše. Doduše, “sastav vlade” u procesu mišljenja podrazumijeva da vlada oduvijek postoji samo se nakon rastavljanja u hodu, svako malo, u hodu ili u trku, mora ponovo sastavljati.

RUSIJA&UKRAJINA

Rat ničemu nije uzrok nego svemu posljedica. Rat je nastavak politike nerazumnim sredstvima? Da. I politika je nastavak ratovanja na drugačiji način. Kako god, slobodan čovjek, nikada ne opravdava rat “kao fenomen” ali je dužan da razumije razloge i motive pokretanja nekog rata. Bilo bi divno kada bismo svi gromoglasno zaključili da je ovaj sukob u Ukrajini posljedica bolesti samo jednog ili par umova, te da je posrijedi velika greška. Nažalost, nije tako. Ovaj sukob je posljedica besomučnog laganja i odlaganje nasušne potrebe za dijalogom gdje se poštuje onaj drugi i njegovo pravo “da živi svoj život”.  Ovo nije krvava i iznenadna revolucija nego evolucija koja je na vrhuncu svog trajanja. Ovo je borba, koja nikad nije prestala, između velikih zemalja za prevlast i vladanje. Posrijedi je surova borba za resurse u kojoj je narod Ukrajine samo sredstvo obračuna. Nema rata bez pobjednika samo što nekad treba dugo čekati da se on nedvosmisleno utvrdi i pokaže. Strašno je koliko je sličan onome u Jugoslaviji samo akteri nisu u ovom slučaju podijenjeni po principu “svemoćni i nemoćni”, nego po principu “moćni i moćni”! Mogao se i izbjeći ali ne tako što bi se ubio Putin, jer on nije stvorio Rusiju nego Rusija njega! Mogao se izbjeći da je današnji zapadni politički svijet tražio partnera i mir, umjesto što je tražio đavola. Šta tražiš to i dobiješ. Nadajmo se da će biti razumnosti te da će se krvoproliće ubrzo okončati. Mislim da se pravi užasna i istorijska greška izolovanjem Ruske federacije, umjesto, da se insistira na sporazumu. Nikad nije kasno da se rat završi. Nikad nije isto ratujete li sa malim i nemoćnim narodom ili ratujete sa moćnim protivnikom koji je sposoban za uništenje svijeta. Sada insistirati na pravici, na pravdi, na načelima, na solidarnosti sa Ukrajinom, sada kada njen narod trpi posljedice huškanja i pravljenja dobro osmišljenog poligona za moderno ratovanje, nije ni ljudski, ni hrabro ni čovječno. Čomski kaže da je oko svojevremenih garancija Rusiji o neširenju NATO-a na istok “bilo mnogo laganja“! Mnogo laganja, kada se namjerite na sebi ravna, u istoriji politike, donosilo je i donosiće mnogo stradanja. Pametni bi se zaustavili makar na pola puta koji je sve krvaviji. Nažalost, u savremenoj politici modernog svijeta nema mnogo pameti i mudrosti.

DUHOVNOST

Duhovnost je postala utjeha za neambiciozne. Duhovnost je sve više duh prošlosti s kojom treba raskrstiti kao i sa budućnošću. “Novi svjetski poredak” traži da se živi sad i samo sad!  A živjeti u “sad” je najkraće življenje, to je preživljavanje između juče i sjutra. Čovjeku je obečana budućnost, a današnjem čovjeku je zapravo suspendovana. Čovjek je postao broj i statistički podatak. Ovo definitivno nije rodno mjesto duhovnosti. Duhovnost je rado zamijenjena i za prosječnu duhovitost. Nepraktična je. Satjerana je u ćošak i to muzejski. Nepotebica kojoj pribjegavaju rijetki u potrošačkom društvu. Ipak, kao i hrabrost, duhovnost je najtvrđa kada je stisnuta sa svih strana. Iskreno vjerujem da se ciklično ponavljaju prilike u kojima duhovnost samo što nije mrtva, a onda porodi neko novo doba. Prosto, poput Velikog praska, krene novo rađanje. Vječita borba između dobra i zla, između ništavnosti i duhovnosti.

NESTABILNOST

Potreba za stabilnošću učinila je od ljudi zombije. Stabilnost čega i u čemu? Stabilnost i potreba za njom porodila je stabilokratije koje su užasna novotarija umorne demokratije. Stabilnost je često neka vrsta ludila u kojemu tražimo da svako sjutra liči na danas. Stabilnost je uglavnom potreba tehnokrata kako bi završni računi bili što predvidiviji i stabilniji. Stabilnost nije u prirodi čovjeka. Razvoj, izazovi, kretanje, sve to stoji naspram “stabilnosti”! Stabilnost je “inačica” za pokoravanje i eutanaziju slobode. Nadam se i vjerujem da mladi ljudi preziru slabilnost, makar onu koja od njih pravi robote i bezidejne klonove.

SIN

Jedan od Trojice koji se potvrđuje u ljubavi prema čovjeku. Sin je istovremeno i drugo ime za kćer, za oca, za majku, za zajednicu, za porodicu, za neuništivost postojanja i trajanja. Sin je i tatin i mamin sin i sin naroda i sin budućnosti. Sin je samorazumljiv pojam za svakoga ko je to ikad bio, makar, na trenutak.

KAPITAL

Moje nerazumijevanje tog pojma je genetsko. Njegovo raščlanjivanje bi me neizostavno dovelo odmah i do Marksa. Taj gospodin je, međutim, toliko izogovaran da je još uvijek slab i stidan svjedok onima koji bi da raskrinkaju kapital i kapitalizam zajedno. Marksisti su uništili Marksa, kao što su kapitalisti dehumanizovali kapital.