Žan-Žak Ruso je ukazivao na to da je čovjek živeći u krilu prirode bio mnogo srećniji nego što je to slučaj sa njegovim životom u društvu, ali da je istovremeno i ostanak u prirodnom stanju neprirodan, jer je usnulo prisustvo duhovne vertikale u prvim vremenima između ostalog ono što tjera čovjeka da napusti život u prirodi i „potpiše društveni ugovor“. Otuda i potreba da se istraže odlike prvog čovjeka kojeg život u društvu još nije iskvario, kako bi se unutar društva našao način da se čovjek ostane vijeran svojoj prirodi živeći istovremeno u onom obliku postojanja ka kojem od prvih dana inklinira. Koje su odlike prirodnog čovjeka i kakav je odnos prema prirodi taj čovjek bio u stanju da izgradi? Osim zakona samoodržanja osnovna konstanta tog čovjeka je da je on biće koje se prevashodno brine o samome sebi, a ne biće zajednice. Najprisniji odnos koji je prirodni čovjek u stanju da ostvari jeste odnos koji ima sa prirodom, budući da na tom stupnju razvoja priroda i čovjek čine jedno nepodijeljeno jedinstvo, a čovjek još ne iskače iz prirodnog lanca. Čini se da je čovjek kakvog u savremenom kontekstu zatičemo raskinuo svoje izvorne veze sa prirodom, a da istovremeno nije u stanju da formira istinsko zajedništvo sa drugim ljudima. Jedan od oblika komunikacije savremenog čovjeka sa prirodom je onaj koji zatičemo u okvirima poljoprivredne proizvodnje. Kako taj odnos treba da izgleda, a kakav jeste u Crnoj Gori i svijetu, rekao nam je Nebojša Veličković, državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Crne Gore.

ŽIVOTNE NAMIRNICE

Životne namirnice su različiti proizvodi koji se koriste kao hrana i piće u svježem ili prerađenom obliku. Takođe, ovdje spadaju i drugi proizvodi koji se koriste kao dodaci u cilju čuvanja, popravljanja osobina ili obogaćivanja istih. U zavisnosti od kriterijuma postoji više podjela namirnica, a jedna od njih je na osnovu porijekla.

Tako se životne namirnice mogu podijeliti na one: vegetativnog, animalnog, mineralnog i sintetskog porijekla. Životne namirnice i njihovo pravilno korišćenje su od izuzetnog značaja za ljudsku populaciju. Na tržištu je sve više proizvoda različitog porijekla koji spadaju u ovu kategoriju i sve više proizvođača tih proizvoda. Postoje dva trenda koji determinišu mjesto i poziciju namirnica. Prvi i dominantniji trend je sve veći broj proizvoda koje se deklarišu kao namirnice na kojima se vrše različiti procesi prerade, obagaćivanje različitim dodacima, oduzimanje i dodavanje pojedinih materija. S druge strane, povećava se potražnja za što boljim kvalitetom proizvoda organskog ili zaštićenog porijekla. Podizanje svijesti stanovništva o značaju i potrebi „zdrave“ ishrane donosi kao rezultat veću tražnju za namirnicama koje su imale što manji stepen obrade, tretiranja kao i manje izmjena primarnog sastava proizvoda.

POLJOPRIVREDA

Poljoprivreda je jedna od najznačajnijih privrednih djelatnosti. Obuhvata više grana a najznačajnije su biljna i stočarska proizvodnja, prerada, zaštita bilja i dr. Sektor poljoprivredne proizvodnje obuhvata procese proizvodnje koji se obavljaju na poljoprivrednom zemljištu a kao rezultat daju različite proizvode različitog porijekla i stepena prerade. Osnovni resurs u poljoprivredi je zemljište i kao takvom posvećuje mu se posebna zaštita. Povećanjem broja stanovnika na zemlji, poljoprivreda proizvodnja je donosila nove proizvode, nove tehnologije i promjene tradicionalnih oblika proizvodnje. Potreba za povećanom produktivnošću uslovila je primjenu sintetičkih đubriva, veću primjenu pesticida što dovodi do povećanog zagađenja prirodne sredine.

Zato je povećanje proizvodnje u organskom ili integralnom konceptu od posebnog značaja za očuvanje kako prirodne sredine tako i poljoprivrednih resursa. Kroz vrijeme u svijetu su se pojavljivale različite krize u nestašici hrane, pojave gladi u različitim dijelovima svijeta (Azija, Afrika), što je dodatno davalo značaj poljoprivredi. Takođe, klimatske promjene mogu predstavljati opasnost za budućnost poljoprivrede a time direktno i stanovništva, ukoliko se ne preduzmu adekvatne mjere u kontroli istih. Poljoprivreda je na našim prostorima uvijek imala značajnu ulogu jer su i prilike uslovljavale potrebu proizvodnje hrane nekad za golo preživljavanje a nekada za prodaju u funkciji obezbjeđivanja egzistencije porodice.  Zahvaljujući takvom statusu, poljoprivreda se može posmatrati sa više aspekata a najčešće se posmatra kroz privredni i socijalni status. Kao takva predstavlja jednu od najznačajnijih privrednih grana na kojoj se treba zasnivati razvoj Crne Gore.

RESURSI

Prva asocijacija na pojam «resursi» je vrijednost. Resursi u najširem smislu riječi označavaju vrijednost materijalne ili nematerijalne prirode. Najčešće se odnose na prirodne ali mogu imati i drugi karakter kao kulturni, sociološki, ljudski i dr. U poljoprivredi, prirodni uz ljudske resurse predstavljaju presudan činilac razvoja ovog sektora. Poznavanje prirodnih resursa i njihovo pravilno korišćenje u cilju valorizacije predstavlja značaj za razvoj cjelokupne zajednice i stvaranja novih vrijednosti. Nepravilno, neadekvatno i prekomjerno iskorišćavanje istih dovodi do uništavanja resursa a nakih i trajno gubljenje. Štete mogu biti brojne a takvih primjera imamo i u svom okruženju. Posebnu brigu treba posvetiti ograničenim i neobnovljivim resursima.

SELO

Selo kao lokalna teritorijalna i organizaciona jedinica najčešće predstavlja naselje sa poljoprivredom kao osnovnim zanimanjem. Uz poljoprivredu u selima mogu biti i prisutne su i druge djelatnosti, što čini takva sela polifunkcionalnim jedinicama. Najčešće u selima postoje škole i ambulante što selu daje poseban karakter i značaj. Na različitim prostorima i regionima, sela imaju određene posebnosti, imaju drugačiju tradiciju i postojanje. Na našim prostorima selo je zajednica manjeg broja stanovnika, često rodbinski povezanih, koji čine jednu socijalnu i ekonomsku zajednicu. Selo kao lokalnu zajednicu karakteriše slabija komunalna infrastruktura. Takva situacija uslovljava izražene migracije stanovništva iz sela u grad koje su dovele do depopulacije i potpuno napuštanje pojedinih sela. Sve većom urbanizacijom i migracijom stanovništva, sela dobijaju novo mjesto i ulogu i postaju sredina privlačna za život za različite slojeve društva. Očekivati je da će u budućnosti, sela dobijati na značaju i da će kroz razvoj poljoprivrede i ruralnog turizma biti znatno privlačnija sredina za život ljudi.

STOČARSTVO

To je jedna od dvije najznačajnije grane poljoprivrede. Pored biljne proizvodnje, stočarstvo se kroz vrijeme izdvojilo i u velikom broju zemalja predstavlja najznačajniji sektor. Stočarstvo ima dugu tradiciju i istoriju gajenja životinja. Prema zapisima prve životinje su pripitomljene u periodu Neolita i one su prethodile prvim usjevima biljaka. Nastankom prvih civilazacija, gajila su se goveda, ovce, koze. Vremenom se povećao broj različitih vrsta kao i način uzgoja životinja. Smjenom civilizacija, razvojem ljudskog društva, pojedine vrste su se koristile u procesu rada i pomaganja čovjeku a neke su se isključivo koristile za ishranu.

Tradicionalno, stočarstvo je bilo deo načina života poljoprivrednika, koji je proizvodio ne samo hranu potrebnu porodici, već i gorivo, đubrivo, odeću, transport i vučnu snagu.  Sa početkom uzgoja biljnih vrsta, razvijalo se i stočarstvo. Primitivni objekti kroz vrijeme su dobijali nove građeviske oblike, namjenu kao i sadržajne djelove. Najznačajniji dio stočarstva predstavljaju preživari koji koriste biljne vrste za svoju ishranu. Prilagođeni su ishrani različitim travnim smješama i svoj značaj su zadržali do današnjih dana. Na prostoru Crne Gore pašnjaci i livade čine oko 95% od ukupnog poljoprivrednog zemljišta. Korišćenje, održavanje i valorizacija takvih resursa je neophodno zahvaljujući preživarima i njihovoj potrebi da koriste hranu sa tih prostora. U zemljama sa razvijenom privredom i poljoprivredom, životinje se sve više gaje u intenzivnom modelu, dok u slabije razvijenim još dominira ekstenzivni način uzgoja i upotrebe životinja. Poslednjih godina poseban akcenat se pridaje primjeni metoda za dobrobit životinja, koje uključuju posebno higijenske uslove i veterinarsku zaštitu.

HLJEB

Od same pojave i pečenja hljeba, kroz različite civilizacije i vrijeme hljeb je zadržao svoju najznačajniju ulogu u ishrani ljudi. Prvi hljeb pekli su Egipćani i to 1500 godina prije nove ere. Pravio se od pšenice i ječma i vjerovatno je bio bez nekih dodataka, pečen u peći, na šta upućuju mnoge sačuvane slike. On je bio jedna od osnovnih životnih namirnica koja je sačuvala svoje važno mjesto do današnjih dana. Prvobitni hljeb se pekao u različitim oblicima a najščešće u obliku ljudi i životinja, te je kao takav korišćen u brojnim magijskim ili vjerskim obredima. Stari Grci najveću količinu energije su dobijali iz žitarica koje su uzgajali. Hipokrat je još u to vrijeme savjetovao i govorio o izboru bijelog ili crnog hljeba.

Kod Rimljana pekari su morali aristokrate za svaki obrok poslužiti hljebom u različitim oblicima i sa različitim dodacima. I danas u savremenom svijetu, uprkos pojavi različlitih oblika hrane, mnogih proizvoda, hljeb je zadržao primat. Razvojem tehnologija, na tržištu se mogu naći različiti oblici hljeba sa sve više dodataka. Takođe, sve više se proizvodnja hljeba vraća izvornoj tradiciji, bez bilo kakvih primjesa i začina koji se značajno koriste u pekarskoj industriji.

UVOZ/IZVOZ

Uvoz predstavlja ulazak robe, proizvoda u određenu zemlju a koji potiču iz druge zemlje. Dok izvoz predstavlja plasman robe ili usluga na tržište van zemlje. U današnjem svijetu, uvoz i izvoz imaju značajno mjesto i prosto se više ne može zamisliti život na planeti bez ovih aktivnosti. Razvojem ljudskog roda, intenziviranjem i osavremenjavanjem proizvodnje i usluga, ove dvije kategorije ekonomskih aktivnosti preuzimaju primat koliko i sama proizvodnja. U teoriji i praksi može se govoriti o uvozu i izvozu u dijelu materijalnih ali i nematerijalnih vrijednosti. Svakako da su nematerijalne vrijednosti specifične i često neobračunate u ekonomskim parametrima. Cjelokupna djelatnost nazvana uvoz i izvoz regulisana je u svakoj državi zakonima a u pojedinim dijelovima svijeta i međunarodnom legislativom. Tako da danas postoje mnogi regionalni ugovori kojim države članice propisuju način razmjene dobara. I na svjetskom nivou postoje organizacije čije članice imaju obavezu poštovanja zapisanih pravila. Sve to uvodi više reda i ekonomske harmonije u prometu roba i usluga van granica matične države. U sistemu uvoza i izvoza u ugovorima su jasno definisane sve aktivnosti počev od valute trgovine i plaćanja do svih ekonomskih parametara.

Generalno posmatrano uvoz i izvoz podstiču i ubrzavaju rast ekonomske aktivnosti i najdirektnije su povezani sa ekonomkom situaciom u jednoj zemlji ili regionu.

ORGANSKA PROIZVODNJA

Povećanjem broja stanovnika na zemlji, postoji sve veća potreba za pojačanom proizvodnjom hrane. U takvoj situaciji, nove tehnologije dobijaju sve više na značaju i potiskuju ekstenzivne i tradicionalne oblike proizvodnje. Poljoprivreda je u mnogim državama najvažnija ili jedna od strateških grana, koja ima za cilj proizvodnju kvalitetne i zdravstveno bezbjedne hrane. Uporedo sa inteziviranjem proizvodnje dolazi do sve veće i nekontrolisane upotrebe sredstava za zaštitu bilja, đubrenje, koja najdirektnije ugrožava bezbjednost i kvalitet hrane. U tako izraženim procesima prirodno se nameće pojačana proizvodnja hrane kroz zaštićene šeme kvaliteta, a jedan od tih oblika je i organska proizvodnja. Ovakav koncept proizvodnje dobija na značaju u regionima i državama kod kojih je stepen inteziviranja i primjene novih tehnologija, pokazao potrebu za prvenstveno organskom proizvodnjom. Metode i upotreba svih inputa u organskoj proizvodnji propisana je zakonima i pravilnicima zemalja gdje je ona uvedena. Organska proizvodnja predstavlja cjelovit sistem upravljanja farmom i proizvodnjom hrane koja uključuje najbolje ekološke prakse, očuvanje prirodnih resursa i primjenu visokih standarda koji se tiču dobrobiti životinja. U ovoj proizvodnji shodno zapisanim pravilima, poštuju se ekološki principi a dobijeni proizvodi su kvalitetniji i zdravstveno bezbjedniji u odnosu na iste iz konvencionalne proizvodnje. Metode koje se primjenjuju podrazumijevaju primjenu prirodnih materija, mjera koje potpuno eliminišu upotrebu sintetičkih sredstava. U ovom konceptu proizvodnje zdravlje i dobrobit životinja ima visok prioritet, što podrazumijeva da se životinjama moraju obezbijediti normalni uslovi za njihov rast i razvoj u skladu sa genetskim potencijalom.

U biljnoj proizvodnji insistira se na tzv. rotaciji usjeva, zelenišnom đubrenju, kompostu i biološkoj kontroli insekata. Cjelokupan sektor i proizvodnja su međunarodno pravno regulisani i sprovode se od strane mnogih zemalja. Sve više se i bolje organizuje tržište organskim proizvodima, iako se ona za sada obavlja tek na nešto više od 1% svjetskih obradivih površina.

PČELARSTVO

Pčelarstvo je oblast poljoprivredne proizvodnje koja podrazumijeva gajenje medonosne pčele u košnicama. U ovakvoj proizvodnji  pčelar dobija proizvode od pčela i to je direktna korist. Međutim, neuporedivo je veća korist i benefit koje ima šira društvena zajednica, jer su pčele najvažniji oprašivači bilja. U pčelarskoj proizvodnji pčelar dobija med, pčelinji vosak, matični mliječ, cvijetni prah (polen), propolis. Pored toga dobija i rojeve i matice za reprodukciju u pčelarstvu. Indirektna korist koju daje pčelarstvo oprašivanjem poljoprivrednog bilja, znatno je veća od direktne, jer u prirodi oko 80% biljaka su entomofilne (biljke koje oprašuju insekti). Poseban značaj ima oprašivanje gajenih biljaka za proizvodnju hrane ali ne mali značaj ima i za divlje vrste u cilju opstanka istih. Pčelarstvo je jedno od najranijih zanimanja i prvi podaci vezani su za kameno doba. Prvobitni čovjek je tražio pčele u prirodi, prirodnim staništima i šupljinama i odatle uzimao med uništavajući tako pčelinje zajednice. Taj način uzimanja meda zadržao se kroz vjekove sve do pojave košnica, prvo najednostavnijih a kasnije savremenih. Svoje načine korišćenja i uzimanja meda od pčela imali si Stari Egipćani, Asirci, Stari Grci, Rimljani, Sloveni.

BILJNA PROIZVODNJA

Pored stočarstva, važan sektor u poljoprivredi predstavlja biljna proizvodnja. Ova proizvodnja obuhvata proizvode biljnog porijekla koji se gaje za ljudsku upotrebu ili za ishranu stoke. U biljnoj proizvodnji po značaju i površinama koje zauzimaju najveži značaj imaju ratarske, povrtarske i voćarsko-vinogradarske kulture. Proizvodnja žita, povrća i voća dobija na intenzitetu a proizvodi iz ovog sektora sve više predstavljaju i primarnu sirovinu za preradu i dobijanje drugih proizvoda. Metodologija, načini proizvodnje, agrotehničke i pomotehničke mjere mijenjale su se kroz vrijeme, tako da danas u državama sa razvijenom poljoprivredom postoji intenzivna primjena najsavremenije opreme i mehanizacije za ovu proizvodnju. Uporedo, stvorene su mnoge sorte i hibridi, puno se radilo na selekciji gdje su nova sjemena i sadni materijal donosili veće prinose i veći profit. Pored ovog trenda dobijanja novih sorti veoma je aktuelno, posebno kroz koncept organske i tradicionalne proizvodnje, očuvanje autohtonih i starih sorti i hibrida. Otuda se i kroz različite mjere podržava očuvanje tzv. genetičkih resursa a čemu svoj doprinos daje i Crna Gora.