Radnička klasa nekada je bila stub države, na kojem su počivale tekovine revolucije (1941-1945). Sudbina, ili ljudi, ironično su se poigrali sa njom. Propast sistema kojeg je bila neprikosnoveni zamajac, enormno bogaćenje grupe ljudi bliskih vlastima, prodaja i privatizacija fabrika, sprega pravosuđa i kriminala, samo su neki od razloga koji su doveli do njenog nestanka.

Crnogorski radnici danas se uglavnom nalaze tamo, gdje su ih 1989. izveli oni, koji su socijalističko društvo srušili, obećavajući im bolje – na ulici. Zato, “upoređivati položaj radničke klase, danas i, u vrijeme Jugoslavije je apsurd”, kaže za “Kombinat” Vlado Šćepanović, radnik i komunista iz Nikšića.

Radnik – potrošna roba

“Biti radnik i stvarati svoju egzistenciju na pošten način, u posljednjih trideset godina, je isto što i biti potrošna roba nepismenih poslodavaca, kontraverznih biznismena i sitnih činovnika – koji su svoj kapital sticali gazeći dostojanstvo porodica i živote radnika. Podrškom bivših vlasti, njima je posao iskorišćavanja radničke klase, do njenog uništenja, bio znatno olakšan”, ispričao je Šćepanović.

Kao jedan od razloga za loše stanje, on ističe taj što je otpor koji se javljao s’ vremena na vrijeme bio isuviše razjedinjen, neodlučan i predvođen onima, koji su se povlačili iz straha, ili prikrivenih obećanja koja su dobijali. Time i sama radnička klasa snosi dobar dio krivice za svoj nestanak i poniženje koje je doživjela.

Sindikata nema ili su kontrolisani

Sa njegovim mišljenjem slaže se i predsjednik Autonomnog građanskog pokreta (AGP) i predsjednik sindikata ZIKS-a – Predrag Spasojević, koji tvrdi da je na rad sindikata u proteklom periodu ključan uticaj imala vladajuća partija (DPS).

“U novoformiranim privrednim društvima gotovo da ne postoje organizovani sindikati, a u državnim organima i preduzećima su to uglavnom naslijeđeni, iz perioda zajedničke države – SFRJ i SRJ. U tim sindikatima ne postoji demokratsko ustrojstvo, izbori su uglavnom namješteni od strane rukovodioca organa, predsjednici sindikata su samo izvršioci naloga od strane poslodavaca i puki dekor, u cilju prikazivanja i fingiranja socijalnog dijaloga”, navodi Spasojević.

“Rasprodajom fabrika, poljoprivrednih dobara, otpuštanjem radnika i njihovim proglašavanjem tehnološkim viškovima, kao i prijevremenim penzionisanjem, bivša vlast smanjila je rizik od izbijanja masovne pobune radnika. Nakon toga mogli su je lako kontrolisati, jer je među preostalim radnicima bio dobar dio njihovih ljudi”, objašnjava Šćepanović.

On smatra da prava radnika jedino može braniti jak sindikat, kojeg u Crnoj Gori nema od osamdesetih godina. Kao primjer uspješnih sindikalnih praksi navodi Švedsku, u kojoj povremeno odlazi da radi, kako bi prehranio sebe i svoju porodicu.

Kako će se snaći sindikati u novonastaloj situaciji, zbog mnogo faktora nije lako predvidjeti. Ali, predsjednik AGP-a očekuje veću aktivnost i bolji odabir sindikalnih predstavnika.

U predizbornoj kampanji, nijedna partija nije govorila o radnicima i njihovim problemima. Sva retorika bila je striktno reservisana i usmjerena na “važnije teme” – nacionalističke. Iz tog razloga, Spasojević je podsjetio da kada je usvajan sadašnji Zakon o radu, u Skupštini Crne Gore, koji u sebi sadrži brojna loša i jedan manji broj neprihvatljivih rješenja, nije postojalo veće zanimanje za diskusiju, od strane poslanika i predstavnika partija koje danas čine parlamentarnu većinu.

Umoran od borbe i razočaran od obećanja, Vladan Šćepanović nam je kazao da “svaka priča o povratku dostajanstva radnicima u Crnoj Gori je završena, odlaskom heroja radničke klase – druga Janka Vučinića“. Problem vidi u tome što su partije danas zasebne firme, kojima je neophodan poseban sindikat i kontrolor, kako bi se transparentnost njihovog djelovanja dovela na najveći nivo.

Rješenje se krije u poštovanju zakona

Šćepanović ključ rješenja za probleme radnika vidi u oduzimanju novca, imovine i drugih oblika materijalnog bogatstva, svima onima koji ne mogu dokazati da su legalno stečena. Nakon toga, ta sredstva trebalo bi usmjeriti u oporavak industrije, poljoprivrede, turizma, energerike i ekonomije.

Podizanje standarda i prosječne plate biće jedan od najvažnijih i najtežih zadataka nove vlasti. Iako postoje brojna pitanja, koja muče radnike, većina rješenja nalazi se u pozitivnim propisima, koja, prema mišljenju Spasojevića, samo treba početi primjenjivati. Njihova striktna primjena ne bi iziskivala mnogo ulaganja, a dovela bi do značajnih poboljšanja.