piše: Bojana Šolaja

Glumica Branka Otašević jedna je od ovogodišnjih dobitnika nagrade za izuzetne umjetničke rezultate koju dodjeljuje Crnogorsko narodno pozorište. Ovo priznanje joj je dodijeljeno za uloge u predstavama “Đokonda” i “Omladina bez Boga”. Nagrade se tradicionalno dodjeljuju na Dan Crnogorskog narodnog pozorišta, 1. novembra, što ove godine zbog epidemije korona virusa nije bilo moguće. Isto priznanje je pripalo i Slavku Kaleziću i Andrei Mugoša. 

Imajući u vidu da pozorište ne može da se posmatra izolovano, van šireg društvenog konteksta, sa Brankom Otašević smo razgovarali o statusu i ulozi pozorišne umjetnosti u cjelini u dvadeset prvom vijeku, kao i zadatku glumca i njegovoj poziciji i značaju za društvo. Otašević je u pogledu zadataka koje pozorište treba da ispuni jasna.

“Cilj je uvijek poslati jasnu poruku, apel, vapaj. Sada sa svim tehničkim prednostima, digitalnim svijetom imamo mogućnost šarolikosti, ali nekad je sve to praznina a punoćom se treba zvati, upravo zbog okrutnosti današnjice, prioriteta ovog vremena u kom je umjetnost istisnuta, a naročito pozorište.”, kazala je glumica za Kombinat.

Upravo ta i takva današnjica, objašnjava glumica, onemogućava pozorištu i umjetnosti u cjelini da se pokaže u punoći svoga zadatka.

“Pozorište treba da diše, pjeva, živi, uživa, pleše sa današnjicom, odrastanjem djece, da se i pretjera ali da se duša oplemeni njime, umjesto što nam to čine druge zanimacije koje nam rade sve kontra pjesmi, igri… stvaraju grč, zatvorenost sve veći broj depresivne omladine, sve više samoubilačkih misli, i sve to jer nam je stvarnost TV, YouTube, društvene mreže, grabljenje pratilaca, klikanje istih, dugmići, aplikacije, digitalno… u ovu današnjicu umjetnost jedva da zađe.”, dodaje Branka.

Imajući u vidu da je u antičko vrijeme oponašanje (“mimesis”) bilo sastavni dio obrazovanja omladine i da je imalo važnu formativnu funkciju, interesovalo nas je kako ova uspješna crnogorska glumica gleda na uticaj koji bi glumačka umjetnost i interesovanje mladih za nju u ranom periodu razvoja moglo da utiče na njihov razvoj.

“I te kako ima uticaja samo se ne konzumira dovoljno, pa u nedostatku iste koristimo vrišteće hit moderne pravce, odabire… I djeca nam postaju takva, kao trnje, kao autistična, sama, i sebičnost je nešto što ih i te kako karakteriše. Treba što više čitati, organizovati radionice i ne odustati od misije da se vrati zaboravljena vrijednost i nađe zajedništvo za modernim kako bismo našu djecu usmjerili na pravo.”, poručuje glumica.

Ko je glumac u savremenom društvu? 

Dok živimo u vremenu u kojem sve i svi trpe obezvrjeđivanje njihove intrinsične vrijednosti u korist od svakog smisla ispražnjenog lanca proizvodnje i potrošnje, postavlja se pitanje kakvo mjesto pripada glumcu i da li on po prirodi svog posla ponajljepše pleše taj valcer konzumerizma ili ipak i njega žuljaju te plesne cipele i pokreću njegovo tijelo u pravcu koji ovaj mehanizam zapovijeda. Podsjećajući na Šekspirove riječi: “Mi smo građa od koje se prave snovi, i naš mali život je snom zaokružen”, Branka Otašević nas vraća na izvorno značenje pojma “glumac”.

“Eh, glumac je biće koje osjeća, promišlja, živo biće koje prenosi jedan cijeli život, situaciju. On je jako cijenjen. Upisati akademiju je jako teško, tu budu odabrani, samim tim ste posebni. Studiranje glume, kroz sve godine, izuzetno je težak čin života svakog od nas. U savremenom društvu svaki naš učinak se cijeni, čuje se mišljenje, čita se stav, poštuje se glumac, njegova osobenost, krhkost, note njegove osobe koje su za mrvu drugacije od nekog drugog, a kod nas biti glumac znači gotovo biti animator isfrustriranog čovjeka, koji koristi odlazak u teatar kao paradu demonstracije svoje moći. Biti glumac kod nas je praćeno uz jako prljave epitete, koji nas kompromituju. Ako je neko takav ne znači da smo svi, mi smo bića krhka koja imaju šta reći, pokazati, odigrati. I mi nekad želimo biti na revijama, u salama raznih dešavanja, – zašto nismo? Ko nam sjedi na takvim mjestima? Čija mišljenja čuju građani…pita li nas iko? Rijetko kad…”

Brankine riječi su nas podsjetile na još jedno Šekspirovo zapažanje, u kojem ovaj napominje da je život pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu. Zato smo je pitali kakav je odnos između te dvije pozornice.

(smijeh) “Nažalost ovaj realni život, život uživo, naš život je sada inspirativniji od teatra, više je sad nego ikad događaja koji su gotovo nestvarni da se mogu desiti, na ulicama je teatar, u kući svi žanrovi, svuda oko nas su boje, muzika, sve million puta jače i agresivnije od onog što mi na sceni dajemo. Nas je strah da ne pretjeramo, a da li današnjica naspram nas pretjeruje? Da li društvo za nas ima neke blagodeti, za početak poštovanje i dolazak na predstave… vratimo ljude u pozorišta.”

Teatar na granici između rada i igre

A kako vratiti ljude u pozorišta i šta ih je zaista od njega i odvojilo? Isto pitanje postavljaju teatrolozi i drugi predstavnici humanističkih nauka u posljednjim decenijama. 

Kako objašnjavaju teatrolozi u enciklopediji Britanika, ljudska bića su odvajkada smatrala ozbiljnim aktivnosti koje pomažu u opstanku i razmnožavanju vrste. Na svim nivoima sofisticiranosti, međutim, ozbiljne ljudske aktivnosti nude mogućnosti za zabavu. Možda pripadnici ljudske vrste nikada nisu pravili jasnu razliku između rada i igre. U svim vrstama posla može se uživati pod odgovarajućim okolnostima, bilo da se radi o hirurgiji, stolarstvu, kućnim poslovima ili terenskim poslovima. Najbolji radnici se bave radom koji dozvoljava, čak i zahtijeva, izraz njihove inventivnosti i domišljatosti. Zaista, najvredniji radnici često nisu najnaporniji, već najgenijalniji i najsnalažljiviji, a kako se njihovi zadaci povećavaju složenošću i odgovornošću, raste potreba za inteligencijom i maštom. 

U vremenima i mjestima u kojima je pozorište postalo neozbiljno ili vulgarno ili samo dosadno, obrazovaniji pozorišni gledaoci su se sklonili od njega. Tako je, kako nalazimo u istoj enciklopediji, bilo u Londonu tokom prve polovine 19. vijeka. Nešto slično se dogodio i u Njujorku sredinom 20. vijeka, jer je bilo sve manje ozbiljnih dramskih predstava. Dok je Brodvej postao posvećen prvenstveno mjuziklima, interesovanje za ozbiljno pozorište razvilo se u manjim i specijalizovanijim off-Brodvej i off-off-Brodvej pozorištima i u regionalnim pozorištima.

Posmatrajući mnoge teorije i filozofije koje se izlažu o svrhama pozorišne umjetnosti, od Aristotelove Poetike nadalje, većina pretpostavlja da je pozorište usmjereno ka eliti koju čine bogatiji, ležerniji i bolje obrazovani članovi zajednice. U ovim teorijama, pretpostavlja se da je popularno pozorište bučno, veselo i izrazito sentimentalno, sa lakim melodijama, očiglednim šalama i puno „posla“. U 20. vijeku, međutim, razlike između društvenih klasa na Zapadu postale su nejasnije. Egalitarni maniri postali su moderni, zaista obavezni, a teorije koje su ozbiljnoj umjetnosti davale ulogu isključivo unutar viših slojeva društva izgubile su veliki dio svoje snage. Isto tako, interesovanje elite za „narodne“ forme stvorilo je novu publiku za takve forme i pomoglo da se sačuvaju tradicije širom sveta koje bi inače podlegle industrijalizaciji i kulturnoj globalizaciji.

Paradoksalno, dok sve više ljudi u industrijalizovanim zemljama uživa više dokolice nego ikada ranije, nije došlo do proporcionalnog povećanja posećenosti pozorišta. Za razliku od aristokrata ranijih vremena, oni koji se bave unosnijim profesijama, politikom ili su zaposleni u menadžerskom kapacitetu, uglavnom sebi dozvoljavaju malo slobodnog vremena. Od onih koji se bave industrijom, čije je slobodno vrijeme povećano, značajan dio ne odlučuje da redovno ide u pozorište. Štaviše, napori pozorišta da se obrati cijeloj zajednici generalno su bili uzaludni. Postoji sve širi jaz: sa jedne strane, mala, entuzijastična i glasna manjina vapi za umjetničkim galerijama, simfonijskim koncertima i dramom; s druge strane, većina je apatična u pogledu ovih kulturnih razbibriga i institucija.

Povratak u zlatno doba pozornice 

Uprkos komercijalizaciji cjelokupne stvarnosti, pozorište se za razliku od svog rođaka filma, pokazuje kao nekomercijalna čijoj magiji se prepuštaju dobrim dijelom oni koji su i sami na marginama društva koje funkcioniše po tim pravilima. Sagledavši takvu sliku, sanjarima i umjetnicima pada na um da poput junaka iz filma Vudija Alena, u ponoć uđu u vozilo koje vodi u neko vrijeme koje je mnogo više marilo za umjetnost koja nije puko proizvođenje. Zato nas je zanimalo, u koju epohu bi Branka Otašević otputovala.

“U romatizam…ne znam, zbog Puškina…volim ja sve epohe, sem današnjice😁 Volim što je tada bilo sve raskošno i usmjereno izrazu iz duše, cijenjeno, mada svaka epoha, svako vrijeme ima svoje mane i gubitke. Ali mislim da smo mi najviše izgubili, jer je jako hladno oko srca, kao da ljudi ostaju bez duše, vjere, ljubavi.”

Nekada glumcima nije potrebno putovati daleko, već se vratiti nekim starim ulogama ili se zadržati na sadašnjima koje već same po sebi odvode glumca u neku dimenziju koja je stvarnost unutar stvarnosti. Crnogorska glumica nam je otkrila koje uloge iz njene karijere su ostavile najveći pečat.

“Najviše volim svoju Anicu Lasicu koja me izdvojila i postavila kao mladog glumca, dala nadu, sjaj oka, zatim Lelu is filma, volim sada i Don Kihota, volim svoj posao. Svaka uloga je novi univerzum, novo stvaranje, nova raskoš.”

Kombinat je htio da sazna i koje uloge bi željela da odigra do kraja karijere.

“Svakoj se ulozi radujem, maštala sam Dezdemonu, Lauru Krležinu. Maštam uloge koje imaju sta reći, i koje se bore za cilj sredstvima istine, pravde, životom bez frustracija, i boja iskrivljenog svijeta. Eto zato.”, komentariše Branka.

Na kraju, željeli smo da otkrijemo i koju ulogu iz istorije svjetske kinematografije ili pozorišta bi Branka Otašević voljela da je ona odigrala, na šta smo dobili karakterističan sanjarski odgovor.

“Nemam ja idole, snove, ja živim sada i ovdje i uvijek i svuda, maštom stižem svuda, letim svuda, kroz sve epohe, sve filmove i uvijek želim igrati tamo sa njima jer volim svoj posao, koji je poseban i koji je danas luksuz duše.”, zaključuje glumica.