Jasno da je u vremenu postistine nemoguće i neracionalno pozvati bilo koga da je koristio duple standarde ili žmurio na razne relativizacije u kreiranju svog političkog ili nekog drugog narativa. U postistini utisak je jedina moneta i kotira se bolje od istine. Istina u ovoj ravni više nije operativna niti poželjna. Na osnovu navedenog, izvjesno je i kako zvuči zaključak: ne budite iznenađeni kad neko drugi bude koristio duple standarde, te u maniru postistine relativizovao činjenice i(li) normalizovao ekstreme. 

Kreatori javnog mnjenja, u svijetu i kod nas, to znaju, kao i to da su narativni i medijski materijali klikabilni, te sad sve postaje jedan ping-pong meč: malo ja nedosljednosti, malo ti nedosljednosti, pa ko više izdrži. 

U ovom sportu izdržljivosti najviše čudi iznenađenost kad ti se istom mjerom, ili po istim dvostrukim aršinima karma, odnosno postistina vrati u lice. 

Tako su juče zapadni mediji iznenađeno reagovali kada je, nakon susreta sa njemačkim kancelarom Olafom Šolcom u Berlinu, palestinski predsednik Mahmud Abas na zajedničkoj konferenciji za novinare optužio Izrael za Holokaust. 

Mediji su, pored iznenađenja i zgražavanja, Abasovo izlaganje okrakterisali kao provokaciju, podvukavši da je za čuvanje sjećanja na žrtve Holokausta iz drugog svjetskog rata odgovorna njemačka vlada.

U nekom, (idealnom, zamislite) svijetu prije postistine, ili onom koji  jednostavno baštini logiku i istinu po sebi, a ne narativ, utisak i afekat – zaista bi imalo mjesta (etičkom) propitivanju Abasove izjave i izvjesno bi se mogla uvažiti zabrinutost njemačkih medija po pitanju kulture sjećanja na Holokaust, genocid, destrukciju koju je izazvao nacional-socijalizam.

Međutim, u svijetu gdje ambasador Ukrajine u Njemačkoj slavi Stepana Banderu bez mnogo glasnih negativnih reakcija; gdje predsjednik iste zemlje, Zelenski ističe stavove podrške izraelskoj okupaciji Palestine u Ujedinjenim nacijama, dok za zločine u Buči izjavljuje da je u pitanju, citiram ,,pravi genocid“; gdje  država Njemačka demonstrira kombinovano obožavanje i omalovažavanje Gideona Grajfa, zavisno o kojim žrtvama piše – čudno je kako Abasova paralela ima tako gorak ukus u ustima zapadne javnosti. 

Na kraju, pitanje za njemačke medije i čuvare sjećanja na Holokaust jeste: od koga i za koga čuvaju ovu istorijsku ,,nelagodnost“, ako nisu bili tako glasni kada je Kneset (izraelski parlament) dozvolio da Zelenski, koji se obratio parmamentarcima preko Zoom-a, upoređuje rusku agresiju sa Holokaustom i Konačnim rješenjem.

Upravo pomenuti Gideon, koliko god bio kontroverzan sa svojim radom poslednjih nekoliko godina, često je iznosio upozorenja koje se odnose na zamke postistine: prevelika i svakodnevna upotreba termina kao što su genocid, holokaust, vodi njihovom obesmišljavanju. 

I eto, taj vakum je odjeknuo nemilom izjavom predsjednika Palestine, a postistina se opet ironično osmijehnula onima koji sporadično žmure na relativizacije i postavila pitanje po čemu danas Abas ima manje pravo od Zelenskog, da za stradanje svog naroda koristi termin Holokaust?

Pored pravnog okvira, te definicija, instanca koja odlučuje o tome šta je genocid ili Holokaust, nisu ni zelenski, ni Abas, ni mediji, već legitimni međunarodni sud. 

Do tada, niko se ne smije zgroziti ako putevima postistine dobijemo bumerang u čelo i dupli aršin nam se obije o glavu, a kroz razne relativizacije, revizije dođemo u problematičnu poziciju afirmacije ekstremnog ponašanja i svakodnevnu imunost na velike zločine.  

Između različitih narativa nema komunikacije i argumentacije, već samo maratonska trka do predaje onog drugog. Zato, ako se ne možemo dogovoriti oko osnovnih stvari, fenomena – poput istine, dijaloga, pomirenja, genocida – pošteno je ne pretrpavati javni prostor takvim ,,polemikama“ i ne obesmišljavati ono što ovjekovječava istinske žrtve ove civilizacije.