piše: Bojana Šolaja

Iako su termini „performans“ i „umjetnost performansa“ postali široko korišćeni tek 1970-ih, istorija performansa u vizuelnim umjetnostima često se vodi do futurističkih produkcija i dada kabarea iz 1910-ih, objašnjavaju iz britanske organizacije Tejt.

Tokom dvadesetog vijeka performans se često smatrao netradicionalnim načinom stvaranja umjetnosti. Živost, fizički pokret i nestalnost ponudili su umjetnicima alternative za statičnu postojanost slike i skulpture.

U posljeratnom periodu performans je postao usklađen sa konceptualnom umjetnošću, zbog svoje često nematerijalne prirode.

Sada prihvaćen dio svijeta vizuelne umjetnosti, termin se od tada koristi i za opisivanje filmskih, video, fotografskih i umjetničkih djela zasnovanih na instalacijama kroz koje se prenose postupci umjetnika, izvođača ili publike.

U novije vrijeme, performans je shvaćen kao način direktnog bavljenja društvenom realnošću, specifičnostima prostora i politikom identiteta. Teoretičar Džona Vesterman je 2016. primijetio da „performans nije (i nikada nije bio) medij, niti nešto što umjetničko djelo može biti, već skup pitanja i zabrinutosti o tome kako se umjetnost odnosi na ljude i širi društveni svet“, prenose iz iste organizacije.

Performans traži nespremnost publike

Iako performans pobuđuje interesovanje umjetničkih eksperata i ljubitelja umjetnosti širom svijeta, na našim prostorima i dalje postoji među nezanemarljivim brojem ljudi neprihvatanje ove vrste umjetnosti kao legitimne, iako je jedna od njenih najznačajnijih predstavnika, Marina Abramović, sa naših prostora. Razgovarajući sa dramaturškinjom i performerkom Teodorom Kipom, interesovao nas je njen stav o tome koliko je naša publika danas spremnija da prihvati ovaj vid umjetnosti u odnosu na doba kada se pojavio, te koja je prema njenom viđenju vrijednost koju performans može da ponudi, a druge vrste umjetnosti ne mogu.

„Onog trenutka kada publika bude spremna na performans, performans će prestati da bude to što jeste. Performans uključuje izlazak iz zone komfora: inovativnost, hrabrost, rizik, smjelost. Tiče se angažovane umjetnosti jer “akcijom” ukazuje na problem i nuka na promjenu. Tiče se umjetnika, ali se tiče i publike. Nije li baš to razlog zbog kojeg je, kao vrsta umjetnosti, potisnut na našim prostorima? Tradicionalnost i patriotizam (koji su nas spasli u jednom istorijskom dobu, ali taj period nije sad) doprinjeli su da se plašimo promjena. Naš arhetip je lavovski ponosit, težak i tvrd. Iako volim što smo srčani i žustri, činjenica je da se ipak plašimo budućnosti. A budućnost nije prošlost, ma koliko to željeli.“, zaključuje Kipa.

Umjetnica dodaje da nije lako napustiti kolektivnu matricu, obrazac ponašanja, već provjereni šablon, pogotovo ako ste dovoljno svjesni surove egzistencije u koju smo zaronjeni, ali je optimistična kada je o budućnosti performansa riječ. 

„Dolaze nove generacije koje su prijemčivije na razlike, manje konzervativne i, čini mi se, da manje osuđuju. Prirodno je da se i tu javlja kolektivna opreznost od krajnosti,  zbog mahnitosti koju potreba za slobodom zna da stvori, a koja će se svakako obiti o naše glave i opomenuti nas da sloboda bez odgovornosti nije sloboda.“

„Performans je živa stvar“

Jedna od specifičnosti performansa je u njegovoj tendenciji da briše granicu između izvođača i publike, izmiještajući posmatrača iz ugodne pozicije isključenosti iz konteksta prikazanog u djelu. Ovakav pristup istovremeno ignoriše pravila koja su se nekada smatrala za „condicio sine qua non“ umjetnosti. Imanuel Kant će, recimo, govoriti o tome da je preduslov za estetski doživljaj distanciranost od onoga što nas aficira. Tako posmatranje vodopada ili lavine sa bezbjedne distance u nama budi osjećaj nečeg uzvišenog. Međutim, kada bismo, ploveći rječnim tokom naišli na vodopad i padali niz njega ili kada bi ka nama hitala nezaustavljiva sniježna lavina, bili bismo prestrašeni i ničeg ugodnog ne bi bilo u tom osjećanju. Ako bismo sa ovom pretpostavkom posmatrali performans, onda bi ona bila analogna guranju u središte lavine čovjeka koji je mislio da je došao da posmatra taj prirodni fenomen sa bezbjedne distance. Čitalac bi ovdje mogao da postavi logično pitanje – kakav je smisao nečeg takvog? Uobičajeno estetsko iskustvo, kako se nama ovdje čini, može biti samo onoliko intenzivno koliko je intenzivna ličnost koja dolazi u kontakt sa umjetničkim djelom. Drugim riječima, estetsko iskustvo tako ne unosi u ličnost ništa novo, nego joj samo pomaže da projektuje nešto čega je već u njoj bilo. U performansu se dešava nešto drugo. Brisanje ograde između izvođača i publike omogućava umjetniku da svoju publiku uvuče u kreativni akt. Tako posmatrač, čak i onda kada je ličnost bez umjetničkih afiniteta, dobija priliku da na svojoj koži osjeti ono što prožima umjetnika u trenutku entuzijazma. Takva izmijenjena pozicija može biti naročito ljekovita u ovom vremenu raščaranosti, gdje upravo umjetničko istkustvo ostaje kao jedan od rijetkih medijuma kroz koje čovjek može da osjeti prisustvo nečega snažnijeg od onoga što se okom može vidjeti i rukom opipati.

Naša sagovornica, Teodora Kipa, tu fluidnost granice između izvođača i publike i njen značaj zanimljivo tumači.

„Što je u verbalizaciji dijalog, to je u umjetnosti performans. Tako ja to posmatram. Omogućena razmjena između umjetnika i publike stvara nezaobilaznu nepredvidivost koja je divna i jeziva istovremeno. Performans je “živa stvar“. Ne može se ponoviti na isti način.  Toliko je sve to zastrašujuće u odnosu na standard na koji smo naviknuti kada je umjetnost u pitanju. Umjetnik podražava ovo, umjetnik podražava ono, njegova umjetnost govori za njega, on je tu da prenese ljepotu itd. U svakom slučaju, umjetnik ostaje pasivan. Ovog puta sve je izmješteno. Umjetnik djela i to pred gledaocima. Umjetnik djela i to sa gledaocima. Umjetnik je aktivan, posmatrači su aktivni!  Kreira se nova stvarnost, tu, pred vašim pogledom, pred vašim umom, pred vašim srcem… Pada mi na um Breht čiji je epski teatar bio, na neki način, preteča performansu.“, zaključuje Kipa.

Između tradicije i novog buđenja

Kombinat je zanimalo i da li Teodora izdvaja neke autore iz svijeta performansa u kojima nalazi inspiraciju za svoju umjetnost. Mlada umjetnica, međutim, tvrdi da je najbolja ona inspiracija koja dolazi iznutra. Tim modelom se vodila i u kreaciji performansa „Zdrava/Gotova“ koji je otvorio ŠkART izložbu. O tom iskustvu govori na sljedeći način. 

„ŠkART je pozvao mlade umjetnike da se edukuju o angažovanoj umjetnosti i da je stvaraju. Odlučila sam se za performans jer ga živim svakodnevno. Od malena sam ekscentrična, buntovna, hrabra, pravdoljubiva, ratoborna, drugima kad-kad čudna, no jednako sam i emotivna, na granici sa preosjetljivošću (ne volim ovaj prefiks, ali mu je tu mjesto). Tu osjetljivot nekad vežem sa egom, pa je ne bih istakla kao vječitu vrlinu. No, to je najveća vrlina koju imam onda kada postanem kao trska na koju utiču vremenske pojave. Kada je sunce, osunčana je. Kada je vjetar, savitljiva je. Kada je snijeg, promrzne. U tim prijemčivim trenucima otkriva se čitavo jedno blagostanje, jedno postojanje koje mi pomaže da razumijem mnoge nepravde. Prestajem da se suprostavljam- prihvatam, raznježim se i nastane poema.  Baš taj osjećaj  prijemčivosti smo budile u drugima tokom performansa Zdrava/gotova. U namjeri da se prenese poema, učestvovale smo Branka Marković, Katarina Cimbaljević i ja, ali i mentori koji su držali radionice za škART, kao i svi učesnici škART-a koji su davali savjete, svoja tumačenja, koji su fotografisali i bili na sve ljudske načine podrška.“, prisjeća se umjetnica.

S obzirom na to da je Teodora školovana dramaturškinja, pitali smo je i da li sebe vidi u tradicionalnim oblicima umjetničkog izražavanja, ili će nastaviti da krči neutabane staze umjetnosti. Otkrila nam je da se koreodramski centar koji je osnovala prije par mjeseci i koji tek treba da iskusi svoj prvi javni nastup bavi performansom, eksperimentalnim filmom, poetsko-plesnim nastupom, kako kaže, ispoljavanjem, a ne potiskivanjem. Dodaje, međutim, da ni tradicionalne puteve ne treba izbjegavati.

„Boriš se, predaš i otkriješ nove puteve. Nema ništa ljepše od uviđanja da granice ne postoje, da su forme imaginacijom kreirane i to jednakom imaginacijom kojom mogu biti i raskreirane.  Ja ne vjerujem u granice- ni vertikalne, ni horizontalne. Svaki strah postaje snaga, ako smo dovoljno prijemčivi da uvidimo gdje je zapelo i dovoljno smjeli da se sa sobom suočimo.“, zaključuje Kipa.

Na naše pitanje, kako vidi sudbinu performansa na našim prostorima u budućnosti, daje originalan odgovor.

„Mi se budimo, poput zasićene gusjenice.“