piše: Bojana Šolaja

Žurnalistički tekst se ne piše u prvom licu. Ako ti se sada obratim, čitaoče, pogriješiću… a sreli smo se. Traži se od mene da odbacim činjenicu tog susreta, da sakrijem od tebe osobu-novinara i ostavim ono što se traži, golu informaciju. Zapravo, ono što ostaje u svakom novinskom članku nikada nije „gola“ informacija, jer bi to onda značilo da ti u ruke pružam ničim uprljanu istinu, oslobođenu svake subjektivnosti, a nikada nije tako. Otkriću ti tajnu. Što ti se više vijest čini objektivnom i oslobođenom svake subjektivne predstave, to je prljavija. Izvor te prljavštine nikada nije najintimnije „Ja” čovjeka koji piše neke redove, već oni koji žele da ih ti pročitaš i da djeluješ u skladu sa informacijama koje dobiješ. Zato nikad ne smiješ da vidiš nevidljivu ruku cenzure i autocenzure, ličnih i socijalnih motiva koji zapravo kreiraju svaki tekst. Moraš da ostaneš u ubjeđenju da je novinarski poziv motivisan plemenitim ciljem da se ljudima obezbijedi da budu „u toku” i da se tako zaštite od prevara. Umjesto toga, mediji su osmišljeni kao armije koje sučeljavaju mnoštvo različitih tumačenja činjenica koje odgovaraju raznim centrima moći. Svaki proživljeni dan je jedna bitka, za koju su naše glave poslužile kao bojno polje. Tvoj sjutrašnji stav je rezultat te bitke, a tvoje preksjutrašnje djelovanje njen epilog. A znaš kako se to dogodilo? Tako što smo im dopustili da nas sakriju jedno od drugog. Mene, koja pišem ove redove i mnoge prije njih. Tebe, čiji izraz lica dok ih čitaš nikada nisam i neću vidjeti. Ako me pitaš kakvi su mediji danas, odgovoriću ti da su kao film – produkt montaže čiji akteri ne mogu da sretnu svog gledaoca i dožive njegovu reakciju. Ako bi me pitao kakve medije želim, odgovorila bih ti da bi oni bili poput pozorišta – živi susret onoga ko govori i onoga kome se obraća. Bilo bi tu, razumije se, kao uostalom i uvijek u životu, mnogo glume. Ali, u pogledima koji se susreću između onog ko je na pozornici i onog ko sjedi u publici vidjelo bi se nešto važnije od svake izgovorene riječi. Ti bi dozvolio meni da se ogledam u tebi, i ja bih učinila isto. Lagali bismo jedno drugom, jer to se od nas traži, ali bi naše prisustvo jedno pred drugim razbilo tu laž i dozvolilo da istina zasija nekim nemuštim jezikom u onom među nama. 

ONO IZMEĐU

Riječ „medij” potiče od latinske riječi „medium”, što znači „sredina”. Taj prevod mogli bi shvatiti kao okolinu ili ambijent u kojem se odvija neki konkretan proces ili zbivanje u cjelini, a mogli bi ga naprosto shvatiti i kao “ono između”. Naučili su nas da vjerujemo da mora postojati neka sredina da bi susret uopšte bio moguć tako što su nam rekli da mora postojati prostor da bi u njemu bila neka tijela ili neka polja. Ali, šta se događa kada povjerujemo već Ruđeru Boškoviću koji tvrdi da nije prostor taj koji omogućava kretanje tačaka kroz njega, već da tačke svojim kretanjem stvaraju prostor? Preneseno na našu situaciju, ja i ti se nismo sreli zbog informacije. Informacija se desila zbog našeg susreta. U početku zaista bješe riječ, ali nas je susret nagnao da počnemo. Evo jedne retrospektive. Jezik je polje nesporazuma. Kada zaćutimo, dešava se susret. U susretu, dešava se ljubav. Nema tog prostora koji bi čovjeka naveo da se osjeća kao kod kuće. Čovjek je kod kuće tamo gdje susreće one koje voli, u sadašnjosti ili u sjećanju. Ako smo strani jedni drugima, to znači da se zapravo nikada istinski nismo sreli. Ako se među nama desio susret, tada smo jedno drugom bližnji čak i ako smo formalno potpuni stranci. Nije toliko važna dužina puta koju smo zajedno prešli, već količina hrabrosti koju u susretu imamo da skinemo oklop i pokažemo drugom šta je unutra. 

INOSTRANSTVO U BLISKOSTI

Osjećam da ne razumiješ šta želim da ti kažem. Zato ću, umjesto o nama, govoriti o dva filma. Prvi je Bertolučijev „Posljedni tango u Parizu”. Priča prati susret srednjovječnog muškarca, Pola i mlade Žan. Pol je jednom povjerovao da mu se dogodila ljubav. Ovim našim novim rječnikom rečeno, mislio je da mu se dogodio susret. Poslije samoubistva njegove supruge kojem nije u stanju da nađe razlog, shvata da to nikada nije bilo tako. Događa mu se ono šta vjerujem da mi je neko jednom imenovao kao „upad tuđosti iz srca bliskosti”. Zato na njenom posmrtnom odru izgovara: „Možda ću jednom biti u stanju da spoznam univerzum, ali nikada neću znati istinu o tebi. Ko si, dođavola, ti bila?” Užasnut pred tom spoznajom, Pol se zatvara za druge ljude. Ne vjeruje da je susret moguć. Zato stupa u naizgled sasvim površnu i krajnje tjelesnu vezu sa Žan, u jednom pariškom stanu koji nije ni njegov i njen. Pol odbija da sa Žan podijeli bilo kakve informacije o sebi, ne želeći da stvara privid bliskosti, uvjeren da ljudi jedni drugima ne mogu da budu ništa drugo do stranci. Međutim, kako film odmiče, gledaocu postaje jasno da bez ijedne informacije jednog o drugom, Pol i Žan u četiri zida tog ničijeg stana uspijevaju da postignu vrhunsku bliskost dva bića. Ćuteći, Pol je o Žan saznao više nego što je znao o svojoj ženi za sve godine braka. Stvar ipak počinje da se ruši kada su, kako primjećuje moj prijatelj Filip, iz enterijera prešli u eksterijer. Zašto se to desilo? Preći u eksterijer znači preći u socijalnu sferu. Nadalje, preći u socijalnu sferu znači prebaciti prag jezika. U jeziku prestaje bliskost i počinju nesporazumi. Tamo gdje se dešavaju nesporazumi, čovjek je čovjeku vuk. Zato se ovaj film završava ubistvom. 

BLISKOST U INOSTRANSTVU

Evo suprotnog primjera. Da li vam se ikada desilo da razgovarate sa potpunim strancem i da se osjećate kao kod kuće? Pričate o onome o čemu ste u uobičajenim uslovima pričali samo sa sobom, plašeći se da vas ljudi ne bi razumjeli. Sada neke formalno sasvim strane usne izgovaraju vaše vlastite misli. Ali, jezik je polje nesporazuma, rekosmo. Kako se onda ovo dogodilo? Gledajući film „Prije svitanja”, postaje jasnije. Dvoje ljudi koji se ne znaju se srijeću u vozu, osjećaju prijatnost u razgovoru i prisustvu jednog sa drugim. Odlučuju da provedu jedan dan zajedno. Neko od gledalaca bi rekao – kako mogu da pređu na ovakve teme tako brzo?; tek su se upoznali a već jedno pred drugog stavljaju najintimnije nade, strahove, ideale? Kada razmotrimo njihovu priču malo bolje, vidimo da esencija tog odnosa nije ono što je rečeno jezikom, već ono među njima. Džesi i Selin su omogućili da se među njima dogodi susret. Već u onom prvom pogledu u vozu, znali su sve što je trebalo. Riječi koje su izrečene bile su samo naknadno svjedočanstvo tog susreta.

Priča koja se iz drugog filma krije, zajedno sa scenarijom prve, potvrđuje istinu o kojoj mi je govorio Filip. Postoje nesrećni i unesrećeni. Unesrećeni ne vjeruju u susret, nesrećnima susrete prekida nešto spolja. Zato oba filma govore istinu o odnosu. A možda je i od oba bolji „Hiroshima, mon amour”, jer potvrđuje da i u velikim svjetskim nesporazumima i dalje su mogući susreti malih ljudi. Zato ne smijemo da zaboravimo jedno na drugo, čitaoče. I zato ovaj tekst pišem u prvom licu, iako ti se obraćam kao novinar.

Reći ću ti još ovo. Uprkos svim ranama, još me nije strah da se pred tobom, čitaoče, uvijek nanovo otvaram i dajem cijelu sebe, stvarajući sa svoje strane preduslov za naš susret. Ako ti učiniš isto, desiće se ljubav. I ćutaćemo, a znaćemo sve. Ako ne odgovoriš mom pozivu, ostaćemo stanci. I sve što će ostati među nama biće informacija.