S obzirom na to da – mnogi mediji, političari, nevladin sektor… godinama bjesomučno upotrebljavaju, zlopuotrebljavaju i ispražnjavaju od značenja termine fašizam i antifašizam; da javni servis kada greškom ne emituje ustašku pjesmu, onda makar greškom poistovijeti antifašizam i antisemitizam; da se gradonačelnik glavnog grada, dok diže spomenik antifašisti, kiti zastavom pokreta koji nije antifašistički, a poslanici bivšeg režima citiraju Tompsona u svojim izlaganjima – onda ipak možemo zaključiti da i to malo što znamo o antifašizmu je i više nego dovoljno. Kako su nas učili, sjajno smo se udali. Za revizionizam.

Nekako se čini da su nam istorija i svakodnevica ,,natrpane“ na nekoliko datuma oko kojih se dignu tolike buke i halabuke, pomami se javnost, pršte kolumne, saopštenja, selfiji, rezolucije… i onda se opet sve vrati u jedan vakum bez promišljanja rečenog, učinjenog ili neke ozbiljnije analize ,,što smo ovako avetni“ i do kada ćemo ovako.

Eto, dvadeset i šesti je jul, a čini se da je pomama oko trinaestog jula, srebreničkih rezolucija, četničenja i zelenašenja bila prije par mjeseci. A zapravo sav (medijski) uragan se desio prije nešto više od desetak dana. Od tada više ni riječi ni o antifašizmu, ni fašizmu, a ponajmanje o revizionizmu – bauku koji nam rekonsturiše društvenu, političku, pa i ličnu zbilju. A mi ni mrvicu pametniji. Mada sad je i ljeto i to, pa oni…

Ovo je osvrt i pokušaj raspletanja tenzičnog gordijevog čvora u koji su upleteni razni ideološki antipodi, ali i odgovor na neke brige da li su, ali i koji su, revizionisti glasniji od antifašista i da li možda imamo problem tanjenja granice između svih ,,poslenika“ javne riječi: i pro-fašista, i antifašista i komunista i nacionalista itd…

Povod za razmišljanje u ovom pravcu je nedavno je u javnost izašlo interesantno i korisno istraživanje agencije DAMAR o istorijskim događajima i vrijednostima koje je zainteresovanima čitaocima moglo da dâ uvid u presjek stavova i znanja građana po pitanju političkog života i političkih fenomena.

Ispitivanje je rađeno povodom 80 godina od Trinaestojulskog ustanka u periodu od 3. do 10. juna na uzorku od 1.007 građana. ciljnu grupu  obuhvaćenu ispitivanjem činila su lica starosti 15 i više godina.

Iako bi neko mogao primijetiti neke tendencije ili sugestije u istraživanju, ipak ne treba ulaziti u metodologiju i tražiti dlaku u jajetu, jer su upitnici ispali korektni.

Međutim, pitanje o kontekstualizaciji ovog istraživanja postaje legitimno kada se vidi kako su neki mediji prenijeli i interpretirali rezultate istraživanja.

Naime, među mnogim pitanjima iz ovog istraživanja, za medije je bilo najinteresantnije ono što korelira sa sadašnjim trenutkom: šta građani znaju o antifašizmu u Crnoj Gori. Treba napomenuti da u cijelom istraživanju, osvrt na fašizam i antifašizam činilo je tri pitanja  i ne bi se reklo da je pretreslo sve aspekte ovog fenomena.

Međutim, medijska upotreba ove teme kod nekih medija je mnogo interesantnija. Dok su na primjer Fos Media, Vijesti, Al Jazera naslovili sadržaje o ovom istraživanju u pravcu rangiranja najznačajnijih ličnosti, a tekstove koncipirali držeći se prezentacije istraživanja, taksativno nabrajajući ispitane teme, Radio slobodna Evropa je tendirala ka (sugestivnom) tumačenju dajući najviše pažnje temi antifašizma, a aludirajući na revizionizam. I to samo na jednu njegovu stranu.

Revizionizam kao briga?

Iako zainteresovani za ovu temu, novinari RSE portala se nisu potrudili i da je detaljnije pretresu, te ukažu na sve aspekte današnje haotične crnogorske politike – za početak: ko sve NIJE antifašista u Crnoj Gori?

Sve ovo čini legitimnim povod da se malo raspričamo na ovu temu i ispitamo klimu i ambijent u kojem se rapravlja o terminima antifašizma i fašizma, ali i o uslovima u kojima će se ovi termini rekonstruisati za neku novu sliku javnog mnjenja – revizionizam.

Interesantno je da u svemu ovome termin i pojam revizionizam se i dalje koriste selektivno, a sadašnji trenutak ukazuje na veliki porast građe koja detektuje poptuno nove vidove revizionizma.

Iako su se sa pravom pozabavili pojavom revizionizma, porazno je što su se na portalu Radio Slobodna Evropa, interperetirajući pomenuto istraživanje, ipak time bavili selektivno, pa i površno.

Ovo potvrđuje i činjenica da smo samo par dana posle njihovog teksta, bili u prilici da vidimo u javnosti ,,razglednicu“ proslave 13. Jula na kojoj se, uz državnu zastavu, vijori i zelena – ona koja ne predstavlja antifašistički pokret, niti je postojala u doba pomenutog ustanka, niti je istorijska. Dakle, iako su RSE brinuli o jednoj strani revizionizma, provukla se i provlači se, ona druga.

Treba napomenuti da ovom slučaju ne možemo pripisati da je bio bez presedana. Naprotiv. Istorija revizionističkog kameleonstva je malo duža.

Mala retrospektiva (zlo)upotrebe (anti)fašizma

Bjesomučno korištenje fraza, parola, termina i pojmova do njihovog potpunog obesmišljavanja i pražnjenja od bilo kakvog smisla i značenja,  a sve u svrhu demagogije, populizma i drugih oblika političke zloupotrebe i manipulacije, dovode nas do situacije u kojoj svjedočimo potpunom kolapsu razuma gdje mediji zbog pomenutog pretjerivanja „promašuju” i cijele naslove ili naslovne strane.

Elem, lapsusi su neka davna dobra vremena, a ovo sada su već simptomi neke druge prirode. Da se izrazimo mim jezikom: eksplicitna seksualna tenzija između antifašista i fašista. Pogotovo ako fašizam uzmemo u obzir i kao metod ili pak odnos prema drugom.

Samo u poslednjih godinu i nešto više dana, kada se aktuelizovala tema ko je fašista, ko antifašista, naišli smo na niz ,,grešaka“ od strane najviših medijskih adresa i političkih krugova bliskih smijenjenom režimu.

Bilo je to prošle godine, ali baš na Dan pobjede nad fašizmom (neko ga zove i Danom Evrope) kada se sa RTCG lansirala pjesma poznatog proustaškog pjevača iz Hrvatske, Marka Perkovića Tompsona. Kasnije su iz nacionalne televizije, uz formalno žaljenje, ovaj ,,propust“ prokomentarisali da ,,tekst pjesme nije problematičan i nema političkih i nacionalističkih konotacija“.

Početkom ove godine, 27. januara 2021, na Dan sjećanaj na žrtve holokausta, emitovan je prilog na Dnevniku RTCG pod nazivom ,,Antisemitizam jedini put“. Ko zna koga su urednici, novinari, montažeri imali u glavi kada su ovo ispisivali.

Zatim, sjetimo se samo pogrešno složene naslovne strane lista Pobjeda (štampano izdanje, 10. maj). Sa nevjericom smo čitali naslov: ,,Tišinom i dostojanstvom rekli glasno ,,ne“ antifašizmu“.

Dakle, histerija i žurba da se objavi nešto toliko banalno dovodi do stanja vakuma gdje više nije ni bitno šta je objavljeno, da li je to u skladu sa istinom, razumom.

Takođe, ni sama greška takvog odnosa prema javnosti nema posledicu makar u vidu čina odgovornosti.

Od toliko silovanja nekog termina, poput kod nas prežvakanog antifašizma, kao nekog aduta u političkom prepucavanju i etiketiranju drugog, granica između pomenutog i njegovog antipoda se izbrisala toliko da ni novinar, ni urednici, ni štampa nisu uvidjeli grešku.

Malo malicioznih bi primijetili da podsvijest mora izdušiti negdje. Bilo kako bilo, zasigurno u svijetu graje i pre-upotrebe termina riječi više nemaju značenje. A granice se brišu između vrijednosti i nevrijednosti.

Samo dan kasnije od pobjedinog naslova (tačnije 11. maj),  poslanik DPS-a, Danijel Živković, u kaznenoj replici naglašava da ljudi iz poslaničkog kluba DPS-LP imaju ,,kamene gene“ da se odupru borbi protiv organizovanog kriminala koju obećavaju iz parlamentarne većine.

Geni kameni su sintagma pjesme pomenutog Marka Perkovića Tompsona. Ne treba izostaviti da su geni kameni i hrabrost koju pominje Živković iskazani pred najavom borbe protiv organizovanog kriminala.

Na kraju i trinaesti jul proslavismo uz čudnu ikonografiju. Čestitka trinaestog jula svim građanima (koji slave) je ukrašena i zelenom tzv komitskom zastavom pod kojom sada nastupa komitski i patriotski pokret koji se predstavlja čuvarem crnogorskog stijenja i tekovina antifašizma. Međutim, činjenice… Jednostavno ta zelena zastava i antifašizam ne idu zajedno, kolika god da je ljubav prema Crnoj Gori i njenoj državnosti.

Sve viđeno može sugerisati da je zloupotreba termina, put ne samo političke borbe i manipulacije, već i put revizionizma?

Vidimo li razliku između fašizma i antifašizma?

Gore navedeni primjeri pokazuju kako se olako briše granica između suprotnosti kada se previše, u licemjerne svrhe, bez takta i konteksta izrabljuju i zloupotrebljavaju termini, sintagme i pojmovi.

S obzirom na to da su termini, kao nešto što je trebalo da drži determinantne govorenja i pojmljenja, obesmišljeni – postavlja se pitanje da li u zbilji više ima razlike između fašista i antifašista? I kako razriješiti taj čvor gdje je svaki subjekt, objekt ili aspket od svega po malo?

Ako bismo krenuli u tu avanturu raščivijavanja ko je ko na realciji antifašista – fašista, morali bi se dotaći i ko je nacionalista-internacionalista; ko je kakvog političkog identiteta, ideologije, provenijencije itd.

To bi u jednom trenutku izgledalo kao najkomičnija drama i ironija. I zaista jedan primjer te drame, imamo upravo na pozorišnim daskama, u folklornoj i ceremonijalnoj oblandi.

Proslave 13. jula i prateće dodjeljivanje trinaestojulske nagrade, par godina za redom obilježili su mali-veliki pioniri druga Tita i retro odrađeni perjanici kraljevine Crne Gore. Ideološki antipodi u proslavi ne baš zajendičkog datuma.

Isto tako, gradonačelnik Podgorice, Ivan Vuković još znojav od postavljanja spomenika Maršalu Titu, vođi narodnooslobodilačke borbe, već bješe zaogrnut tzv. komitskom zastavom u jednom od prvih tzv patriotiskih protesta.

Njegovim primjerom poveo se i gradonačelnik Cetinja koji sa ceremonije obilježavanja smrti Krsta Popovića (2017.), kojeg su ubile perjanice komunističkog pokreta iz vrlo poznatog razloga, otišao i na skup podrške antifašističkim vrijednostima (2021).

Ovakve ,,inicijative“ sa vrha – medija i viđenih političara – prhvaćene su i u pučanstvu kao poželjne, legitimne, logične, pa su se u talasu patriotskog okupljanja kroz Cetinje i Podgoricu mogle čuti pjesme Miroslava Škola i Tommpsona. Ti isti građani navodno slave antifašističke tekovine Crne Gore i ne vide ništa problematično u svom muzičkom repertoaru.

Imajući u vidu sve ove aspekte i iščašenja političkog narativa, a tome pridodavši i ulogu medija u kreiranju javnog mnjenja, dobro je da kao društvo znamo i ovo malo o antifašizmu. Međutim, rekontrukcije narativa i revizionizam su sledeća etapa koja će nam biti plasirana.

Previše slučajnosti i lapsusa ili nešto drugo?

Sada se postavlja pitanje da li je ovo samo jedna velika zbrka termina  na relaciji antifašista – fašista ili jednostavno nemušti pokušaji da se nešto zakamuflira?

Frojdovci bi rekli da su lapsusi i druge govorne (pa i pisane) greške nastali zato što je neka potisnuta misao prodrla iz podsvijesti u govor autora pogreške. Nekome možda afiniteti prevazilaze logopedske sposobnosti.

Ako u pomenutom ima istine, onda, sve ovo što ukazuje zbrku zbog nerezonske upotrebe termina, zapravo može i ukazivati na jedan atipičan vidi revizionizma?

Dakle, ako je revizionizam problem, a jeste, trebalo bi da se njim pozabavimo integralno a ne selektivno. I tu moraju prednjačiti u odgovornosti  istraživači javnog mnjenja i mediji.

Jer se na svim tačkama tanji terminološka granica između antifašista i ustaša.

Konkretno u slučaju koji je povod teksta, jednostranosti istraživanja koje ne bi bilo toliko uočljivo, doprinijeli su mediji sa izvlačenjem samo tog dijela (već selektivno odrađenog) i kurs koji su trasirali vrlo je problematičan. Jer ne postoji kod nas samo jedan revizionizam.

Gore pomenuto istraživanje DAMARa je ipak obuhvatilo  samo četnički pokret u pitanjima o fašističkom ili antifašističkom karakteru organizacije, što nije dovoljno. Pored četnika kao kolaboratora, isticali su se upravo i tadašnje komite koje su naginjale italijanskoj okupacionoj strani, a danas su dio mainstream mišljenja i uspješno se adaptiraju bilo uz crnogorski suverenistički narativ, bilo uz državnu crnogorsku zastavu, bilo uz simboliku 13. jula i antifašizma.

Mnoga lica revizionizma

Svaka politička strana će, dok sebe proglašava onom na pravoj strani istorije, svoj antipod proglasiti prvo za fašistu, a onda i za revizionistu. Mogu jedni selektivno izabrati samo jedan opasan revizionizam; oni drugi će izabrati onaj drugi revizionizam. Šta god radili, koga god targetirali i etiketirali, društvu neće biti bolje, a tek neće izaći iz neznanja ako uloga medija i dalje bude tabloidna i jednostrana.

Najveći problem za crnogorsko društvo, nije jedan, već množina revizionizama, ne samo istorijskih, ideoloških i političkih, već svi oni pokušaji da se utiče na činenjično ili racionalno stanje.

Na kraju, bilo koji revizionizam, koliko god da je građom opravdan, ako ima za cilj samo da zamijeni istorijske uloge, nije dobar.

Jedina naša istinski korisna revizija bi bila u pravcu konsenzusa. Koliko god to suprotstavljenim stranama neprihvatljivo zvučalo. A to ćemo postići kad shvatimo da smo svi skloni revizionizmu na bilo kojem polju i kada shvatimo da ne postoji ekskluzivni identitet oslobođen bilo kakve sličnosti, veze ili zajedničkog izvora sa nekim drugim.

Svi smo od svega po malo, a antifašisti najmanje zaslužujemo da se zovemo.

Ako nam upitnici, kao pomenuti sa početka teksta, budu istraživali samo jednu stranu, a mediji dodatno interpretirali kontekst kojeg čak i nema, onda ćemo svi zajedno ići u duboki mrak neistine.

Ili ovo: