Razgovarali: Milovan Marković, Aljoša Turović

Metal muzika je globalni fenomen. Osim toga, ona je i muzički ekstrem prema kome je jako teško imati ,,srednji”, ,,umjeren” stav. Jednostavno, metal ili obožavaš – ili ti je odvratan. Iako je svjetskog karaktera, ova vrsta muzike je u Crnoj Gori postojala samo kao plod rada, truda i ,,cimanja” pojedinaca-entuzijasta koji su, nošeni teškim riffovima, formirali bendove, pravili svirke i pokušavali da ovu subkulturu rašire od juga do sjevera.

Jedan od pionira, a ujedno i najboljih hroničara, crnogorskog metala je Srđan Mišović. ,,Hostis“, ,,Abhoth“, ,,Dylan Dog” i ,,Goblin Zeppelin” samo su neki od bendova u kojima je bio član. Sa njim smo razgovarali o metal sceni u Crnoj Gori, predrasudama koje prate ove muzičare, ali i njihovoj prisutnosti u medijima, religiji…

Za sebe znam, al’ šta je tebe privuklo da slušaš heavy metal i, generalno, taj malo tvrđi zvuk? Šta to metal muzika ima – kakvu dubinu, gledanje na svijet – a što nemaju drugi žanrovi? Čime se odlikuje i koji je njen značaj u odnosu na sve što je danas mainstream?

Uopšteno govoreći, većina ljudi počne slušati metal (kao svojevrsnu muzičku pobunu i bunt, sam po sebi), u adolecenciji. To je vrijeme (prirodne, neki bi rekli i hormonske) pobune protiv svega, pa je tako bilo i sa mnom. Međutim, toliko sam ga zavolio da ga slušam i stvaram i dan danas. Osim toga, slušam i sijaset drugih muzičkih pravaca, ali može reći da, kod mene lično, slabo šta može izazvati tako intenzivnu emociju kao metal. Mislim da, gledajući u globalu, metal u svom korpusu nosi širi spektar tema nego ostali moderni muzički stilovi. Tu je more podžanrova, svaki sa svojom tematikom i estetikom, tako da dosta razlicitih tipova ljudi moze da se pronađe. Sa druge strane, čisto kao primjer, teško da ćete čuti bilo kog pop izvođača kako obrađuje neku (za većinu) tabu temu, pogotovu ne na tako izravan i direktan način kao što to činimo mi, metalci.

Da li, u Crnoj Gori, i dalje, vladaju predrasude o ljudima koji slušaju i sviraju metal – da su ,,sektaši”, ,,satanisti”, ,,narkomani”…?

Vjerovatno, bilo ih je nekad… Mada, ne krećem se u takvim krugovima, pa mogu govoriti samo iz svoje perspektive. Lično, odavno ne robujem tom fizičkom aspektu ,,metal uniformisanosti” (to vjerovatno ide sa godinama), tako da stvarno ne znam kakva je danas situacija. Ali takvi komentari su, nažalost, neizostavni i uvijek će ih biti. Kome smetaš – smetaćeš mu bez obzira šta slušas i kako se oblačiš. Što se mene konkretno tiče, ljudi sa kojima sam u kontaktu i do čijeg mišljenja mi je stalo – ne smatraju me ničim od nabrojanog. Vjerovatno postoje i oni koji misle drugačije, ali, kao sto već rekoh – do njihovog misljenja mi nije stalo. ,,Psi laju, karavani prolaze”, što bi rekli naši stari.

Zbog čega i zašto ljudi stvaraju predrasude o metalcima, ako su samo malo drugačiji od drugih i govore o onom što je svakodnevnica, ruku na srce, iz malo tamnijeg ugla?

Ljudi su se, generalno, uvijek plašili ,,drugačijeg”, kao i onog što ne razumiju. Kod nas je to dosta izraženije. Mi smo oduvijek, po pitanju svega, bili malo ruralnija i nerazvijena zemlja, pa nam je, uopßteno govoreći, i mentalitet takav. U velikim, razvijenim gradovima – gdje ljudima treba po sat vremena do osmočasovnog posla i još toliko nazad – slabo ko ima vremena baviti se tuđim nacionalnim porijeklom, drugačijom političkom pripadnoßcu ili muzickim ukusom i fizičkim izgledom. Kod nas takvih gradova nema, a i da ima – treba imati posao da bi išao na isti. Mentalitet varošice, što realno gledajući u modernom svijetu i jesmo, ovdje slabo toleriše različitost.

Da li je to jedan od razloga što mediji i medijski poslenici, uopšteno, jako slabo prate i promovišu metal scenu i metal muzičare?

Metal muzika, uopšteno, ovdje nikad nije bila pretjerano zastupljena. Zato se ne može reći da je njena medijska zastupljenost recipročna toj činjenici. Mada, ni metal po prirodi nije mainstream, već više undergraond kultura. Tako da veća medijska pokrivenost nije nešto što smo mogli ili što možemo očekivati. Konkretno danas, naši mediji su, uglavnom, zauzeti politikom. Tu slabo ima mjesta za umjetnost. Sa druge strane, kao pozitivan primjer, naveo bih bivšeg novinara ,,Vijesti”, Stefana Strugara, koji je aktivno i detaljno pratio alternativnu i underground scenu – od hip/hopa, alterntivnog roka do metal muzike.

Da li će se, po tvom mišljenju, u perspektivi to promijeniti, kao i da li je moguće to mijenjati i na koji način?

Iskreno, ne vjerujem ni u kakvu promjenu i pomak naprijed na tom polju, ali sam od onih koji u svemu negativnom vide nešto pozitivno. Kad se nešto kvalitetno i originalno stvori u okruženju gdje je, takvo nešto, teško za stvoriti, to automatski znači da stvoreno uz mnogo više truda te je, samim tim, mnogo kvalitetnije.

Kakva je metal scena u Crnoj Gori? Možemo li, to što imamo, uopšte nazvati scenom, ili samo talentovanim pojedincima i entuzijastima koji, na ,,mišiće”, stvaraju i sviraju?

Metal scena u Crnoj Gori, nažalost, ne postoji. Ne postoje organizatori, festivali ni mediji posvećeni toj supkulturi, a i svi bendovi se mogu izbrojati na prste. Postoji par polu-aktivnih ,,kućna produkcija” bendova i muzickih projekata, par doživotnih metal entuzijasta -koji medjusobno sarađuju, i to je to. 

Koji bendovi su, za ove naše prilike, uspjeli da, koliko-toliko, pokažu crnogorsko umijeće, na tom malo tvrđem načinu?

O crnogorskim bendovima sam opširnije (biografski i hronološki) pisao u svom autorskom članku za ,,Serbian Metal Portal”, pa koga interesuje – lako ga je naći. Lično bih preporučio sve bendove jednog od mojih najboljih prijatelja – gitariste Miloša Klikovca. Čovjek je, bukvalno, neuništiva mašina i žila kucavica crnogorskog metala. Pored velikog broja njegovih, žanrovski, različitih bendova i projekata (od kojih, u par njih, imam čast biti vokal), tu su vrijedni pomena i nikšićki ,,Vizant” koji je, svojim zadnjim albumom – pretprošle godine – u žestokoj konkurenciji osvojio prvo mjesto za najbolje izdanje godine na Ex-Yu prostoru, upravo na gorepomenutom ,,Serbian Metal Portalu”. Meni se, u poslednje vrijeme, najviše svidjelo posljednje izdanje ,,Morane”, blackened crust projekta iz Podgorice.

Tvoj bend, Abhoth, crpi inspiraciju iz djela Hauarda Filipsa Lavkrafta. Da li je samo želja za odavanjem omaža stvorila ovaj bend, ili i poistovjećivanje svakodnevnog života sa horor metaforama u njegovim djelima?

,,Abhoth-ov EP je, i lirički i kontentekstualno, bio više zamisljen kao svojevrstan omaz kako H. F. Lavkraftu, tako i svim autorima iz tzv. ,,Ktulu ciklusa”. Hororima realnosti, socijalnim i sociološkim problemima više sam se bavio u svom drugom bendu.

Kad si već kod drugog benda ,,Hostis”, u par pjesama ozbiljno si se pozabavio temom religije. U jednoj pjesmi kažeš da su bogovi mrtvi, a u drugoj kako u ime Svetog Oca slijepi vode jedno drugo. Da li, po tvom mišljenju, religija pada na svom osnovnom zadatku – izmirenju posvađanog svijeta?

,,Hostis” je više bio okrenut sociopatološkim aspektima drustva, a jedno od njih je zloupotreba religije za ostvarenje ličnih ciljeva. Naročito u politicke svrhe i kao izgovor za ratove, čemu smo i sami svjedocili devedesetih… Pjesma ,,Gods are dead” koju pominješ je više neki nihilistički pogled na ono ßto su ljudi postali – toliko monstruozni u svojim nedjelima, da su se zgadili i samim bogovima. Lično, za sebe ne mogu reći ni da sam religiozan ni da nisam, (kao agnostik sam negdje izmedju), ali svaka religija, sama po sebi, ima mnoštvo pozitivnih aspekata. Čisto radi primjera, u deset Božijih zapovijesti sadrzan je jedan odličan moralni kompas. Problem nije u Bogu i religiji, problem je u ljudima.

Za kraj, koja bi bila tvoja poruka mladima koji slušaju i žele se baviti metal muzikom u Crnoj Gori?

,,Od ovoga se slabo ko ‘ljeba najeo”, ali mene mnogo ispunjava osjećaj kada prvi put čujem svoju pjesmu – snimljenu, izmiksovanu i završenu. Isto onako kao što, naprimjer, arhitekta kad vidi završenu zgradu – urađenu po njegovim nacrtima, ili režisera kad najzad vidi svoj fim. Mada, da ne izigravam nekog mudraca – jer to nisam – kome sve to lijepo zvuči – ništa ga ne sprjecčava da pokuša. Kao i u svemu, u nečem se uspije, u nečemu ne, ali bitno je pokuša(va)ti.